Oko promatra
Zarobljeno u amorfnom kavezu
Opojne klorne nutrine
On gospodari s naslonjača
Među prstima mu štap sudbine
Lijevo desno ga uvrće
Zatvori vrata propuh je
Riba me promatra
Svaki korak, pokret ruke, maloga prsta
Čita moju nelagodu, strah, prezir, smiraj
Dok sjedam nasuprot i njušim
Nevidljiva žena hoda između nas
Drsko baca mošusni vonj
Sparna ljetna večer poslije kiše
Razuzdane savske vile svlače joj svilene halje
Naga je i lebdi
Sleti na njegovo kruto spolovilo i nestane u rijeci
Riba me promatra
Očima nadraženim maglom astralnih svjetova
Na policama grčki klasici, zen priče
Vlak se zaustavlja na relaciji Moskva-Petuški
I još jedan mlad-nadobudan-budući
Ondje na vrhu Dostojevski, Tolstoj, Iljf i Petrof
Vrište, navijaju i pale bengalke
Počela je utakmica
Keramička šalica od sinoć
Razlistana po praznim stranicama
U zidotresu cikličkoga ponavljanja
Dopire iz kuhinje
Otišla je
Riba me promatra
U tišini između natečenih usana.
Autor: Đuro Dugalić
Bome se dobro to naš Đuro igra sa slikama, pa hajd i mirisom i zvukom. Prva strofa uzvisavajuća, ritmična, mnogo obećavajuća. No,fale mi iznenađenja, provokacija, paradoksi. S koje kruške došlo ono s Tolstojem i onim drugim likovima kako pale petarde i ciliču od radosti ili ludosti, te one grkljanske klasike i slično na stelažama ili već što kupe prašinu? Da sam a nisam Đuro, utrpao bih onako malo nestaćne i ponešto šenute žene i od Tolstoja i od Iljfa i od Petrova kako puše lule tamo gore i kao one mahnite vještice u Magbetu bajaju i pale grčke klasike i biblije i ostalo što već je na policama. Ono s “krutim” zna se čime i razuzdanim vilama Kosjenkama sam već negdje čuo. Utrpao bih svašta, pa na primjer “krut” zamijenio s “razuzdan” ili “svojeglav” ili “stidljiv” ili “tup kao” ili … otvoreno lovište na izbor riječi, a nije ih malo s time u svezi. Ovako “krut”, ako i treba.
Hvala nebesima što mi isporuči komentar, i to kanda kritičan. Naime, kako sam se isvojedobno bavio kritikom i kritičarenjem, doduše filmskom i televizijskom, a i sam sam do srži, ili kako bi se u narodu reklo do jaja, sklon propitkivanju vlastitosti samostojećeg bitka i proizvoda vlastita umoslovlja, kritiku i argumentirano kritično rezimiranja koje dolazi od strane drugosti, u ovome slučaju čitatelja, smatram gotovo jednako bitnim kao stvaranje ili uništavanje umjetničkog djela. Tek je ona, bilo pozitivna ili negativna, onaj živototvorni element koji neživoj nakupini slova i riječi udiše život i nudi tračak duže ili kraće opstojnosti. Time sam zaokružio uvodni dio, te mogu preći na primjedbe. Što se tiče izbora riječi, moram se složiti kako ti je svaka na mjestu, i najsretniji bih bio kada bi čitatelji sami napravili, ako ih ova pjesma negdje dira, vlastitu verziju, svojevrsni pjesnički remix, slobodno i bez sustezanja. Na kraju krajeva i ova verzija, zasigurno je trideseta u nizu, bolja ili lošija nevažno, Ona sama jest plod remixiranosti prvotne ideje. Što se tiče provokacija i paradoksa. O njima nisam niti razmišljao pošto mi, u ovome slučaju, stvaranje takvoga pjesničkoga ozračja nije bio cilj. Ovo je pjesma o banalnosti vremensko prostornih petlji, pušenju, neformalnom susretu u stranu prepunom knjiga, gledanju utakmice i maloj crvenoj ribici u akvariju. To je također i pjesma o razvodu, o uzrocima koji su do njega doveli, ženskarenje, i posljedicama, u ovome slučaju jedna razbijena šalica koja će biti njegov okidač. Izbor Rusa krajnje je proizvoljan, pitanje je da li su se i nalazili na gornjoj polici. Oni mi baš izgledaju kao gomila koja bi uz votku rado zaurlala na tribinama. Što još ono, ah da, krut. Krut u smislu simbola, monolita beživotne seksualnosti, lišen pulsirajuće životne energije ukrućenog spolovila.