“Kada se rodiš, postaješ čist, neispisan list hartije. Kroz život, popunjavaš red po red, onim riječima koje su ostale najupečatljivije. Dođu i ti redovi kada ti zadrhti ruka, kada olovka prestane da radi, ali ti je zarežeš i nastaviš da pišeš istim rukopisom. Napraviš i neke greške, ali ih obrišeš gumicom. Ponekad na taj papir padne i neka suza, ali se brzo osuši. Najljepše stvari pišeš velikim slovima, brzo i tačno, u jednom dahu. Dugom rečenicom s puno zareza. Kada stigneš na kraj lista,pročitaš sve i na kraju staviš tačku”.
I
Sudbina
Život prolazi brzo pred našim očima, kao da to ne primijetimo. Već sutra, premotavamo film u glavi, prisjećamo se uspomena. Onih, koje nam izmame osmijeh na lice, koje nam istjeraju suze na oči. Prisjećamo se, ali sve to ostaje iza nas. A onda? Odjednom se u nama probudi ta emocija, ona koja nas jednostavno zaboli. SAMOĆA, to je njeno ime. Osjećaš se tako sam, kao onaj najmanji, zadnji listić u jesenjoj noći. Nemaš odgovor na neka pitanja, negdje u sebi si već mrtav. Boriš se, kidaš, čupaš, ne ide. Ali, ne sekiraj se, osobo dobrog srca i čiste duše, uskoro ćeš pronaći svog anđela čuvara. Tog anđela čuvara, koji će biti tvoj oslonac i najveća podrška. Dobićeš krila, ono što ti je najviše nedostajalo da budeš najsrećniji. Premotavaćeš i tada film, sjećati se uspomena, ali sa svojim anđelom čuvarom. Samoća će odletjeti, kao da nikada nije ni postojala. Vjeruj mi, to je tvoja sudbina.
II
Sjećanje
Sjedim kraj prozora, posmatram kapljice kiše koje padaju na moj dlan. Posmatram kako vjetar pomjera grane, kako ptice bježe u toplije krajeve. A, nekada smo ja i ti zajedno plesali na kiši, smijali se tome. Sjećaš li se? Gledali smo stvari i život samo iz našeg ugla. Jer, bila nam je važna samo sreća, bili smo važni MI. A sada? Sada je sve drugačije, sve se slomilo. Ti si na nebu, ja sam na Zemlji. Ti si u raju, ja sam u paklu. U paklu, jer tebe nema. Za mene svijetlo više ne postoji, ti si bila moje svijetlo na kraju tunela. S tvojim odlaskom, ono je ugašeno. Sada, oko mene je samo mrak, vječna tama. I šta da kažem na kraju? Nemam riječi, nemam dovoljno snage. Znam samo da ću pustiti suze, to je jedino za šta imam gram snage. Ostaće sjećanje, samo lijepo sjećanje.
III
Na kraju puta
I opet spominjem tu prošlost, prokleta da je. Prošlost koja boli, ona koja peče. Svi dragi ljudi, oni koji više nisu tu, oni su u srcu, duši. Eh, kada se samo sjetim. Te šetnje u kasne sate, osmijesi koji život znače. Sve je to nestalo. Uzeo je život ovaj, drage mi ljude. Odveo ih. Sada kao da ih vidim, negdje u magli, na kraju nekog puta. Dozivaju, plaču, žele da se vrate. Ali, ne vraćaju se više. Znate, to je najgore. Kada se ne vraćaju, kada ih jednostavno ne možeš vratiti. Možeš ih samo zamišljati, onako, u mislima. Čuvati ih zauvijek u srcu. Jecaj, praznina, to je ono što je jedino ostalo. Ostaće tako, sve dok opet ne budemo zajedno, jednog dana. Na onom ljepšem, svetom mjestu. Bićemo opet svi zajedno, vjerujem. Uzalud!
IV
Ledena tuga
Tužna lica, ona su svuda oko mene. Kao ledeni brijeg, ta bića pokušavaju da tu tugu pretvore u osmijeh, da njihovo lice ponovo sja. Ali uzalud. Iza te tuge se krije neka neispričana priča. Nešto što je zauvijek potisnulo tu gorčinu u njih. Koliko god da pokušavaju, ne ide. Tuga uvijek pobjedi. Uvukla se u njihovo srce, dušu, kožu. Ostaće tu sve do kraja njihovog života. Urezao se taj ožiljak, sve zbog te priče, zbog tog jednog momenta. Onog koji se nikada nije trebao dogoditi. Možda jednog dana ta neispričana priča izađe iz njih, možda potisnu to iz sebe. Biće onako kako mora, onako kako život kaže.
