Gle: tamo parkom nujnim ko sjene ljudi šeću
I djeve plahe, stidne: svim’ čudno zure oči
Ko maglom prikrivene po travi i po cvijeću,
Kud tiho, slabo sunce blijede zrake toči.
A nebo nijemo šuti. Fontana tamo bruji
Ko svirka noćnog mira, što dušu na plač goni…
U čempresim’ se čuju još posljednji slavuji –
Mru, ginu, tiho – tiše, daleko, glasi boni…
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori