Pali anđeo (12. poglavlje)

“Ugodnu zabavu.” izusti jedan i nasmiješi nam se. Ušli smo u jedan hodnik, ali ne mogu odrediti koliko je dugačak jer je mrkli mrak. Pružila sam desnu ruku kako bih opipala zid, a pod prstima osjetim sitan pliš. Glazba je sve glasnija i glasnija. Svaki put kada udari bas gitara, zatitra svijetlo u hodniku poput bljeskalice. Svaki me put oslijepi i omami i definitivno bih pala da me Max nije držao. Barem neka korist od njega. Lex se napokon zaustavi i to shvatim tek kada se sudarim s njegovim leđima. Razmakne težak crni zastor i pomakne se da prođem.

U međuvremenu me Max, na svu sreću, pustio. Naglo zažmirim kako bih se privikla na bljeskanje svijetla. Oči mi se ubrzo priviknu i ostanem zapanjena prizorom. Nalazimo se na platformi povišenoj svega nekoliko stepenica, a ispred mene se prostire ogroman plesni podij krcat ljudima koji skaču jedni po drugima od gužve. Završava s velikom i rasvijetljenom pozornicom, na kojoj sviraju četiri muškarca; tri na gitarama, a jedan za bubnjevima. Imam osjećaj kao da sam ušla u koncertnu dvoranu, samo neku vrlo profinjenu.

S obje strane plesnog podija, skroz uza zid, postavljeni su separei i šankovi. S moje obje strane nalaze se spiralne stube koje vjerojatno vode do onih silnih balkona različitih veličina, mjesta i kapaciteta, ali neki zalaze i na plesni podij pod pravim kutom paralelno i s jedne i s druge strane. Ispod njih se nalazi mini podij s goth-plesačicama, u crnom donjem rublju, korzetima, tijelom ukrašenim crnim tetovažama i blijede kože.

Jedan balkon, rekla bih glavni, nalazi se točno iznad nas. Kada bih uspoređivala s koncertnom dvoranom, to bi vjerojatno bile VIP lože, a moguće je da to uistinu i jesu. Lex stavi ruku na moja leđa i lagano me pogurne prema desnim stubama, kao znak da se pokrenem. Max je prvi, pa idem ja, pa Lex. Glazba mi odzvanja u ušima i već sada znam da ću sutra biti gluha kao stara bakica. Kada smo se napokon popeli na vrh stuba, skrenuli smo lijevo i nastavili hodati ravno. Svaki ulaz na balkon umjesto vrata ima crne zastore, iste onakve kakvi su na ulazu.

Nesigurno se gegam iza Maxa, konstantno gledajući oko sebe. Taj prolaz je zaista zanimljiv. Kod svakog ulaza na balkon se nalaze po dva zaštitara, a između svakog balkona je obična ograda s koje se može gledati na plesni podij, pozornicu i balkone preko puta. Strop prolaza je niži nego što sam očekivala, a rasvjeta je vrlo slaba. Sitne točkice ugrađene u strop daju vrlo malo svjetlosti, ali dovoljno za namjenu, a da ne unište atmosferu oko pozornice. Osjetim Lexovu ruku niže na mojim leđima. Okrenem se prema njemu, a on se malo spusti da ga mogu bolje čuti.

“Nemoj mi biti toliko zabrinuta, netko će pomisliti da smo te ovdje na silu doveli.” kaže malo višim tonom kako bih mogla bolje razabrati njegove riječi.

“Nisam zabrinuta, iznenađena sam i to jako.” zadivljeno mu odgovorim. Prvo složi izraz lica kao da nije čuo, ali onda shvati što sam rekla.

“Samo kažem.” završi razgovor.

Zaustavimo se pred jednim odvojenim ulazom, ovaj put Max izvadi karte koje mu je Lex usput proslijedio i pokaže ih zaštitarima koji ih detaljno pregledaju i vrate Maxu. Obojica ispruže ruke, ali ne razumijem zašto. Max jednom pruži ruku, a drugi uzme moju. Okrene je i na unutarnji dio zapešća stisne crni žig na kojem velikim slovima piše VIP. To učine i Lexu te nam rastvore zastore da možemo proći.

