I.
Nikad još nije bio ožujak tako pun sokova i topline kao ovaj put. Sva je priroda nabrekla od svježega zadovoljstva: i vlažna zemlja pod mladom travom i mekani zrak u svojoj pijanoj draži, i još golo stabalje iz kojega su odlučno probijali osmoljeni pupovi. Proljeće je ulazilo nasrtljivo, skoro buntovno, i osvajalo sav život: do najskrovitije stanice, do najdubljega korijenčića. Tu nije više bilo uzmaka – još malo, i pobjeda je potpuna!
U dvorištu ženske gimnazije kričao je čopor mladih studentkinja. Kao ogromno jato lastavica: sve kriještavi, piskutljivi, oštri tonovi puni smijeha i usklika, krcati radosti i bezbrižnosti. Kroz visoke gvozdene rešetke, što dijele onaj prostor od skladnoga trga sv. Katarine, vidi se sva ta masa mladosti u svojim raznobojnim haljinama i šeširićima, pa izgleda u sunčanom jutru kao savršena plein-airistička slika, u kojoj je mnogo svijetla i mnogo pokreta. Bit će ih možda sto-dvjesta. Manjih i većih. Djevojčica i djevojaka: između deset i dvadeset godina. Spretnih i nezgrapnih, jednostavnih i elegantnih, tromih i vitkih. I kriče, kriče a da i ne odahnu.
Napokon se pojavi jedna profesorica, pa za njom druga. Dvije časne i poštovane matrone, pune stroge hladnoće i ukočene ozbiljnosti, kao dva zaostala zimnja dana, kao dva teška krila sjeverne vjetrušine, koja je eto novo proljetno obilje slomilo. Jer krika studentkinja nije ni onda jenjala, kad su one ušle – jednako kao što se ni pupovi ne uvlače pod udarom odocnjelog sjevernjaka. One narediše, da se djevojčice postave u red i malo po malo poredaše se dvije po dvije u povorku: najprije one manje, a onda srednje i napokon najveće. Izgledala je vijugasta povorka poput stoglave stonoge, u kojoj je bio zbijen čitav jedan vijek proljeća. Pa kad je jedna od onih profesorica stala da pozivlje, a djevojčice da odgovaraju, pričinjalo se da izgovaraju samo tri riječi: ožujak, travanj, svibanj. Najprije jedna: ožujak, onda druga: travanj, napokon treća: svibanj. I tako naprijed: kao triole života i mladosti.
Međutim su pridošle i ostale profesorice i profesori. I kateheta. On je otvorio vrata na rešetkama i povorka se uputi u crkvu, koja nije bila daleko, i odmah, kraj vrata, rasu se kao niz bisera i razleti se kojekuda po klupama i stolicama.
Danas je ispovijed. Nekoliko glomaznih ispovijedaonica naslonilo se o crkvene zidove i čekaju da sakupe svu tobožnju nečist što se je nataložila u onim mladim djevojačkim dušama. Al kakva nečist, ljudi božji! Pelud, pelud mladosti, onaj svježi i mirisni prah, nenatrunjen zlobom, netaknut iskustvom, neotrovan koristoljubljem. I nisu danas ove ispovijedaonice skladišta grijeha i pokvarenosti kao u druge dane: ne, one su košnice u kojima se slaže najčišći med najiskrenijih uzbuđenja. I to nisu, kao što vi mislite, uvrijede Bogu, nego molitve nepatvorene, njemu najmilije!
Jedna po jedna padaju ove djevojčice na koljena pred nevidljivoga ispovjednika i odgovaraju na njegova pitanja. Oprezna i ljubezna doduše, al u isto vrijeme nedvoumna i toliko vješta, da su znala prevrnuti sve, pa i najskrovitije zakutke osjetljivih djevojačkih savjesti. Svaki i najsitniji grijeh, ili griješak, počinjen u nedužnim nasrtajima instinkta koji se razvija i budi, bio je tu priznat i ispovijedan.
Iz svake od tih ispovjedaonica čuo se je misteriozan šapat, koji je bio prekidan mumljivim basom ispovjednika. Kadkad se je muški glas pojačao, možda: pri opetovanju kakvoga pitanja ili pri izvlačenju kakvog sporog sramežljivog priznanja.
