Budim se uvijek prije no što se oglasi alarm.
Sviđa mi se što mislim da sam na neki način uhvatio sklad s prirodom i Bogom, pa se prvim jutarnjim pticama pridružujem nijemo, ali budno. Čujem ih. Slušati je jako bitno. Puno bitnije nego pričati. Bitno je ujutro uopće se i probuditi. A kada smo kod bitnog, ponekad je bitno i natjerati se ustati, a ne gurnuti glavu pod jastuk, gdje se već nalaze negdje ušuškane glave mojih pasa, i uhvatiti u koštac, prsa o prsa, s novim danom.
Ovo nije jedan od takvih dana. Već duže vremena sam u nekom dobrom periodu, Milosti Božjoj i gore navedenom skladu, toliko da me strah pričati o tome. Čisto zbog praznovjerja. Da se ova faza ne raspline naglo kao što je i nastupila. Jutra su postala tiša (usprkos raspoloženim pticama), toplija i mekanija. Izvučem se iz kreveta da zvijeri još ne skuže da sam napustio spavaći brod i najtiše što mogu, a obično nogom zapnem za nešto, zaputim se u kuhinju skuhati kavu. Bez šećera, mlijeka i ostalih aditiva. Čak mi uopće nije potrebno piti kavu. Dovoljno mi je udahnuti njezin miris koji puni prostor i već su mi svi senzori upaljeni. Ritual motanja cigarete uz prvu kavu poželjno je da prođe u tišini. Nije to ona potpuna tišina, već zvukovi izvana polako najavljuju dolazak novog dana… udaljeni zvukovi vozila, psi negdje laju (sad će uskoro i moji), pijetao, susjeda odozgora obula je klompe i, sudeći po zvukovima, preskače konopac.
To potpuno doživljavanje buđenja prijelomni je trenutak kada svoj dan započinjemo u ritmu s prirodom. To je dobar dan. Ciceron je rekao da ako slijedimo Prirodu kao vođu, nikada nećemo zalutati. Pa eto kad je već izmišljeno, bit’ ću zen.
No sav taj filozofsko-religijski intro je zapravo psihološka uvertira za odlazak pod tuš.
Kupaonica je izuzetno ledena, ili bar ostavlja takav dojam, u bilo koje doba godine. Stoga tuširanje predstavlja, ne znam bih li ga nazvao ugodnim ili neugodnim osjećajem, hladno vrući šok za organizam koji, ako se do sada nije to dogodilo, sve budi. Takav uparen od vruće vode izađem kao iz saune, naočale su mi zamagljene, da što uspješnije pogodim čelom u crijevo od bojlera, ali nekako se iskobeljam u kuhinju na sobnu temperaturu. Što je nelogično reći, jer bi tamo onda trebala biti kuhinjska temperatura, ali je vjerujem, nju teško odrediti zbog kuhanja koje čini nekonzistentnu toplinsku razliku.
Vratimo se prosvjetljenju.
Ono kao da ide usporedo s kondenzacijom magle sa stakla mojih naočala. Odjednom vidim, i eto me nagog u kuhinji tražeći gdje sam večer prije pripremio majicu i donji veš. Inače, jako sam nespretan i traljav ujutro pa zato pomno pripremim stvari za posao sljedeći dan, ali te stvari kao da neka mala noćna bića premjeste nekamo drugamo. Istražujući gdje mi je odjeća osjetim dva para očiju na leđima i shvatim da me beštije snimaju s ruba vrata. Mala i velika glava, jedna ispod druge. Samba je krmeljava a Jazz se rasteže lijeno ispod sambine glave kao da je gepard, u najmanju ruku.
Lukavci prepoznaju svaki zvuk. Ako postoji zvuk oblačenja čarapa, onda i njega čuju. Njihova titravost i nestrpljivost raste proporcionalnu komadu odjeće koji navučem na sebe. Pokušavam u gaćama i s jednom čarapom na nozi smotati još jednu cigaretu dok nije nastupio totalni kaos, u želji da se odmah i sad ide van. U taj tren, kao naručen da udari pečat demoliranju jutarnjeg mira, upada susjed na kavu. Kreće audio vizualna baražna paljba. Jazz počinje izuzetno iritantnim lajanjem pozdravljati jutarnjeg posjetioca, a Samba ispušta nekakav pjevušavi zvuk koji još baš i nisam čuo u živućih bića.
Susjed se ne da smesti ovom kakofonijom, pa ako je već ne može pobijediti, pridruži joj se pričom o Saboru, politici, nogometu, Plenkovićima, Grabar Kitarovićima, Mamićima i ostalim hrvatskim aktualnim velikanima. Svi nadglasavaju svakoga, a ja još uvijek u istoj djelomičnoj odjevnoj kombinaciji krenem kao dobar susjed susjedu skuhati kavu. Ljubazno i neprimijećen se ispričam i kao očajni tragač koji je već skoro digao ruke od potrage za blagom, ukaže mi se ostatak odjeće. Virtuozno se obučem u sekundi, poslužim kavu čovjeku i krenem staviti povodnik nestrpljivim čupavcima.
