Početkom ožujka 1907.
Oblaci, teški, crni, zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivančica. Sjećam se na dofinejske i savojske, na francuske slične gore, kao i ove pune velikih uspomena, velikih pouka, starih kaštela i naroda tamne, zemljane boje. Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga zemlja mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tle. Taj zakon privlačivosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti. Tvoje tijelo, duša, srce, tvoje biće past će kao zrelo sjeme na starinu ove naše grude, i teško onome tko ostavlja jalov grob! Teško onome tko majci ne vrati više no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati da je to mjesto prokleto i da tu leži luđi čovjek od kralja kozjih ušiju. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!
Sivi i mutni, mutni i sivi oblaci, a dobra cesta me vodi dolinom među brdima prama Loboru, grofovskom dvoru. Osim francuskoga sjeća me opisani ovaj kraj na bliže i bliskije pejzaže: na Šumadiju, na sela Baćevac, Šiljakovac i Borak, gdje također lutah, prisluškujući tamnim riječima zemlje ispod tamnih oblačina ispresijecanih zvucima uplašenih ptica selica. Tamo Kosmaj, opjevan u pastirskoj idili Jovana Ilića, ovdje krajevi Bogovićeve pjesme i idile Fr. Markovića. I tu narod u ruhu teških zemljanih tonova kao u Šumadiji. I ovaj i onaj puk je buntovan, voli veselje, piće i nije iskorjenjiv, a glavno mu je obilježje osjećanje pravde i pravice, prelazeći u bolest nasljednog parničenja, inata i jala. Ove gore dadoše Gupca i Gaja, one – Karađorđa i Miloša. U selu Borku je držana prva srpska ustavna skupština, a ove gore bijahu glavni bedem hrvatskih pravica. I pjesma je, naročito starodrevna, slična, skoro ista, i kada zaleleče onaj dugački, neopisivi pripjev Oj! kao vječni pratilac našeg narodnog života i čuvar naše zemlje, ovo i nije više pjesma, nego prastara, u naše tupo doba zalutala jeka – sa kojih li stepa i kojih mitskih Karpata! – ovo nije riječ, nego čežnja ovo nije glas i slovo ljudsko, nego vapaj, uzdah, klik i hropac ove mrke, crne zemlje, ove teške naše zemlje. Što je u tome dalekom, skurom i mutnom grlu? Zvuk zipke ili glas groba glas kruha ili zvuk glada, znak života ili vapaj smrti? Kletva ili blagoslov, molitva ili buna? Nema, o nema riječi za opis toga tona kad u predvečerje, pojutarje ili u jednoličnosti podneva doluta ispod krovova ili drveća na vjetru prema zavjetrinama, pa luta i plovi, i luta znojno i krvavo nad monotonijom zemlje, u monotoniji zraka, pod monotonijom neba, u monotoniji vremena, kao monotoni refrain monotone beskrajnosti i vječnosti. I dok se opetuje tragični, kao u helenskim tragedijama horski i pučki, kobni i sudbonosni Oj! – u dubokoj istovetnosti dalekog dvopjeva, umorni putnik i nesrećni hrvatski tučak zastajkuje, roni u sebe, dušom mu koledaju drevne božice, Svantevid pali bajne kresove na svetim žrtvenicima, kraj ceste sjede knezovi i vojvode u prnjama, zlatnim i skrletnim, pored grabe sjede kraljevski slijepci sa mjesečinastim čelom i bogovskim bradama, pričajući o onome što je nekad bilo i bitisalo. A preko krovova, brda i kroz mutan zrak lete večernje ptice, lete i nose tugu tih starih prastarih zvukova, lete i nose bol, čežnju, bezrječnu pjesmu naše zemlje u suton, u sumrak, u mrak, u duboku, gluhu i tajanstvenu noć. U noći si nikla i u tami iščezavaš, zagonetna jeko davnine, tugo duše, glasniče naših grobova, teška pjesmo naše teške zemlje. Kao magla se dižeš i kao magla padaš. U tebi ima ševine nevinosti, djevojačke bezazlenosti, momačke ljubavi i prastarog naslijeđenog prokletstva. Kao sunce pjesmo hrvatska, draga i teška pjesmo naše brazde, kao sunce ideš iz noći u noć, rođena u tami prošlosti, da potoneš u dubini narodne budućnosti. Jer ti si zemlja, ti si narod; zemlja, javljajući se kroz grlo hrvatskog težaka.