Najedamput iz ispovjedaonice pod drugim prozorom začuje se konvulzivno žensko jecanje. Odmah zatim jasni duboki muški glas, koji je opetovano, u neobično blagom tonu govorio:
– Umiri se, dijete, umiri se!
Ali se pokajnica nije mogla umiriti. Jecaj joj je kidao riječi i žestoko nasrtao kroz grlo.
– To je Mira! Mira! – došaptavale su studentkinje jedna drugoj znatiželjne i začuđene u isti mah. Pogdjekoja je i nagnula uho da uhvati koju ispovjednikovu riječ, ali sve što se je moglo čuti bilo je:
– Umiri se, dijete! Bog će ti oprostiti! Umiri se!
Mira je bila učenica četvrtog razreda. Još nije navršila četrnaestu. Iz ugledne građanske kuće, gdje su se djeca dobro i pomno odgajala, pažena i gledana skrupuloznom dosljednošću. Nastojalo se tu jednakim intenzivitetom oko fizičkog uzgoja kao i oko religioznog. To su bile dvije poluge, za koje su Mirini roditelji bili čvrsto uvjereni, da mogu nositi čitavu sreću jednog čovjeka. Zdravlje vrijedi više nego znanje. Krjepost više nego zdravlje. I Mira je uistinu pokazivala na sebi jasne tragove toga odgoja: svježa, puna, snažna, sa treniranim tijelom, koje je odavalo da se njeguje do u najmanje detalje, a onda čedna, prijazna, stidna, sa treniranom dušom, u kojoj je vladao strah pred Bogom i obzir prema ljudima.
Zato je Mirino jecanje zainteresiralo njezine drugarice jače nego da je koja druga bila na njezinom mjestu. Što je mogla zgriješiti ona dobra Mira, pred kojom su se one uvijek ustručavale da istaknu i najnedužniju taštinu i najnaivniji frivolitet? Ona Mira, koju je kateheta nazivao sveticom, a koju su profesorice držale najuzornijom djevojčicom što je ikad sjedila na onim klupama? Mira, koja je potpomagala svoje siromašne drugarice, dajući im i novaca i odijela, koliko je god mogla izmamiti od roditelja, koji nisu škrtarili samo da što jače razviju smisao altruizma i dobrote u svom djetetu?
I ta Mira, eto, plače pred ispovjednikom! Okajava jedan grijeh, koji je zacijelo težak. Jer ne plače se na ispovijedi rad bilo kakve ludorije ili sitnog prestupka, pa da je i sâm anđeo nebeski! Napokon, mislile su neke starije studentkinje, nije sve zlato što se sjaje. Mira je licemjerka. Zna se izvrsno pretvarati pred nama. Igra pobožnost i stidljivost, a kad je nitko ne vidi: onda je kao i mi ostale.
Međutim je ispovjednik potiho govorio:
– Vidiš, drago dijete, to je uistinu velik grijeh, što si učinila! Uvjeren sam, doduše, da je tvoja krivica manja i da je onaj čovjek zlorabio tvoju mladost i neiskustvo; ali ipak ti nisi upotrebila svu svoju volju i sav svoj otpor da mu se otmeš. Sva je sreća, što je Bog bio uza te i što nije dozvolio da u njemu prevlada životinja – inače bi ti danas bila teška prestupnica, koja ne bi našla smilovanja ni kod Boga ni kod ljudi. I promisli još: u tvojim godinama! Ta jučer si izašla iz majčina krila, a danas ispovijedaš ovakov grijeh! Morala si odmah otkriti svojoj majci, da te onaj čovjek dočekuje i da ti koješta pripovijeda. Ti veliš da si ga zavolila? Pa dobro. Voliti nekoga nije zlo. Ali tajiti to volenje pred onima, kojima si dužna polagati račun za sva uzbuđenja srca i sve nemire duše – to je težak grijeh. Sakrivaš li ikad pred liječnikom, koji se brine o tvoje ozdravljenje, boli i rane koje te tište? To bi bilo bezumno, kao što je bezumno što nisi otkrila roditeljima tvoje raspoloženje prema onom, toliko od tebe starijem gospodinu, koji je izrabio gostoljublje i povjerenje tvoje porodice i pokušao da te zavede na lakoumne radosti, što donose, kako evo i sama vidiš, razočaranja, sramotu i propast. Obećala si mi da mu ne ćeš više dati prilike da te se dotakne, da ćeš izbjegavati svaki susret na samo s njime; ali to nije dosta. Ja tražim od tebe, da se odmah nakon ove ispovijedi povjeriš svojoj majci. Reci joj sve što si meni rekla; i ona će te čuvati. Ti sama ne ćeš imati snage: jer ako se i odhrvaš jedan, dva, tri puta, napokon ćeš popustiti!