V
Ruža
“Zauvijek biću tu”, rekla si. Obećala si to punim svojim glasom, najljepšim svojim osmijehom. Otišla si, izdržala nisi. Sunce, svjetlosti moja. Tvoj život je ugasio neko drugi, neko ko ne zna kako boli tebe izgubiti. Tvoj osmijeh je postao mrak, moj život je postao pepeo. Stojim sada pred tvojim grobom, palim svijeću, suze same padaju. Kod kuće, skupljen u ćošku, pjevušim našu pjesmu, tvoju omiljenu. Dozivam te, ali, ti se ne vraćaš.
“Ponovo ćemo biti zajedno, ružo moja”. To je moje obećanje.
VI
Životna sreća
Pitali su me jednom: “Šta je za tebe sreća?”
Na to pitanje imam jednostavan odgovor. Sreća su sitnice. Kuća u kojoj živiš, vazduh koji dišeš. Sve ono lijepo što te okružuje. Tvoji roditelji koji su ti dali život. Ljudi koji dišu za tebe, koji ti brišu svaku tvoju suzu s lica. Tvoji prijatelji, oni koji učine da ti srce zatreperi. Onaj park, u kojem si se igrao kao dijete, trčao po blatu, valjao se u travi. Jednom riječju, sreća je život. Zapamtite, on je samo jedan, povratka nema. Okupirajte se oko nečega što vas čini srećnim, budite pored osoba koje vam svaki dan izmame osmijeh na lice. Volite, živite, slavite. Budite veseli, pozitivni, vedri, hitri. Učinite nešto što nikada niste, ono nešto. Tugu nekako sklonite, osmijeh nabacite. Vjerujem da to možete, jer to je lijek za sve.
VII
Zvijezda vodilja
Da li znaš da si ti meni sve, da si jedina svijetla tačka u mom životu, moje svjetlo na kraju tunela?
Majko, podarila si mi život. Brinula si se za mene u svim teškim situacijama koje su se tada dešavale. Čuvala si me, kao malo vode na dlanu. Nikada me nisi iznevjerila. Zajedno smo prošli mnogo toga, u dobru i u zlu. Dijelili smo emocije zajedno, plakali, smijali se.
Priznajem, kao mali sam griješio, bio sam nestašan. To se nije trebalo desiti, nije trebalo tako biti. Oprosti za sve: za sve neprospavane noći, za svu bol koju si zbog mene pretrpjela. A ja, ja ću osvetiti sve one suze koje si ispustila, zbog nekih osoba koje su ti pokušale upropastiti život. To je moja zakletva. Nema dovoljno riječi kojima mogu reći da te volim, riječi da ti se zahvalim za sve. Samo ti mogu reći da ću zauvijek biti onaj tvoj mali sin, Mladen. Da ću biti to malo dijete, do kraja života. Majko, zvijezdo moja, moje sve.
VIII
Bako, anđele
Bako, anđele moj. Danas je devetnaest godina kako nisi tu. Tvoje oči, kao sjajni dijamanti, više ne gledaju moje. Tvoje ruke me ne maze, ne dodiruju moje lice. Volio bih da si sada tu, da vidiš kakav sam čovjek postao, da mi i dalje daješ savjete. Odrastao sam, sada sam mudriji i pametniji. Nikada neću zaboraviti tvoje riječi: “Zlato, budi mudar, budi čovjek. Pomozi kome treba, voli sve ljude”. Tako i radim, bako. I dalje si tu, u mom srcu, u mojoj duši. Nikada nećeš biti zaboravljena, nikada! Pamtiću tvoje oči, tvoje lice, sve dok me bude na svijetu.
“Postoji uvijek neko vrijeme buduće, vrijeme za nadanje, ljudi koje izgubiš i koje ti Bog pošalje. Postoji uvijek trenutak ushićenja i sat za plakanje. Dani, kada smo hrabri i dovoljno jaki. Dani, kada nas život slomi i sakrijemo svoje oči u jastuk, da ne vide kako nas boli. Postoji uvijek neko vrijeme prošlo, za kojim čeznemo i vrijeme buduće za koje živimo.”
Autor: Mladen Erak
Odgovori