Narode, ti si teška, monotona, izmučena i daleka pjesma, pjesma dublja od riječi, teška pjesma zemlje, naše teške zemlje, teška pjesma zemlje Hrvatske.
Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš htio bih biti Drašković.) U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njihova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljanci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojni Milovan Glišić u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij – u Srbiji ga nema a agrarno pitanje je tamo najrješenije u Europi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve – samo njemu korisne – utopije – Zagorje je odvajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija i lane dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na minderluku i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj,1 tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično potcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić toliko demokrat, da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi – srećniji.
Na čunastom, visokom vrhuncu, u oblacima kao oblačni, divotni san – Oštrc-grad. Koliko gorostasne volje i napora trebaše za zidanje takvog grada! Kakvi visoki, kameniti Babonići se morahu rađati u onoj visini, dignuti među orlušine pokornim kmetskim rukama! Gorska netaknuta šuma čuvaše njihovu jaku i nedirnutu primitivnost, te porastoše kao silni duhovi. Visina im davaše preziranje nizine i vulgarnosti. Oro gnijezdo vrh timora vije. Gospodar ovakve kule moraše imati ponosa neslućenog u naše masivno i antiindividualistično doba. Na ovim visinama bliži su nebu; tu je glas gospodnji jasniji. Samo izvanredne duše, samo junačka čeljad mogaše stremiti uvis na tim samotnim, zdravim i tvrdim visovima. Pa kakve tek žene i gorde djevojke, cvatući kao gorske vile u zatišju tih šuma i oblaka, pod suncem i među gromovima, čiste, skromne, samotne i čestite, sanjajući kao Klimena o časti i o velikoj ljubavi, dok se na dalekim planinama javljaju kresovi tekliči da je na pragu posljednje Hrvatske smrt ropstvo – nekrst – Turčin! Koliko nepoznatih hrvatskih Jugovićka, koliko neopjevanih gavrana, crvenih glasnika na tim nijemim hrvatskim ruševinama, ne oplakavši ipak nikad posvemašnjeg pada te kraljevine.
Ti gospodski ostaci su plačljivim, slinavim dušicama povod za opetovanje švapskih sentimentalnosti i romantičnih hamletizama, ali mi, ljudi novih poslova i novih zadataka, tražeći nove sile i porast naše energije u dodiru sa snagom hrvatskog historijskog i ladanjskog kraja, mi vidimo u tim tobože tužnim razvalinama titanske opomene naših predaka, primajući od tih gigantskih kostura nauk i polet našem djelovanju, kakvoga nam plitka hrvatska sadašnjost ne može nikako dati. Romantika nama nije ništa drugo no koristan kontakt s energijom hrvatske prošlosti i hrvatske primitivnosti. Ne pesimistički, teatralni gest à la Chateaubriand, nego optimističko djelo za sadašnjost u vezi sa hrvatskom prošlošću. I kod nas, još više no u inozemstvu, lažna modernost uništava energije i značajeve. Da se danas među nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića i karakterom Marka Marulića, naši razni elementi i elementice, elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bijelom da su mlakonje i mediokriteti i kod nas u odlučnoj većini, političkoj i književnoj, pa da se treba pokloniti glasu većine, glasu naroda, glasu božjem, ergo glasu gluposti.
Oblaci mutni, uzburkani oblaci, a nadesno, prama Ivančici, na puškomet pored glavne ceste, velika gospodska kuća u aristokratskoj savršenosti, žuti ponosni dvor pod zavjetrinom brda i u tišini mirnih, intimnih, nepomičnih borova. To je Lobor, kuća starih Keglevića. Kupio je Židov prije nekoliko godina i preprodao je Židovu. Sadašnji vlasnik parcelira i prodaje zemlju seljacima. Tako dolazi kmet do gospoštijskoga. Prezadužuje se, ali ipak kupuje, zaokružujući svoj uzani posjed. Dabome, kod tog posla ćari najmanje on i prvobitni vlastelin. Kraj tolikih novčanih zavoda kao da još nemamo pravog posrednika između jedne hrvatske klase što propada i druge koja – ako baš ne raste, ipak ne iščezava.
