Kraj
“Hoćeš li me sad vratiti?”
Bile su to prve riječi koje joj je Robi taj dan uputio. Tko zna, možda i prve riječi koje je taj dan uopće izgovorio. Lijes pred njima spuštao se u raku, gledala je negdje pred sebe, ne ispuštajući ni glasa, samo puštajući da joj suze slobodno klize iz očiju skrivenih sunčanim naočalama.
Nije slušala svećenika ni jecaje ljudi oko sebe. Nije se obazirala na toplo sunce što se tog pakosno lijepog proljetnog dana probijalo kroz tek propupalo granje hrastova i grijalo joj lice, a pogotovo nije gledala u lijes. Da jest, prestravljenost pred nadolazećom oštrinom samoće udarila bi je toliko da bi je bacila na koljena; zavrištala bi iz dubine duše, pa jecala, preklinjala i lupala šakama o mramor grobnice sve dok u njoj ima života. Da bi to spriječila, zagledala se u deblo stabla pored nadgrobnog spomenika, u smeđu koru i zelenu mahovinu, pokušavajući zadržati misli u nekom neodređenom ništavilu.
Jedva je osjetila da ju je dječak jače stisnuo za ruku i još jednom upitao:
“Laura, hoćeš me sad vratiti?”
Nikad je nije zvao majkom. Posvojen je kad je imao skoro šest godina i nije mu se činilo prikladnim nazvati je tako. To nije značilo da je nije volio i da nije bila najbliže majci što je ikada imao, jednostavno mu ta riječ nije htjela prijeći preko usana.
Nije inzistirala.
Njenog muža, s druge strane, čovjeka kojeg upravo spuštaju u grob, rado je zvao ocem. Bilo je to još neobičnije, jer se pravog oca itekako sjećao. I dan danas, skoro pet godina nakon što su ga odveli od njega, imao je noćne more u kojima bi vidio njegovo nacereno lice dok mu prinosi koži gorući čik, a ne može ništa učiniti da se izmakne jer je čvrsto vezan. Unatoč tome što ga uz riječi otac i tata vežu ne samo loše uspomene, to bi bilo umanjivanje, nego teror i teška trauma, Jakova je prozvao ocem prvu godinu nakon što je doveden u njihov dom.
Sad kad ga više nema, kad se mala obitelj njegovom smrću osula, bojao se da ni za njega tu više nema mjesta. I zato je ispitivao Lauru.
Koja nije odgovarala.
Na karminama se trudila biti neuočljiva. Bio je to izuzetno težak zadatak za udovicu nakon sprovoda i pogreba. Udovica. Zar je to sada? Zar udovice nisu stare žene koje su pola stoljeća provele s muževima prije nego su ih pokopale? Zar to nisu sijede, naborane žene, beznadne i osamljene, u crninu zavijene iznutra i izvana? Zar je to sada? Udovica – iako je još uvijek tamnokosa, iako je još uvijek čvrste kože, iako u braku nije provela ni deset godina? Znači li to da ostatak života mora provesti prazna? Živjeti kao ljuštura što opstaje samo od sjećanja? Osuđena da gleda uvijek unatrag, u neka bolja vremena? Zar pred njom stoji samo samoća – buđenje bez poljubaca, tonjenje u san bez zagrljaja, hladna polovica kreveta, druga strana stola bez tanjura, kava za jednoga, svi nadolazeći sretni, tužni, svečani, tragični trenuci bez dragoga…?
O tome je razmišljala sjedeći za stolom, gledajući u pladanj mesa na bijelom, savršeno ispeglanom stolnjaku. Jedna muha uporno je slijetala na uvijek istu krišku sira, a njezina majka uporno ju je tjerala, usput je nutkajući hranom i mrko gledajući u strinu koja je neumorno mljela o tome kako se ona osjećala kad je njoj muž umro. Bila je napola svjesna svega toga. Zapravo je samo pokušavala preživjeti taj dan, izgurati ga bez sloma živaca i raspasti se tek nakon što svi odu. Gotovo niotkuda, sjetila se kako ju je dječak čvrsto stezao za ruku dok se lijes spuštao grob i pitao. Hoćeš li me sad vratiti? Što to uopće znači? Hoćeš me vratiti?