Kod ovih riječi Mirini se jecaji podvostruče. Kako će ona to majci pripovijedati? Da voli onog gospodina, koji dolazi k njima svake nedjelje na partiju karata? Da se je s njim nekoliko puta prošetala van grada? Da ju je jedamput odveo u svoj stan i milovao je i ljubio… ne, ne – to se ne da nikome pripovijedati! Prije će umrijeti nego to učiniti!
Svećenik reče:
– Pa kako bi bilo, drago dijete, da ja pođem do tvoje matere i…
– Ne, ne, ne – krikne Mira tako glasno, da su se sve njezine drugarice okrenule k onoj strani.
– Jesi li onda ti tako jaka da se sama oslobodiš toga čovjeka?
– Bit ću!
– Da ga uopće više i ne pogledaš?
– Kušat ću.
– Da ga više ne voliš?
Djevojčica nije znala šta će na to odgovoriti. Ispovjednik je tražio nešto što nije bilo u njezinoj moći. I stade da razmišlja. Na to on pojača svoje pitanje:
– Ne možeš mi to obećati?
Ona je šutila još nekoliko trenutaka. Onda reče plašljivim glasom:
– Ja sam uvijek molila Boga nek učini da nikad ne prestanem voliti onog čovjeka. Pa kako ću ga sada moliti za protivno?
– Moli ga samo da te sačuva od grijeha! – reče ispovjednik i davši odriješenje mladoj pokajnici blagoslovi je.
II.
(Lica: KUĆNI PRIJATELJ (40 godina); MIRA (19 godina). – Pozornica: Soba u gornjem gradu sa starinskim pokućtvom. – Doba: Kasno popodne, u jeseni.)
PRIJATELJ nestrpljivo lista u jednoj knjizi, a onda uzme drugu, pa nekakve novine, prošeta se po sobi, ustavi se kraj pisaćeg stola, zaviri u neko otvoreno pismo, iz koga bi rado nešto pročitao što ne stoji u njemu. Očito je da nekoga očekuje. Zacijelo: jedna neobična posjeta, doduše najavljena, al svakako neobična. Na udar električnog zvonca pohiti strjelimice na hodnik i otvori vrata.
MIRA i ne pozdravi nego preleti preko hodnika, kao da ju je tko gonio, uđe u sobu i sva zadihana baci se u velik naslonjač. Odjevena u tamnosmeđi kostim, obrubljen krznom, s malim šeširićem na glavi, sva užarena u licu, valjda od hladnog jesenjeg zraka ili radije od unutarnjeg uzbuđenja. Kad sjedne odahne: Ah!
PRIJATELJ pogleda na stubište, zatvori i zakračuna vrata od stana i požuri se za njom u sobu: Bila si samo jedamput kod mene, pa si se ipak odmah snašla…
MIRA još uvijek zadihana: Od toga je skoro pet godina… Al čuješ, neko me je slijedio sve do tvojih vrata…
PRIJATELJ: Nitko. To je bio moj stanar što stanuje u mansardi. Primio sam jutros tvoje pismo… Što znači ta posjeta? I kakva je to »važna stvar« u kojoj tražiš od mene »pomoć«…
MIRA digne se i naglo, skoro imperativno: Obećaj, da ćeš mi pomoći…
PRIJATELJ: Ne znam, kako baš od mene tražiš…
MIRA: Jest, jest – imaš pravo! Ponijela sam se prama tebi kao najgluplje stvorenje na ovom svijetu. Poslije one prve posjete ovdje, kod tebe, izbjegavala sam te, nisam htjela s tobom govoriti, izlazeći iz škole uvijek sam se držala svojih drugarica, samo da mi se ne približiš, nisam htjela primiti tvoga pisma, s kojim si me jednom dočekao na stubištu naše kuće… jest, sve to znam, al ipak, ipak reci, obećaj, da ćeš mi pomoći…
PRIJATELJ: Mogu li prije znati o čemu se radi?