U čudnim slutnjama zakrenuh prama gradu. Nalijevo od puta oranje, nadesno cintorski zid kao uz groblje. Dvor me već gleda i gleda, uplašeno i mirno kao samoubilac. Dvorište – propali cvjećnjak. Fasada u najjednostavnijem Luj-Katorzu sa koketnim balkonom nad ulazom na osam strogih dorskih stupova. Nadesno i lijevo od kapije puste, razbijene oranžerije i zimske bašte bez bilja, razbijenih stakala i otrcanih zidova. Pred ulazom i pod balkonom, desno i lijevo, po jedan kameni stup: to su binjektaši sa kojih junak zajaši i sjaši, binjektaši kao pred konacima Miloša i srpskih propalih vojvoda, te pod čardacima begova i bosanskih aga. Na doksatu dugačka staklena vrata: jamačno iz visokog, otmenog, pustog salona. Pročelje žuto i zeleno kao biskupski đakovački dvor, samo što je to još uvijek barok stroge renesanse. Ulazni hodnik samotan i zapušten kao sve uokolo. U dom se nijesam peo. Bijaše mi ga žao – i njega i mene… Mrtvaca, mrtvog nesrećnika dosta mi je i spolja pogledati. Unutrašnji trulež je svuda uvijek veći, a ima truleža opasnih i priljepčivih… Ima kuća u koje se ulazi zdravim, izlazi poremećenim mozgom… Ima i kod nas kužnih, ludih, opasnih kuća…
A tek dvorište, Bože moj! Pust, gol četverokut, okružen starim, poginulim dvorom. Dvorište napunjeno, nakrcano tolikom tišinom da je ne bi, mislim, mogla istjerati nikakva vašarska buka i vojna glazba. A u toj nijemoj tišini u lijevom uglu zaboravljen bunar kao usred najbučnijeg Pariza u aristokratskom dvorištu plemenitog i starog zamka Clunyja. Na kućnim krilima što čine desni kut, u prvom katu divni, strogi lukovi na dorskim stupovima, trijemovi u romanskom, skoro bizantskom, upravo mletačkom slogu – kao u tišinama kojeg dubrovačkog tužnog dvorišta. A nad loggiama desnog krila, desne plohe, nad crnim i starim krovom paradoksalan, domaći, hrvatski, drveni tornjić kapelice, sav čađav, kao prosjak: misliš kalpak hrvatskog velmože nad odijelom čistog francuskog ili florentinskog kroja. Na prvi se pogled vidi da je taj čudni dom sastavljen od dva glavna dvora sa pečatom prve i dekadentne renesanse i da su ga vjekovi gradili. Sa starog krova preko puta od kapije gledaju me dva otvora upravo dva tiranska oka, i jedno je kao izbijeno i na me škilji. Nešto škripi, kao da se sama od sebe otvaraju vrata. U bunar je nešto pljusnulo, palo i zamuknulo. Teška debela sjena prijeđe preko mog čela i preko dvorišta. Na trijemu, u kapelici, iza debelih, tamničkih zidova dubokog podruma nešto diše, uzdiše i diše. Ta tišina muklo i strašno, sve tjeskobnije i užasnije bunca i duhopiri.
Ta stara kuća je i pred veče čudna i neprijazna kao Lenore, Bijele gospođe i Tuileries Malog kaprala,2 kao stari, prokleti dvorovi gdje zidovi mrze čovjeka jer ih nauči patiti i govoriti, usisavši, udahnuvši, popivši toliko ljudskih tajana, briga, boli, misli i riječi, toliko ljudskih života, toliko ljudske puste sreće i nesreće. U tim napuštenim, zapuštenim i tragičnim predmetima živi mnogo što nikad ne umire, u tim drevnim i palim kućama suze bez riječi, kletve bez suza, slomljena srca, srca bez odziva i duše bez cilja živu tajanstven, čudan poluživot, osjetljiv u pucanju starih naslanjača i parketa, u raspadanju familijarne materije i u paučinastom, opasnom zvuku zagonetnih, sakrivenih crvotočina. Čovjek na svom djelu, na svakoj materiji dodirnutoj njegovom pobožnom ili profanom dušom i rukom ostavlja po dio duše svoje i bića svoga, pa ako puževa kućica govori o pužu, kako da stare, prastare kuće budu nijeme simpatičnom uhu i oku? Zato je taj stari gorski dvor pun znakova i ljudskih zvukova. Kroz puste odaje lete čudni, opojni, pokojni mirisi za jekom iščeznulog clavecina, a pauk, jedini stanar bivšeg kontesinog budoara, još ne vjeruje da je sam, jer u tim tišinama čuje kucanje srdaca, škripu i škrgut zuba, mahnito jaukanje uzidano u najdeblji zid, plač prve ljubavne noći kao iz susjedstva, a kada sine hladna zora iza stravične noći u pustome zamku, jedna mahnita, bijela i svilena djevica ostavila je svoje suze na prašnim prozorskim staklima, ginući svu noć u gledanju hladne, zelene mjesečine.
U takvom starom dvoru, negdje u najzabitijem i najstarijem anglosaksonskom parku življaše u bogatim, živim od nesreće i starosti odajama ljubavnik pokojnice, Poeov zagonetni i aristokratski samotnik Usher, čekajući da ga vjetar ludosti sudbine, katastrofe neobične i neobjašnjive, ponese kao orkan, uništivši već kuću njegovu, staru njegovu kuću, simbol njegove tragične, prefinjene i aristokratske duše… Trebaše industrijske, magazinske Amerike, pa da nam iznese svu magiju samotnih, plemenitih duša i plemenitih, usamljenih i unesrećenih domova… Zagonetan, nesrećan mrak pada na posljednjeg Ushera i na prokletu kuću njegovu, prvi mrak pada, pada i na te stare, aristokratske krovove, odakle me gledaju i gledaju dva oka – jedno šuplje i zrikavo – dok nešto jeknu u bunaru, dok kobne vrane grakću sa crnog drvenog tornja i dok pada mrak i tuga s oblaka, sa crnih, sivih lutalačkih oblaka.
Što će biti od te stare, zanimljive i poetične kuće? Ambar sanatorij, oblasna zgrada, bolnica, ludnica, ubožnica, hotel ili drugo moderno i korisno čudovište? Jamačno ništa od toga pa ni ljetna opatija Društva hrvatskih književnika. Ta stara velikašica ne umije više ni prosjačiti. Da sam joj ja posljednji gospodar, prije naše zajedničke propasti prosuo bih podom baršunastog i crnog salona sve najbolnije cvjetove i parfume zapalio bih na sjaju smaragda i rubina sve zanosne tamjane hašiških i opijumskih krajeva, poubijao bih portrete svojih predaka, i kada bi kroz mračnu trubu prosula ponoć mir i očajnost uzdrhtalom kućom, moj grad bi se pretvorio u krvave Egbatane, u purpurne Neronove noći, i ja bih se sa mojom draganom predao sardanapalskom uništenju, ne ostavivši na jutarnjem zgarištu ni traga od mene i od mog imena.
– A vatrogasci? – pita me sjena, prateći me i zabavljajući otkada nikoga nemam.
– Zlatarski vatrogasci su daleko odavle. Pravo plemstvo treba znati pasti sjajno i u pravo vrijeme kao sunce, i nije aristokracija ne pokazujući pri svom zapadu veličajni prizor kraljevskog planeta pri umiranju. Znati lijepo umrijeti je možda teže no lijepo živjeti. A kad ti se već čini premalo originalna ova romantična imitacija Sardanapala nedaleko od krapinskog suca, u sličnom patetičnom času kupujem balon, zovem na sjajnu zabavu u Lobor, sve moje boemske i aristokratske znance iz Pariza, Balkana i Zagreba, sred garden-partije u parku bacam uz opojne zvuke gramofona i kucanje čaša dinamitom u zrak moje djedovsko gnijezdo, simbol duše moje, i pošto sam već na balonu sa mojom neopisivom kompanijom i ludim “ksindelom” proučio španska sela, Eldorado, Juvencijevo vrelo, zemlju Utopiju, Tresićevu zvijezdu Mars i princip Ništa-Nirvanu, sasvim lijepo se jednog lijepog jutra iskrcamo pred kafanom Zagreb gdje se dakako izvrsno zabavljamo na račun honorara ovog našeg najnovijeg i još nenapisanog putopisa.
