Zrinjskov trg nije trg kao ostali trgovi, jer se na njem ne trži, samo ljubav iznosi svoje plodove tamo na vidjelo, a ljubav se, vi ćete dopustiti, ne trži.
Zrinjskov trg pohađaju ljubovnici i penzionirci. Da ih ne smeta dnevno ni noćno svjetlo, razgranile se nad njima platane, sterući preko njih šarene sjene, a ljubovnici vole šareno, mnogi dapače od njih šaraju izvan sjene.
U kutovima zelenih greda cvate cvijeće, a to stoga, da si ljubovnici, kad su u ekstazi, mogu pomišljati da su u čarobnom perivoju.
U sredinu trga doći će domala vodomet, a onda si pogotovo mogu svašta pomišljati. Kad budu tamo namještena mramorna poprsja Clovija i Schiavona-Medulića, tad će se imati i čim zaklinjati, a samo toga im je još trebalo na Zrinjskom trgu.
– Kunem ti se kipom neumrloga Clovija! – reći će ljubovnici onda, a djevojke će im, naravno, onda još više vjerovati nego sada.
Inače vjeruju djevojke rado takove stvari, osobito onaj passus iz ljubovnoga očitovanja, koji govori o beskrajnoj ljubavi.
Nemalu ulogu igra u njihovim razgovorima nedozidana akademijska palača.
On veli n. pr.: – Gledajte, Mirando, kao što je ova palača jošte nedozidana, tako i naša ljubav opstoji tek na primitivnom temelju, al ona će se podići nebu pod oblake i postati hramom poput ovoga.
– A molim vas, Vladimire, ako vi kanite čekati dok bude ova galerija dozidana, onda je prekasno! – primjećuje značajno ona; no on ju onda tješi, da će galerija za nekoliko godina doći pod krov.
Sudbena palača reprezentira na Zrinjskom trgu višu vlast, koja rukovodi udesom malenih. Kao embleme dobit će na pročelje ugarsku krunu s grbavim krstom, koji pokazuje da naginjemo malko na Tursku, koje ćemo naginjanje po svoj prilici za nekoliko dana realizirati.
Inače će ugarska kruna pokazivati da smo s Mađarima braća, da s njima sve bratinski dijelimo, to jest: dajemo im veću polovicu.
Sa svake strane pročelja doći će po jedan Verböczy u malom formatu – u mramoru, a to će reprezentovati naše pravo u dva sveska, od kojih je jedan vezan u Pešti, a drugi u Beču.
Recite mi sada, nije li Zrinjskov trg prekrasan, kad se je toliko najraznoličnijih motiva na njem harmonično složilo!
Što se mene tiče, meni se vrlo mili, i ja volim po njem šetati, osobito podvečer.
Ja sam, ako vas zanima znati, tko sam, osidjelica iliti po zagrebački “stara jungferica”, koja je mogla imati na svaki prst po jednoga muža, al sam voljela ostati što sam, naime švelja sa petnaest for. mjesečnoga dohotka, od kojeg pet for. šaljem svaki mjesec svojoj majci, a od ostalih deset još se uvijek ukusno odijevam, da bih si još i sad mogla naći muža, kojega neću.
Svako me veče vidite na šetnji oko Zrinjskog trga od devete do desete ure. Tu razmatram moje nekadašnje prosce.
Jedan je velik lump. Cijeli dan sjedi kod “Senice”, a uvečer dolazi u Dohlovu gostionu, onda veli, da se je šetao.
Naravno, ja bih ga još i sad odbila.
Drugi je tako suhoparan čovjek, da još i na Zrinjskom trgu tako maše rukama kao da mjeri na rifove, a kad se usekiva, usekiva se uvijek u ćošak rupca, nikad u sredinu.
I njega bih još i sad odbila, čemu se neću trebati više potruditi, jer se je već oženio, i mjeri sada ženu na rifove.
Treći je lijenčina, da mu nema para. Nije čudo da mu umjesto brade raste trbuh – trbuh kao bure od sisačkih dužica. Kad dođe na Zrinjskov trg, on već na prvu klupu sjedne, za pet časaka zaspi, a za jedan sat se probudi i veli prolazećim prijateljima: – Ala smo se našetali!
Čula sam, da je koji put tako lijen, da se, došavši kući, ne može popeti na krevet, već se sruši pred njega i nasloni glavu na pljuvačnicu. Zato ima koji put zafrkanu kosu.
Toga bih pak najmanje uzela. Da vam pravo kažem, moja su jedina simpatija zagrebački “štuceri”; kad bih već za koga pošla, – pošla bih samo za “štucera”.
Od svih mi se dopadaju trojica, što je, dakako, mnogo za jednu čestitu ženskinju, al što ću si ja – meni “štucera” nije nikad dosta.
S malim iznimkama govore skoro uvijek njemački, a tako dobro, da kad bi to napisali, moglo bi se štampati u “Blätter zur Vermittlung unbediensteter Dienstboten”, ako ne u “Auslandu”.
Treći govori ća i francuski. On n. pr. znade reći: – “Comment vous portez vous, mademoiselle Malčika.” Što je mnogo, ako se uzme, da još znade kazati na oproštaju i “serviteur”.
Sva su trojica uvijek feš odjeveni i ne fali im nikad puce na kaputu; međutim znače “puce” u Zagrebu i još nešto drugo, a valjda im i puca nikad ne fali.
Ja bih se još i udata, što neće nikada biti, mogla u njih zaljubiti. Bila bi to raskoš, kad bi moj muž otputovao na komisiju, pričekati slatkog štucera na plateau-u južne promenade u kasni noćni sat, kad već i panduri spavaju.
– Ja te ljubim, al ako moj muž sazna?
– Onda ćemo bježati!
– Al ako nas dostigne?
– Imamo snopić žigica u džepu, svakomu pol –
– Onda me ogrli!
Obzor, br. 171. od 27. VII. 1878.
Odgovori