Pitanje postojanja sudbine u zbilji

U zbilji, pojam sudbine ne znači ništa, kao što ne znači išta drugo što nije fizičko, što nije opipljivo. Veličina čovjekova duha se može mjeriti njegovim idejama i može nastojati svoje šupljine neznanja skrpati vjerovanjima (izrazima “šupljine neznanja” i “krpanje” poslužio sam se u korist čitateljevog boljeg razumijevanja mojih misli, u svojoj nesposobnosti da se bolje izrazim.)

Svjestan vlastitih ograničenja općenito, bilo to po pitanju iskustava, znanja, izražavanja ili djelovanja, čovjek može sebi površno predočiti svoju nesposobnost da kao jedinka utječe na tijek događaja, pa sve i da je njegov motiv plemenit. Ponekad može biti frustrirajuća predodžba o vlastitim ograničenjima i nesposobnostima. Ipak, zanimljivo je kako se to može javiti, taj osjećaj koji je intiman pošto se ne tiče drugih bića, napose ljudi, kad se može biti svjestan da postoji nešto više od svega što se zna, osjeća, vidi i čini. Prema tome, možemo pretpostaviti da veličina ljudskoga duha nema granica i to je baš ono na što sam aludirao na početku ovoga članka, kad sam izjavio kako se veličina ljudskog duha mjeri njegovim idejama.

Dalje, ja sad mogu nastaviti s izlaganjem smisla sudbine i razjašnjenjem konačnog pitanja da li ono uopće postoji u zbilji. Počnimo. U okviru navodnika stoji članak koji sam samostalno sastavio prije: “Ako čovjek nastoji dati smisao nečem apstraktnom, neopipljivom, tada stvari mogu postati smislene, i to samo za njega, jer ih takvim prihvaća bez obzira što u zbilji ništa ne znače. Budućnost ne postoji jer se još nije zbila. Stvari se događaju, odnosno odvijaju jedino i samo sada, u ovome trenutku, a budućnost je vjerojatna. Zato što budućnost nije sigurna, nego vjerojatna, ona se može samo planirati, predviđati i zamišljati, ali ne i živjeti. Dakle, može se zaključiti da se sudbinom naziva budućnost, što je izgradila nekakva sila, odnosno nešto što ima svoje oblike, iako nije ništa opipljivo.”

Cilj ovoga članka jest da odgovorim na pitanje postoji li sudbina. Uzevši u obzir iznesene stvari do sada, odgovor je negativan. Sudbina ne postoji u zbilji. Bez obzira na to što sam dao odgovor na pitanje kojemu je svrha ovoga članka, dalje ću nastaviti s izlaganjem. Postoji još jedan članak koji sam otprije sastavio, a nadovezao bih ga na svoju ideju koju sam iznio prije, da se stvari događaju, odnosno odvijaju samo i jedino sada, u ovome trenutku.

Dijelove spomenutog otprije sastavljenog članka iznijeti ću u okviru navodnika: “Mnoga bića, pa tako i mi ljudi, svjedoci smo događanja, što znači da su sve što vidimo i iskusimo samo posljedice. Smisao tome što se proživljava nastoji se protumačiti navodeći uzroke preko veza proživljenih posljedica. Primjerice, X osobu snalazi pravda što joj se danas događa to i to, jer je prije bila i činila tako i tako. Jedna zanimljiva misao, kojoj je autor Shakespeare, glasi da ništa nije ni dobro niti zlo, nego mišljenje ga takvim čini. Istina je da svaki čovjek ima svijest i ako sam ja neki čovjekov sud nazvao posljedicom, proizvodom rada svijesti, tada je imperativ da svatko ima i sud. Jer nazvati, odnosno proglasiti sud neke osobe pravim ili pogrešnim, također je sud, i upravo je zato istina da u zbilji ništa nije dobro ni zlo.

Pa ipak, nitko se ne ponaša tako, kao da ništa nije ni dobro niti zlo, kad svatko ima svijest, jer posljedica, odnosno proizvod rada te svijesti je sud! I tako se stvari vrte u krug i nema kraja događanjima, nema kraja posljedicama koje proživljavamo. Uzevši sve do sada spomenuto u obzir, može se zaključiti kako smo prepušteni slučaju i da će od svega što mi mislimo biti što bude. Možemo zaključiti da u zbilji uzroka nema, nego da se stvari jednostavno događaju i gotovo, a to znači da ljudi nikad neće pronaći odgovore za kojim tragaju, ako nastoje to učiniti uvjereni u postojanje sile koja upravlja tijekom događanja.

U prethodno sastavljenoj rečenici sam, jasno, iznio svoj sud koji je posljedica, odnosno proizvod rada moje svijesti.“

Autor: Marin Višnjić