MIRA: Obećaj mi – inače sam propala!
PRIJATELJ: Obećajem ti!
MIRA: Pa da bi te to stajalo i glave?
PRIJATELJ ustukne za čas, a onda pogleda one odlučne oči, koje su sijevale iz njezinog užarenog lica, pa se pokori bez ikakvog otpora: Hoću, pa da bi me i glave stajalo!
MIRA ga zahvalno pogleda i ponovo se strovali u naslonjač, kao da su joj noge potpuno popustile: Hvala!
PRIJATELJ nakon što je nekoliko trenutaka čekao da ona počne: Dakle!
MIRA: Pomozi mi!
PRIJATELJ: Rekao sam ti, da hoću – ako mogu.
MIRA: Možeš, ti možeš…
PRIJATELJ kao da hoće prodrijeti u njezinu tajnu: Ljubav?
MIRA gorko, očajno: Još gore!
PRIJATELJ se lecne: Razumijem. Tko je on?
MIRA: Moram li ti i to otkriti?
PRIJATELJ: Ako treba s njim govoriti?
MIRA: S onim podlacem? Ne. Ne želim da ga više ikada vidim.
PRIJATELJ: Držim, da je to najispravnije… Nek popravi svoju…
MIRA prekine ga: Nisam došla da te pitam što je ispravno, a što nije. Ja hoću da me oslobodiš sramote.
PRIJATELJ: A on?
MIRA: Njega sam se oslobodila.
PRIJATELJ: Zašto?
MIRA: Jer je kukavica! Priznala sam mu, da sam još kao curica imala s tobom mali flirt. Nisam mu zatajila ni onaj nedužni posjet kod tebe. Pa kad sam ga molila, nakon svega što se dogodilo među nama, da mi pomogne… onda me je upitao: »A tko ti je onaj put pomogao?«
PRIJATELJ: Reci mi tko je, da razbijem svoju šaku o njegov obraz.
MIRA: Pusti! Ne vrijedi o njemu govoriti. Misli radije na me! Pomozi mi!
PRIJATELJ: Da govorim s tvojom majkom?
MIRA: Šta si poludio? Radije bi u smrt!
PRIJATELJ: To je jedini izlaz!
MIRA: Ja znam za drugi. Tvoja sestra živi u Gracu. Njezina je kćerka išla sa mnom u školu. Kako bi bilo da me pozove k sebi u goste?
PRIJATELJ ostane za čas zamišljen i onda reče: Razumio sam. Sutra putujem u Grac!
MIRA ga pogleda velikim očima, digne se polako i protegne ruke prama njemu, onda se sruši natrag, spusti glavu na ručicu naslonjača i jako zaplače.
III.
Prošle su ponovno dvije tri godine. Mira je odavna već udata za nekog mladog industrijalca, čiji su poslovi neobično sretno napredovali i koji je u glavnom gradu bio vrlo ugledan i cijenjen. I ako taj brak nije bio posljedica jedne burne mladenačke ljubavi, nego jedna više manje proračunana veza njihovih otaca, ipak je on tekao skladnije i srdačnije nego pogdjekoji drugi, koji je nikao iz uzajamnog ljubavnog plamena. Mira je bila po naravi prijazna, vedra i odana, a njezin muž, zaokupljen po vazdan dalekosežnim osnovama i nervoznim radom, vraćajući se kući, nalazio je u njezinom društvu odmora, zadovoljstva i zabave. Ona nije nikad bila odsutna, kad god je on bio kod kuće. Nije nikad bez njega išla ni na putovanja, ni u društvo, pa ni u kazalište. A kako je on najvolio ostajati kod kuće, rijetko su uopće i kamo zalazili.
Samo od popodne: onda je Mira obično izlazila i vraćala se kući prije nego bi on došao. Posjećivala je tad rodbinu, po koju prijateljicu, zavirivala u modne i krojačke radnje, kupovala po koju luksuznu stvarcu, knjigu ili poštogod što je trebalo da iznenadi njenog sladokusnog muža. Rijetko koje popodne da bi ostajala kod kuće, osim, naravno, nedjeljom, kad su k njima dolazili na čaj i na kartanje njihovi prijatelji i prijateljice.
Petkom je izlazila najranije. Skoro odmah iza njegova odlaska: oko tri ili četiri sata. Svratila bi se najprije u Frankopansku, gdje bi u jednoj cvjetarskoj radnji kupila veliku i bogatu kitu cvijeća, uzela fijaker i odvezla se u gornji grad nekome u posjet. Kad se je smrklo, vraćao bi se fijaker po nju, da je odvede kući. Ti posjeti nisu ni onda izostali kad bi vrijeme bilo nesnosno ili kad bi se ona slabo osjećala. Trebalo je baš da je potpuno iznemogla, i da ne može da se drži na nogama: onda bi možda propustila da ne pođe tamo, u onu tijesnu, malu, gornjogradsku ulicu, u onu jednostavnu, staru, baroknu kuću sa izbočenim balkonom i udubljenim krovom.
Jednom se je desilo, kad je izašla iz cvjetarske radnje, da nije našla na ćošku ulice ni jednog fijakera, a kad je pošla na drugo stajalište kočijaši odgovoriše da su zauzeti. Pričinilo joj se, kao da je upravo pred njom nekakav gospodin zauzeo sve kočije, ali tome nije podavala nikakve važnosti. I odluči da pođe pješice. Skrene, noseći uvijek zamotanu kitu cvijeća, u Bregovitu ulicu i na kasi uspinjače naruči ekspresnu vožnju. Kad je ušla u kupé, opazila je u drugom odjelu i onog gospodina, koji je malo prije razgovarao sa fijakerima. Ponešto se zbuni. Ali kako je on mirno pušio svoju amerikansku lulicu i nije ni pogledao na nju, ona se svrati svojim vlastitim mislima i zaboravi na nj. Tek kad je i on zašao u istu ulicu gdje i ona, pa onda ona njegova lulica među obrijanim usnama, sve to joj dozva u čas u pamet sličnost sa detektivima, kako ih je ono vidjevala u kinu ili ilustracijama avanturističkih romana. Da nije u Zagrebu – pomisli – mislila bi zacijelo da uhodi nju! Ali kad on prođe hitrim korakom naprijed i ne ogledavši se za njom, ona ponovo na nj zaboravi. Međutim je došla do male barokne kućice i baš dok je ulazila, prigne se onaj gospodin, kao da mu je nešto ispalo. Ona nije toga ni opazila. Samo je poslije nekoliko trenutaka pristupila na izbočeni balkon sa kog se je mogla pregledati čitava ulica i pogleda kroz staklo. U čitavoj ulici nije bilo ni žive duše.
One je večeri njezin muž okasnio. Bilo je skoro jedanaest, a još ga nije bilo. Ona ga je čekala sa večerom i vrlo se zabrinula. Nekoliko je puta otvorila vrata na stubištu, da vidi je li dolazi. Poslala je služinčad na počinak i nestrpljivo iščekivala štropot ključa u bravi na kućnim vratima. Napokon začuje na stubama njegove korake, i poleti mu u susret. Ali kad ga je vidjela ustuknu pred njim. Njegovo je lice bilo iznakaženo od jednog gadnog posmijeha, koji nije nikad opazila na njemu. Pa kako se je ona ustavila na vratima i zauzela prolaz, on zakriješti kroz zube, pun prezira:
– Idi!
Njoj je bilo odmah sve jasno. Dosjetila se je, da je onaj čovjek poslije podne nju uhodio i otkrio njezine tajne pohode u gornji grad. To je pobudilo u njoj prkos i gađenje. I ona je bila spremna na navalu. Kad su ušli u sobu ona ga zapita, bez čuđenja, skoro izazovno:
– Što ti je?
On se opet nasmije onim svojim ružnim posmijehom i reče:
– Ja znam sve. Imam i svjedoke.
– Dao si me uhoditi! Kao da sam kakav tvoj namještenik, koji te krade! –
– Za takovim lupežom kao ti ne šalje se uhoda. Ja sam preponosan za to. Ali ipak – ja znam sve. Sad znaš što ti je činiti. Mi nismo više muž i žena.
– I ti ne želiš, da me saslušaš?… – zapita ona nešto blaža u akcentu.