Ustala je naglo i glasna škripa stolice na trenutak je ušutkala dnevnu sobu. Poput furije, prokrčila je put kroz sve te ljude u crnom što su jeli, pijuckali pića i razgovarali u pola glasa, odmičući se čim bi je vidjeli. Popela se uz stepenice i ušla u Robijevu sobu bez kucanja. Uletjela je unutra i zatekla ga kako sjedi na prozorskom oknu, s nogama na crijepu nadstrešnice s druge strane otvora. Prsti su mu držali tanjur s komadom kolača, a oči bile zabuljene negdje na obzor.
“Zar misliš da bih te vratila u dom?”, pitala je bez uvoda. Pogledao ju je iznenađen više pitanjem, nego time što mu je tako upala u sobu.
“Robi, ti si moj sin!”
Došla je do prozora i privila ga u naručje, pa ga spustila na krevet. “Ti si moj sin mi smo obitelj, odakle ti ideja da bih te vratila?!”
Glas joj je bio ljutit, pun pitanja, šoka i povrijeđenosti od činjenice što je tako nešto uopće mogao pomisliti… Ali ruke koje su ga grlile odavale su da sve te emocije dolaze samo iz ljubavi.
Od svega toga se rasplakao – od njezina tona, od njezine povrijeđenosti, ali prije svega, od njezine ljubavi. Grlila ga je i dalje, puštajući ga da plače, da bi se na kraju i sama rasplakala. To je bilo prvi put da ju je vidio da to čini; i to ne samo otkako mu je umro otac, nego otkako je poznaje.
Iste večeri, kad je kuća opustjela, pa čak i Laurina majka otišla, koju je ova na to jedva nagovorila, otpratila ga je na spavanje. Ostao je gledati u mrak sobe i nakon što ga je ušuškala, kratko poljubila te zatvorila vrata za sobom. Okrenuo se prema prozoru i grani stabla što je na vjetru udarala o nadstrešnicu. Bojao se da neće moći zaspati i da će cijelu noć ovako buljiti u sjene.
Ni deset minuta kasnije, vrata sobe su se otvorila.
Okrenuo se prema prilici što je stajala u dovratniku.
“Mogu li spavati kraj tebe?”, upitala je.
Nije zvučala poput majke, već poput djeteta kojem treba utjeha zbog noćne more u kojoj se našla i nije je imala dobiti ni od koga drugoga nego od blizine desetogodišnjaka.
Pomaknuo se u jedan kraj, kako je uvijek činio dok bi mu čitala prije spavanja. Legla je preko pokrivača, kao da se namjerava tek kratko zadržati. Vrlo brzo je zaspao jer je soba i nakon njezina dolaska ostala tiha. Možda čak i tiša. Vjetar više nije puhao, niti je grana udarala od crjepove; nije plakala ni govorila, samo je legla na leđa i položila mu dlan na ruku, kao da ga tim dodirom želi utješiti. Ili samu sebe.
Nedugo nakon toga se probudio, i dalje u mraku sobe. Vidio ju je kako spava okrenuta mu leđima, stisnuta, s koljenima podvučenim među ruke. Ustao je i dohvatio deku koja je stajala na komodi u podnožju kreveta te je prebacio preko nje. Osjetio je kako se opustila čim ju je počela zagrijavati toplina pokrivača.
Ponovo je legao. Već je znao, iako je bio tek dijete nedoraslo zadatku pred sobom, da će joj trebati pomoć da izgura ovo. Nije znao kakva pomoć, ni koliko dugo će joj trebati, ali je znao da je on taj koji će joj je morati pružiti.
Osjećao se dobro zbog toga. Rado će učiniti što god može. Bila je dobra majka i sad joj želi uzvratiti i biti dobar sin. Od te pomisli, osjetio je toplinu u nutrini, koja se javlja kad se učini dobro radi dobra samoga. Javio se i ponos, i neobična pomisao da je zato i sam zaslužio naklonost nebesa. Zaspao je po drugi put s rasterećujućim mislima.
Udovica
Dvije godine kasnije
Sjedila je u praznom hodniku pored ravnateljeva ureda. Tišina nije bila potpuna – mogla je čuti povišene glasove iz sobe iza zida, kuckanje noktiju po tipkovnici iz ureda preko puta, pa i mukli žamor iz razreda na drugom dijelu hodnika – ali ipak je bila teška. Odbijala se od čisto bijele zidove, pa i od šarenu oglasnu ploču između dvaju vrata, pretrpanu nemarno okačenim listama i obavijestima. Već je prepoznavala neke od njih. Ovdje je treći put ovaj mjesec i treći put iz istog razloga. Iskreno, bojala se da će ovo biti posljednji i to ne zato što će se nešto riješiti, nego zato što će Robija ovoga puta izbaciti iz škole, a ne samo ukoriti.
