Sunce se napokon počelo probijati kroz staklo kabine vlaka nakon magle koja je cijelo jutro neumorno gusto gušila svaku njegovu zraku, kada je Saša nervozno krenuo prelistavati novine i lica s tražilice nestalih osoba. To mu je bila radnja koju je svako jutro ponavljao već punih sedam godina, više kao navika, nego obaveza pa se i on jutros malo začudio zašto ga lovi nervoza. Pomislio je da je možda na zadnjem putovanju pokupio neku virozu i da je sve to baš danas došlo na naplatu. Kihnuo je glasno, posrnuo je za papirnatim maramicama koje je držao u jakni obješenoj na vratima kupea i brzo obrisao nos.
Pod okom je promatrao suputnika koje se jučer ukrcao na posljednjoj stanici u Makedoniji, a koji ga je podsjećao na Darija. Pa se onako osmjehnuo, sjeo je na sjedalo, približio svoju torbu s dokumentima prema sebi i pričekao je da napokon vlak krene iz zabiti u kojoj je naglo bezrazložno stao. Zapiljio se kroz prozor, ali nikako nije mogao zaustaviti svoje misli koje su se počele izmjenjivati jedna za drugom kao sličice nekog nijemog filma. Dario mu je bio doslovno pred očima kao i onaj dan kada je s njime imao posljednji sastanak. Taj film je napokon počeo dobivati i zvuk, jer je sada osim što je jasno vidio Darija pred sobom, čuo svaku njegovu riječ koju mu je ovaj izgovorio tog dana u svom velikom uredu poslovnice u Zagrebu.
– Znači ti stvarno odlaziš? – začuđeno je pitao Saša.
– Da, promaknut sam u upravu. Tebi mogu ponuditi da zasjedneš na ovo moje direktorsko mjesto, ali i sam znaš na što moraš paziti. Uostalom kako je prošao sastanak s Rusom? – upitao je znatiželjno Dario.
– Dobro. Danas se sastajemo. Pristao je kupiti zemljište, a lovu ćemo onda preusmjeriti kako smo dogovorili i traga nema, a lozinku i ostale podatke ti dostavljam prema dogovoru. Nakon toga putujem za Srbiju, tamo mi je veza Milica. To valjda znaš. Obrlatio sam malu tajnicu u tren oka, daje mi informacije doslovno na dlanu, tako da se nadam da ćemo uspjeti zamutiti vodu ovima u Beograda.
– Za sada drži u tajnosti da lažiramo izvješća fondova i dionica. I nemoj nikako nikome dati naslutiti da se sprema pad tržišta i da navodno dolazi recesija. Nikako, dok ne provedemo svoje, a onda… Onda ćemo razmišljati kako ćemo.To sam uspio zatajiti i Jošku iz osobnog bankarstva pa se, molim te drži priče. – završio je Dario i okrenuo se prema radnom stolu da dohvati telefonsku slušalicu.
Ponovno se vratio mislima u kabinu vlaka, pogledao je prema suputniku, ali ovaj puta je uperio pogled u njegove oči i tada je skupio hrabrosti i pitao ga je li se oni možda od nekuda poznaju. Suputnik je hladno odgovorio da se ne poznaju i da ga je najvjerojatnije s nekim zamijenio. Saša je ponovno osjetio nervozu , a toliko se veselio tom svom grčkom putovanju. Odraz njegova lica u staklu prozora vlaka izgledalo je potpuno izobličeno, iako se ovih godina nije značajno promijenio. Crte su i dalje bile onako oštre, muževne. Crne oči su imale onaj prodoran pogled zasjenjen nekom čudnom zloćom, a crna kosa je bila prošarana prosjedim pramenovima. Uzgajao je godinama neku čudnu bradu i to je bilo jedino što ga je u potpunosti izobličilo.
U kupe vlaka oko podneva ušla je konobarica iz restorana kako bi poslužila ručak, no Saša je odbio ručak i naručio je samo šalicu čaja. Miris čaja lavande prožeo se cijelom kabinom, a prvi gutljaj ga je vratio u sjećanje na istu šalicu čaja kojom ga je ponudio fra Jozo one prohladne kišovite noći u franjevačkom samostanu kada je Saša stigao iz Zagreba. Razgovor s fra Jozom je trajao duboko u noć i sada se sa smiješkom prisjetio one nevjerice koja je isijavala iz fra Jozinih očiju.
