Sanjari mrki panj i mazi se na suncu
ko starac što kašljuca
sâm i tih na brijegu.
Zalile ga kiše, uprljale mu koru,
na masnom blatu lišaj i mahovina raste
i svaku mu je poru
i disaj zatvorila gadna kora kraste.
Šuti pod njim brijeg, težak ko bogataš,
a na njem đurđic zvoni i bumbar kao gajdaš što na svadbi svira,
i leprša zrakom šarna mašna o vratu
skladnog ljubavnika šumskoga leptira.
Negdje se na vrhu grohotno netko smije
ko s obručem o trbuhu brat crkvenih kasta,
a s vrčem u ruci što mješinu grije.
Ori se, ori smijeh stoljetnoga hrasta.
Daleko dolje pod panjem lijeno se protegle zmije,
i čudni im neki rogovi izbili iz glave.
I dok se te zmije u daljini plave
iz rogova crvenih oblak se nebu vije.
A panj je slijep i gluh i glup
i samo šuti mrk i mrzi tanke jele
i misli samo tamo na bijeli kup
dasaka što se ko gospođice bijele…
I sve to više vidi i zna i čuje više,
a kraste mu se ljušte i objam mu je veći,
i šuti i teže diše,
a sve bi daskama na kupu nešto htio reći…
… Pilana plače. Teška se kola uvijaju i mole.
Sestre su daske glatke, bijele ko gospođice tašte.
Po njima idu dame i mirisi. I prsti bole
dvorkinja što ih vlastitom krvlju lašte.
Sretne su, divne i smiju se razvratno,
a u njima su zrcala, pokućstvo i pianino zvoni.
I lica dvorkinjâ onih što ih bolest goni
stoje u podu i čine sve kaljavo, blatno.
Panj šuti mrk i hoće da potamni sunce.
I gnjije i mrije
u grču. A đurđic zvoni. Bogataš pod njim drijema.
Crkvenjak se gromko smije u nemirnom lišću hrasta.
Panj čeka mrak na suncu, a njega nema, nema…
On je drug, on je brat parije. Ona je najzadnja kasta.
Odgovori