Naravno, izlazak iz kuće ne može proći bez toga da Jazz ne obavijesti cijelo susjedstvo i dva susjedna kvarta da on ide van i da će on sad mokriti, ako ne i nešto žešće. Barem sam zbrinuo susjeda koji, čujem, ulazi u veliko finale pripovijedanja. Prođemo stotinjak metara i nađemo se kod kuće mog oca. Tamo je njihovo carstvo i njihov teritorij. Novopridošlice nisu novodobrodošle. Ulica je slijepa i nema prometa pa tako niti opasnosti za njihove nepredvidive manevre. Kuća je na kraju ulice, a iza i oko nje ogromna livada (koja nije očeva) i pored ribnjak (koji također nije očev). Zahvaljujući mojoj upornosti i dobroj volji susjeda, to područje su ti prepredenci prisvojili i odlučili uzeti pravdu u svoje ruke, ako slučajno itko napravi ikakvu promjenu. Na “njihovom” teritoriju.
Stvarno su odlučili da su oni tu gazde. Pokazalo se to u nekoliko manje-više dramatičnih iskustava o kojima ću kasnije. Ali shvatio sam da misle ozbiljno. Kako su prisvojili mene, tako su prisvojili i to područje. Trčkaraju po livadi njušeći i obilježavajući livadu na točno određenim mjestima dok ja pod trešnjom i prvim suncem porazgovaram s Bogom i sam sa sobom. Kad četveronožni odmetnici obave što trebaju, idemo kao pravi školarci uz nogu do kuće. Pustim ih u stan, susjed nije niti primijetio da smo bili vani i ja napokon sjednem da uhvatim zalet za polazak na posao. Jazz i Samba su se vratili u krevet, susjed je popio kavu i rekao da će doći nabrusiti noževe popodne… Nikad ne dođe. Ostajem sam, ponovo skupljen na hrpu i obavljam završne pripreme za polazak – ruksak, knjiga, kutija s hranom, elektrošoker, termosica…
Put do mog posla traje osam minuta pješice. S početka ulice, preko pruge se vidi vrlo dugačka plava zgrada koja dimi kao da ima jedan dimnjak u pogonu za sve te stanove i izgleda kao ogromni parobrod. Zvona na crkvi udaraju sedam sati. Mimoilazim se s ljudima obješena lica, zavučenih u svoje kapute i svoje misli. Prijeđem prugu i, kao i svako jutro, sretnem drugog tragača. Ovom su cilj kontejneri. Njegova spretnost s obzirom na njegovu nizinu i visinu kontejnera i njegov vedar duh su zarazni. On kao da je u škrinji s blagom i sada bira koje će najdragocjenije komade kolektirati. Veselo me pozdravi i uvijek vikne da pozdravim omladinu. Ta rečenica me obara.
Sunce sada postaje sunce, ali ne uspijeva uljepšati da sive zgrade izgledaju manje sivo, manje hladno, otuđeno i prazno… au contraire, sunce ružnoću sve više razotkriva, što situaciju čini pomalo nadrealnom, jer je dan zapravo lijep. Zgrada u kojoj radim je iste boje kao i asfalt, kao i mutno nebo, nemilosrdna i nalik na opustošeni salon automobila. To definitivno ne ostavlja dobar dojam na već dotučene ljude, odnosno korisnike ili “klijente” (ironičan termin koji se već neko duže vrijeme rabi u literaturi), koji već sada, pola sata prije početka radnog vremena čekaju pred ulaznim vratima da vide hoće li im milostiva i empatična europska država udijeliti neku sirotinju. Čekaju rano da dobiju broj i da uđu u tu oazu siromašnih, bolesnih na razne načine, beskućnih i inih. Brojevi su tu da ipak postoji neki red. I ograničeni. Dakle, tko zakasni, taj dan neće ništa obaviti. Možda niti jesti. Rekli su mi sami ljudi da poneki dođu i u tri ujutro. Zimi. S djecom. Jer ih nemaju kome ostaviti. Sitna žrtvica jednog pravog mukotrpnog hrvatskog oca ili majke za Majku Domovinu. Dapače, poželjna i poticana od strane iste Majke, koja bi ustvari onda novopridošlici na svijet bila baka. Kako stvari stoje baka ima, najblaže rečeno, početke Alzheimera.
Poanta je da se broje usta, nije relevantno da li su gladna.
Nicolae Ceausescu je 1966. godine u Rumunjskoj zabranio kontracepciju i pobačaje. Možda bi trebali hrvatskom pseudo-kršćansko desnicom zagrabiti pedeset i kusur godina unazad i oživiti tu velikoumnu misao u duhu poboljšanja nataliteta nacije i ugledati se na prave vođe koji bi, ironično, zaista bili kompatibilni s našim mentalitetom. Jednog takvog smo imali, a taj je bio mađioničar. Svi kažu da nam je bilo loše, a ja se sjećam da je sve bilo bezbrižno. Možda sam samo bio naivno dijete.
Množite se i radite naivnu djecu.
Treba nadoknaditi radnu snagu koja je mučki već dezertirala trbuhom za kruhom.
Samo se množite.
Majka Država će već nekako nahraniti vaše mladunce.
Vi ne morate jesti, samo trebate broj i prošetati ih dnevno minimalno tri puta.
Autor: Dario Sorgent
Mirela L. kaže
Surova istina! Bravo Dario!