Oblaci, hladni, sivi, opasni oblaci, a ja i moja zabavna sjena pod crnogoricom malog parka iza Lobora. Nadesno žubor potoka sa žutim jaglacem i modrom jetrenkom. U parku samo jedan put, u polukrugu, bez klupa i polupanih, izlišnih kipova. Ima li što ugodnije i samotnije od zapuštenih starih gradina, gdje sa granja pada tišina kao tuga sa trepavica? A kad vjetar na mahove prođe kroz to injasto borovo lišće kao kroz izoštrene živce, zvuk je sasvim drukčiji no kroz indiskretnu bjelogoricu i svira, kao kroz živu kosu, čudnim bolnim i nježnim gudalom preko meke duše. To duva kao ugodnom groznicom, žmarcima, i ugodna malaksalost, umorna sjeta te podilazi, kao da je ovud kroz granje prošao Pan i kao da se s tobom igraju drage, neviđene vile, stojeći ti uvijek za leđima, nevidljive oku i vidljive samo duši i osjećanju te čudne, nježne, intimne, malo sjetne muzike, muzike kroz tiho borovo granje. Ili možda to u granama i nije vjetar, možda to nije drijada, ljubavnica potoka i panskih, pastirskih sanjara? To je jamačno također kakav zalutali loborski zvuk, kakva kontesa ili bjeloputna kneginjica, živući u tuzi vječnog, zelenog hlada kao princeza na onoj slici Burne-Jonesa i šapućući nenadanom posjetiocu slatke, nujne i umorne pričice za koje nema riječi, jer ih može ispričati samo vjetar i bor, u samoći pred večer, u pramaljeće, kada vlada marac vrtoglavac.
Dvor, koketan i vrlo savremen sa pročelja, odavde iz parka sav je crn i mahovinast, a nalakćene, trbušaste, napolje izbočene rešetke na donjim prozorima bulje u vlagu sumraka kao lakeji usnuli bogzna kada, čekajući – bogzna koga…
A borovina – duša – princesa u granju zacvili, zazuji i utihne, negdje jauknu ptica; iz dvora kao škripa, kašljanje; s oranja sapa zemlje, sapa konja i sapa orača, dok na nebu, Ivančici i Oštrcu oblaci, oblaci, oblaci…
Vraćam se cestom, tronut kao na tragedije u dobrom kazalištu. Za mnom u borovima tužnim i mirnim kao ravenska crnogorica žuti, crni, nesrećni Lobor. Iza duga snivanja zapadnem u razgovor sa svojom sjenom.
– Sada razumijem zašto Srbi nemaju romantike. Osim manastira, carskih zadužbina, kamo hodočasti ogorčeni Đura Jakšić kao mi na hrvatska gospodska proštenja, nemaju oni nikakve vidljive i žive veze sa prošlošću. Narodna pjesma ne da se tako lako kontrolirati kao živa tradicija naših dvorova i naših starih porodica.
– Šteta što nemamo uspomena, memoara, savremenih romana, točnih kulturnih i socijalnih podataka ove zemljice što odoli Turcima iza pada Balkana i Ugarske. Ta junačka gospoda bijahu jamačno – barem tu u Zagorju – spartanska i jednostavna.
– U Engleskoj ima karuce prva Elizabeta; naše je plemstvo živjelo dakle kao Englezi prije Shakespearea. Ono je uostalom odigralo narodnu svoju ulogu odlaskom turskim sa našeg trojedničkog zemljišta. Mejdani sa Turcima, onda pijanke, pinte, pretvaranje junaka u dvoranina i spletkara, pretvaranje hrvatskog ustavobranitelja u bečkog ili peštanskog prišipetlju. Krajem XVIII vijeka već je naše visoko plemstvo u većini za hrvatske heroizme izgubljeno, i Šenoa to izvrsno opaža u Diogenesu, crtajući prilike po običaju odviše optimistično.
– Danas je naše plemstvo, nekad jedini neslomljivi branilac Hrvatske, većinom tuđinski izmećar. Demorališe se i propada, jer ne ide sa duhom sve slobodnijeg naroda i duhom vremena kao plemstvo englesko. Politika je bludnica, reče nekome grof N. Politika je – grof N., bude mu odgovoreno.
– Eh, ni evropska sačuvana aristokracija nije bogzna šta. Izvana huj, iznutra pfuj. Čitaj Meredithovu divnu i satiričnu analizu engleskog sira u Egoistu, i aristokratski egoist će ti se zgaditi, prem je prvi gentleman i prvi kavalir one grofije. Potocki gubi dva milijuna na bečkim kockama, markizu Morny malo te ne linčuju zbog pokvarenosti u pariskom najpokvarenijem varieteu, a šta da reknemo za lovce amerikanskih milijarda i za plemićku aferu Moltke – Harden?