– Ne želim! – odvrati on kratko. – Je li istina, da ti svakoga petka pohađaš svoga nekadanjeg ljubavnika, koji te je zaveo dok si još pohađala gimnaziju, i ostaješ kod njega nekoliko sati?
– Jest – odvrati ona. – Samo on nije nikad bio moj ljubavnik niti me je ikad zaveo. A danas – Njezin se glas pretrgne u jecaju.
– Danas je napokon sve izašlo na vidjelo! Danas su pale sve krinke. I hvala Bogu!
I on pođe k izlazu al ona krikne za njim:
– Jesi li uvjeren da je sve onako kako govoriš?
– Sve je onako. To jest: ja znam i više nego što velim. Dosta je, da ti spomenem tvoje nekadanje »gostovanje« u Gracu, kod njegove sestre. Nema sumnje, on je vješto sakrio tragove vaših zabava!
– Tko ti je to rekao? Tko ti je to rekao…? – kričala je žena.
– Onaj koji te nije htio uzeti kad je doznao za sve to! –
I otvori vrata od svoje sobe, al prije nego ih je za sobom zatvorio, zaustavi se i prošapta hladno kao da izriče neoporecivu osudu:
– Ne želim te sutra sresti u ovoj kući.
IV.
U prostranoj oniskoj sobi, sa izbočenim balkonom, sa koga se vidi sa dna do vrha, čitava mala i uska gornjogradska ulica, na širokom poliranom krevetu, u velikim vanjkušima, leži nemoćan čovjek. Široka, brokatna pantlika visi na domaku njegove lijeve ruke, kojom može da potegne i tako zazvoni svojoj domaćici. Desna mu je strana tijela potpuno uzeta. Brada i kosa jedva pokazuju koju sijedu dlaku, al lice je žuto i ispaćeno. Ona ruka što se ne miče leži mrtva na pokrivalu kao da je od voska. Nokti su na njoj modri kao čivit.
Starinsko pokućtvo, ormari, okrugli stol sa visokim stolicama, obloženim žutim štofom – a posvuda gdje god je mjesta velike osušene kite cvijeća, kao da je to sanktuarij kakve bivše pjevačice, koja ne može da se rastane od svojih trofeja. Samo na stolu cvijeće je svježe. Kao da je ovaj čas doneseno. Nekih dvadesetak ruža, još ne potpuno procvalih, što se bijelo i crveno smiješe u toj atmosferi stareža i nemoći.
Bilo je malo prije podneva kad je neko potegao zvonce na kućnim vratima. Nemoćnik se je trgnuo na taj zvuk i poslušao ne bi li razabrao došljakov glas. I njegovo se lice razvedri i začudi u isti mah. To je ona. Mira. Što znači taj posjet u nevrijeme? Da se nije šta ružno desilo? To je uopće prvi put što ona dolazi u dan koji nije petak…
Kad je ušla, on htjede nešto reći, al kako je radi bolesti sporo i teško govorio, mucao je u uzbuđenju samo slomljene riječi, koje se nisu mogle razumjeti. Ona sjede na njegovu postelju, kao što je to zacijelo i drugda običavala, i prekine njegovo mucanje:
– Pošla sam i ostat ću ovdje! Ne idem više od tebe!
On je rastvorio svoje teške oči i rascerio svoje onako rascereno lice obuzet paroksizmom radosti:
– Ostat ćeš! Ostat ćeš ovdje! I ne ćeš više otići!
I dugo je potrajalo ovo njegovo buncanje. Ona je ispričala sve što se je zbilo između nje i muža, konstruirala čitavu infamnu intrigu, koju je sapleo oko nje njezin nekadanji ljubavnik, saopćila svoju odluku da ostane ovdje kod svog nemoćnog prijatelja, da ga dvori i da mu služi, a on je neprestano tepao kao da ga je sreća poidijotila:
– Ostat ćeš! I ne ćeš više otići! Ostat ćeš! I ne ćeš više otići!…
I pri tom ju je uhvatio čvrsto za ruku onom svojom jedinom rukom kao da se boji da mu je tko ne odnese. Napokon su se počele njegove riječi kidati u slovke, a onda su se samo usne kretale ne puštajući nikakova glasa, dok nije klonuo na uzglavlje kao da je mrtav. Ona se nasloni na njegovo srce i začuje da još kuca. Tako je ostala sate i sate, nepomična na onoj postelji, držana njegovom rukom kao gvozdenom verigom. Krv joj se potisla u vrške prstiju, a ruka je potpuno utrnula.