Nakon godine dana skrivanja u samostanu, rada u vrtu s ostalim redovnicima, čestim duhovnim obnovama unutra tih hladnih, a opet sigurnih zidina, Saša je morao krenuti dalje. Duboko uvjeren da je bura oko njegovog bijega koji se vodio kao nestanak napokon prošla ili je bar utihnula. Na kraju tog hodočasničkog mjesta gdje nikada nitko ne bi posumnjao da se skriva bjegunac, Sašu je čekala veza koja mu je dala upute za dalje. Sva sreća pa se taj dan poklopilo neko slavlje i selo je vrvjelo domaćim i stranim hodočasnicima. Uspio se izgubiti u taj tren u toj silnoj gužvi, čim se pozdravio s fra Jozom i kada su se zatvorila ta velika vrata franjevačkog samostana.
Još ga je samo dijelila jedna željeznička postaja do Atene. Nervoza ga je počela popuštati i krenuo je polako spremati u torbu ono malo stvari koje je uvijek nosio sa sobom. Vlak je naglo počeo kočiti kao da će opet stati. Novine su mu se naglo otrgle iz ruku i pale na pod pored njegove noge, a tada ih je suputnik naglo podigao.
– Sergej Medvenko! – poviknuo je i napokon progovorio suputnik. Saša je promrznuo jer je vidio kako je glava Rusa završila u vreći za smeće kada su ga likvidirali. Onog dana na onoj livadi koju je i sam Rus kupio.
– Pogriješili ste, valjda sam vam nekome sličan. – nastavio je kao da se ništa nije dogodilo.
– Moram vas upozoriti da na sljedećoj stanici ne silazite. Ostat ćete mirno sa mnom u kupeu dok svi putnici ne napuste vlak. – hladnim je tonom nastavio suputnik.
Dario me nije mogao odati, razmišljao je u sebi. Novac ga je čekao u Danskoj na tajnom računu, a lozinku je trebao preuzeti na Islandu. Jedini trag od Rusa ostao je na njegovim rukama i to krvavim rukama koje je tako i onako isprao, iako je bio u šoku kada ga je ubio. Ne samo da je panično prao ruke, nego je ipak imao na umu kako smo oprali novac od Rusa.
– Tko me je cinkao? – upitao je Saša sugovornika, a ovaj se samo osmjehnuo.
– Znaš, najbolji dio tvog skrivanja je bio onaj u samostanu! – podrugljivo je nastavio suputnik.
– Fra Jozo me nikada ne bi cinkao! Pa njega veže ispovjedna tajna! – uzbuđeno će Saša.-
Bio si dobar svih ovih sedam godina lutanja. Zadivljujuće dobar, ali nisi se mogao u potpunosti sakriti. Jesi siguran da te čeka novac na računu u Ateni? Tko ti je dao lozinku za tvoj tajni račun?- suputnik je tada zapalio cigaretu i blago povukao dim kojeg je puhnuo prema Saši. Ovaj je samo šutio, misleći da ga provocira.
U Ateni je bio već mrak, no kolodvor je ipak sjajio onim svojim sjajem, sjajem svjetlosnih znakova koji su se obijali između vlakova. Inspektor Marić je desnom rukom iz džepa izvukao lisice i stavio ih je Saši na ruke. Ovaj se skamenio i nastavio blijedo gledati u inspektora. Ipak ona jutarnja nervoza koja ga je nastavila žderati cijeli dan nije bila bez veze. Možda je to bila i intuicija. Sustigle su ga fra Jozine riječi koje mu je ovaj uporno ponavljao kako bi probudio ono malo ljudskosti u njemu koja je u potpunosti iščeznula. Pa nije valjda da je počeo naglo vjerovati i buditi se? Nije. To je bio samo trenutak straha i slabosti.
– Pa dobro tko me je cinkao?! – sad je to izgovorio povišenim tonom.
Marić ga je doveo na stepenice do izlaznih vrata iz vlaka i prije nego ga je predao u ruke kolegama koji su opkolili atenski kolodvor, ipak mu je rekao:
– Nikada ne vjeruj ženama. To ti je bila jedina boljka u tvom savršenom planu zamagljivanja vlastite pohlepe nad novcima. Znaš ti dobro o kome se radi. Nisi baš bio toliko pametan!
– Milica!? Blesava, neškolovana tajnica!?- iznenadio se Saša.
– Da,da!!! Milica! Naša agentica.
Autor: Ksenija Pranklin
Odgovori