– Dok naši tu na djedovini propadaju, knez Hohenlohe eksploatira zagorske ugljenike, Schaumburg-Lipe drži pol Podravine, a Turn-Taxis šume Gorskog kotara.
– Kod tolikih ne opisa nitko potpunije agrarne i socijalne zagorske krize. Kovačić je odviše mlad, pa odviše pravnik, romantik i strančar. Đalski vidi u Zagorju tek veselu, melankolijsku, tužnu i zabavnu šljivarsku uspomenu, intimnu i sasvim domaću, personalnu. Leskovar pozna samo pejzaž, pa dušu srednje nove klase, ne poznavajući vlastele, naročito sitnije kao Đalski i seljaka kao Kovačić.
– Plemstva, pravog hrvatskog i rodoljubivog više nemamo, a jakog i kulturnog građanstva u oskudici trgovine i industrije još ne stvorismo. Srbi barem imaju mladu i svjesnu trgovačku klasu, koja je danas kod njih aristokracija, vođa narodni. Tko pomože Dositiju, Vuku, Karađorđu? Trgovci. Kako se obogatio knez Miloš? Kao trgovac. Tko je osnovao Srpsku banku, zemljoradničke zadruge, ostavio tisuće Srpskoj matici, Akademiji, prosvjetnim svrhama? Trgovci. Beogradski milijunar Luka Ćelović zapisao je već sada, za svog života kao Carnegie sav svoj kapital Beogradskom univerzitetu. A tko je vođa srpske propagande u Herceg-Bosni? Jeftanović i Šola trgovci.
– Ali kakav je trgovački moral? Pojam časti i ponosa tu gine pred labavim moralom ma kako stečenog imetka. Prava aristokracija je uvijek etičnija od buržoazije, naročito industrijske i novčarske. Usporedi Corneilleovog Cida, uzor aristokracije, sa sitnim, filistarskim Molièreovim građaninom-plemićem, sa Pickwickom, Homaisom i Gospodinom Prudhommeom (Mudricom).
– Nismo heroji, jer to nije više nužno kao u tamnim krvavim vjekovima. Moral pak plemstva bijaše obično – kao i njegova plemenitost – tek na papiru. Rolandi, Zrinjski i Miloši izginuše, a kukavice, kao uvijek, živi ostadoše. Više je sjajnih, najsjajnijih naslova stečeno dvorskim, sužanjskim i udvorničkim uslugama no junačkim, vladarskoj zavidnosti sumnjivim djelima. Rufijan i dvorski laskavac više se i u stara vremena svidje vladarima od vjernog Kenta i od budala što istinu govore. Bayardi vazda izgiboše, a ostadoše dvorski dobavljači “minjona” i metresa, kekeza, peza i milosnica. Visok jedan plemić u Versaillesu imađaše visoku plaću samo kao čuvar kraljevske “noćne stolice”, “noćne vaze”…
– Sasvim je tako. Ako danas imamo raznih pobarunjenih novčara kao Rothschild, u XVI vijeku vidimo plemićke trgovce kao Mlečani, naši dalmatinski patriciji i Fugger u Nürnbergu. Trgovačka kuća Medici postane vladalačka, i na jednoj Medicejki, proslavljenoj kistom Rubensovim, vidimo najslavniju krunu svijeta, krunu Francuske. Djed konzervativnog vojvode Saint-Simona bijaše običan konjušar.
– Klevetani moral naših dana ipak je tolerantniji i humaniji od časti militarističke, dvoranske i kapitalističke, jer je to moral rada, žilavog i tvrdog posla – labor improbus! – posao sa velikim dužnostima, velikim naporima i skromnim, poštenim nagradama. To je moral motike, laboratorija, tvornice i pera, moral one radine i neumorne Evrope, koja je danas po radu, radu i samo radu još uvijek čuvarica prometejskog ognja.
… Na putu me zatekla već noć, hladna i svijetla noć. U grabi mangupska svinja, cinična, ali ukusna i korisna životinja.
Na planini snijeg kao aristokratski hermelin na starinskom ćurku.
Zemlja, tamna i teška, zemlja čuva tamno, teško ćutanje.
A nebo, gora, Babonićev Oštrc, noć i zemlja u oblacima, tamnim, teškim, nujnim oblacima.
Zbogom, Lobore, stari, plemeniti, nesrećni Lobore!
Odgovori