Prvo što sam opazila je pogled. To je jedan od dva kutna balkona koji izlaze na plesni podij. Sve se bez problema vidi s bilo koje pozicije. Na sredini se nalazi dugačka sofa crne kože koja pred sobom ima stepenicu zbog visine. Stol je ugrađen na vrh njenog naslonjača, a iza naslonjača se nalazi šest barskih stolica. Nasuprot barskih stolica uz cijeli zid se prostire zrcalo. Na stolu ima tri posuda s ledom i u svakoj po dvije boce različitih alkoholnih pića. Max se prvi popne na sofu i sjedne bliže ulazu, Lex sjedne malo dalje, tako da meni preostaje da sjednem između njih dvojice. Popnem se na stepenicu, ali mi još uvijek nije baš dovoljna da lijepo sjednem zbog čega me Max podigne i povuče na sofu. Ubrzo je stigao i konobar duge kose do stražnjice, ali svezane u niski rep. Vrlo je uredno počešljan i odjeven, a na rukama nosi crne rukavice. Vidjela sam ih nekoliko dok smo išli prema našem balkonu i svi su isto odjeveni.

“Dobro večer, što vam mogu ponuditi za piće?” uljudno nas upita.

“Dupli viski.” Max naruči prvi.

“Također.” Lex se nadoveže ni ne gledajući konobara. Kimne im glavom što malo podsjeti na plitki naklon, a zatim pogleda mene.

“Lutki donesi cosmopolitan.” Max naruči za mene. “Donesi nam i dvije boce Jack Danielsa.” mahne mu rukom da ode, što konobar i učini. Na sofi osjećam vibracije od glasne glazbe. Na stropu balkona su ista sitna svjetla kao i u prolazu.

“Lutko, kakvi su ti dojmovi?” Max opet stavi ruku preko mojeg ramena i približi mi se. Odmaknem glavu od njega pokušavajući ostati smirena.

“Odlično je.” kiselo mu odgovorim. U tom trenutku se pojavi konobar s pićem koje su naručili i stavi ih iznad nas na ugrađeni stol. Još jednom napravi onaj pokret kao da se klanja, a zatim izađe. Cijela prostorija odjednom utihne, a reflektori se ugase. Jedina svjetlost koju sada imamo je ona slaba i sitna i to samo s balkona. U mraku smo nekoliko sekundi, ali se reflektori ubrzo opet upale i gitare žestoko krenu, ali se polako smire i počnu svirati.

“Remember those walls I built well, baby, they’re tumbling down and they didn’t even put up a fight they didn’t even make a sound.” muški hrapavi glas krene lagano, ali žestoko. Brada mu je dugačka do sredine prsa i svezana u pletenicu.

“Je li moguće da…?”

“Queen Bey, tako je.” Max me prekine i završi moju misao. “Ne možeš reći da ova verzija nije bolja od originala.”

“Dobra je, samo sam iznenađena.” zadovoljno mu odgovorim. Ne mogu ni opisati kako se osjećam slušajući ovu verziju te pjesme.

“Ovo je tek zagrijavanje.” Lex se nadoveže i eksira svoj viski, “Što duže show traje, to dolaze sve bolji i bolji izvođači.”

“Ovo je odlično.” potiho izustim. Ne znam kako prije nisam čula za ovaj klub. Znam da prije nisam voljela ovaj tip glazbe, ali je vrlo otmjen i zasigurno skup.

Pjesma završi, a izvođači odu sa scene. Bubnjevi počnu jako udarati, a na pozornicu izađu četiri muškarca otprilike istih godina. Dvojica s najdužom kosom stanu naprijed s gitarama, jedan sjedne za bubnjeve, a jedan stane za klavijaturu.

“Bilo je i vrijeme.” Max komentira nastali događaj. Oni počnu svirati i zajedno hrapavim glasovima pjevati, a ispred njih izađe žena srednjih godina u crnoj dugačkoj haljini, crne ravne kose do struka i blijedog, mršavoga lica koja ih tihim, ali izrazito visokim glasom poprati. Nastane stanka, a dvojica s dugačkom kosom i bradom nastave energično svirati uz pratnju bubnjeva. Rulja u publici počne još jače skakati, mahati rukama i glavama.

“Deep into a dying day I took a step outside an innocent heart prepare to hate me fall when I may this night will hurt you like never before.” žena započne vrlo visokim, ali čistim i razumljivim glasom pjevati. Glas joj je nevjerojatan i savršeno pristaje toj pjesmi, kao i kombinacija njenog glasa s njihovim hrapavim, kao da je pjesma pisana baš za nju.

“Vidim da uživaš.” Max mi dobaci.

“Da, odlični su. Ona ima savršen glas.”

“A ljudi izvana kažu da žene ne mogu pjevati u takvom bendu. Hah.” eksira već drugu čašu viskija, pa se ustane, uzme bocu Jack Danielsa i ulije si u obje čaše skoro do vrha. Treba napomenuti da u to one veće čaše, baš za viski. Okrenem glavu u drugom smjeru i ugledam poznato lice na suprotnom balkonu. Trepnem nekoliko puta, ali ga više nema. Vjerojatno mi se samo učinilo. Nije to njegov tip zabave.

(…)

Autor: Ivona Martinčević