Onda nije mogla više. Pokuša da se oslobodi onoga stiska i stane da odmiče jedan njegov prst za drugim. Kad joj je uspjelo, on se probudi i upita:
– Što već bježiš? Kad ćeš opet doći?
Ona se nasmiješi:
– Tako si nekad pitao onu ludu četrnaestgodišnju Miricu, kad te je u jednom bezumnom času poslušala i ovamo došla. Sjećaš se? Onda si bio dobar sa mnom. Onda si me poštedio i očuvao, a mogao si od mene učiniti ono što je poslije, bez puno premišljanja, učinio onaj drugi. Kojom srećom da si me onda uzeo i obljubio! Moj bi život bio drukčiji. Al ja se nisam vratila, ja nisam ispunila svoga obećanja. Stari jedan ispovjednik odbio me od tebe. Prikazao mi te je kao grješnika. Al ja sam te ipak volila. Uvijek sam te volila. Da nisam, ne bih ti se nikad bila povjerila u nekadanjoj svojoj ljutoj nevolji. Pa kad si me izbavio od sramote, moja ljubav prama tebi nije poznavala granica. Čekala sam, da mi riječ rečeš, pa da budem sva tvoja. Al ti si se držao daleko od mene. Mislila sam iz početka da ti se gadim, da me više ne podnosiš. Tek poslije sam razumjela, da nisi htio izrabiti moje harnosti. Onda je već bilo kasno. Ja sam bila žena drugoga. Sjećaš se? Upravo si se bio vratio sa svog putovanja i sreo me na ulici. Nisi ni znao da sam se udala. Pa kad sam ti to saopćila, zadrhtala su tvoja usta, kao sada, i teško si izmucao: »To ja dolazim prekasno!« Jest, dragi: sve je to tako kod mene: prerano ili prekasno. Ali ja sam te jednako volila. Ti si to znao, ali si me izbjegavao. Mislio si: zašto da uznemirujem njezin život? I onako se je dosta napatila! Hvala ti i za to! Jer da si mi rekao, da dođem jednom amo k tebi, ja bih bila došla kao da sam ona luda Mirica iz gimnazije. Onda si iznenada obolio. I nisam mogla a da te ne posjetim. Uostalom: što je i značio i koga je mogao uznemiriti taj posjet kod čovjeka sa mrtvim tijelom? Ja sam to doduše sakrivala, al sam ipak neprestano očekivala čas, da sve otkrijem svome mužu. Htjela sam više puta da mu se povjerim, al on mi je uvijek bio nekako tuđ. Dobar i ljubazan – ali tuđ. Odmjeren i ozbiljan. A zatim: kako da mu kažem što je među nama, a da zatajim ono sa onim drugim?… Uopće bojala sam se priznanjâ: ta jedno me je skoro stajalo časti i života. Napokon sam rekla sama sebi: ako dozna da zalazim k tebi, nije moguće da mi ne će oprostiti. Jer nitko to ne može uzeti za ljubav. To je djelo milosrđa. Samo on, kad je doznao, nije htio ni da me ispita. Osudio me je, a da me nije saslušao. I otišla sam iz njegove kuće i došla u tvoju. U svoju rođenu, a nesuđenu. I sad me uzmi, dragi, zagrli me tvojom suhom rukom, onom, koja me nije htjela uzeti kad je mogla, od straha da ne povrijedi moje nedužnosti. Sad me primi na svoja mrtva koljena, na kojima sam sretna, kô što nisam bila na najtoplijim dušecima muške sebeljubivosti… Drži me i nedaj me…
I ona spusti svoju glavu na uzglavlje, uz njegov obraz. Kad se malko okrenula, da ga pogleda u oči, vidjela je kako se kroz poluotvorene vjeđe svjetlucaju mutne i ukočene zjenice. Ona se trgne, uhvati ga za ramena, tresne s njima žestoko, pa zajauče bolno i beznadno:
– Dragi! Dragi! Dragi!
Novo doba, 1924.
Odgovori