Znala je što je čeka kad je pozovu u ured. Dočekat će je ravnatelj, možda psiholog ili pedagog i svi zajedno će o Robiju govoriti kao o delinkventu zbog kojeg su sva djeca u školi ugrožena, a ona će optužbe pokušati povezati s djetetom koje ona poznaje.
Njen sin je posve drugačiji. Od prvog dana njihova zajedničkog života, fascinirana je njegovom mirnom prirodom. Očekivala je pomalo divlje dijete, s obzirom na to u kakvim je uvjetima odrastao, a ne disciplinirano i toliko… empatično.
Ponašao se zaštitnički – takav je bio otkako su pokopali Jakova. Brinuo se za nju na način koji se od djeteta ne očekuje, baš kao ni od klinca koji ulazi u tinejdžerske godine. Za koji mjesec napunit će trinaest godina i mislila je da će do sad početi ispoljavati više svakodnevnog bunta; ali joj je i dalje pokušavao ugoditi – počevši od toga da joj omogući mir dok radi, da pristaje bez pogovora odraditi kućanske poslove, nutka je da jede ako prođe više od pola dana a da ništa nije stavila u usta, pa do toga da marljivo uči, čita, trudi se biti najbolji u svemu što radi.
A onda se odjednom dogodi ovako nešto; nešto što mu više priliči kao djetetu takve prošlosti.
Nije očekivala razumijevanje, pogotovo ne od zabrinutih majki i povlaštene djece, pa ni od školskih zaposlenika koji im moraju ugoditi jer daju velike novce za pohađanje i aktivnosti škole. Čak i da mogu razumjeti, posljedice toga ne žele tolerirati.
Možda ne bi smjela tolerirati ni sama; razumijevanje koje pokazuje poništava adekvatnu reakciju na loše ponašanje – poput kazne, vike, zabrane…
Ali morat će riješiti ove ispade, bila je toga svjesna, ako išta – radi njega. Jer njoj nije bilo stalo do škole, ravnatelja i roditelja, pa ni do tih klinaca koji bi raskrvareni nos prouzročen šakama često sami izazvali. Jedino joj je bilo stalo da pomogne njemu. Htjela je riješiti taj problem – nije znala ni kako da ga točno nazove – to njegovo nasilništvo, taj bijes i nemogućnost da ga kontrolira… htjela je to riješiti radi njega. Izrast će u uništenog, bijesnog čovjeka ako to ne učini.
Zato je ovaj razgovor s ravnateljem, pedagogom i roditeljima djeteta koje je udario htjela što prije privesti kraju i učiniti jedino ono što smatra ispravnim – posvetiti se njemu.
Tišinu hodnika prekinulo je škripanje vrata. Ravnatelj ju je pozvao unutra i našla se u stolici pred masivnim uredskim stolom. S jedne joj je strane stajala pedagoginja, nonšalantno naslonjena na podest prozora, a s druge roditelji dječaka Leona. Viđala ih je na roditeljskim sastancima na koje bi uvijek dolazili zajedno. Pretpostavljala je da su oboje važni ljudi, jer njega nikad nije vidjela bez kravate i sakoa, a nju bez torbe s laptopom uparenom s cipelama. Izgledali su kao ljudi koji neće lako prijeći preko toga da je netko nasrnuo na njihova sina, udario ga i nastavio udarati i nakon što je potekla krv. A Robi je učinio upravo to.
“Gospođo Pansini, ovo se više ne može tolerirati”, ravnatelj je utonuo u fotelju, ravno pred njom. Glas mu je bio blag, iako je očekivala optužujući. Na tren joj se učinilo da će sve proći bolje nego je mislila, ali onda je progovorila Leonova majka.
“Ovo ne samo da se ne smije tolerirati, nego se mora i prigodno reagirati, prigodno kazniti! Ne želim spominjati tužbu, Laura, stvarno ne želim ali…”
Onda nemoj.
“Ali ozbiljno razmišljamo o tužbi!”, zastala je, pa nešto mirnije nastavila. “Laura. Znam da ti nije lako…”
Pogledala ju je s većim prijezirom nego kad je spomenula tužbu.
“Znam da si udovica, sama s dječakom.”
Na spomen mrske riječi, došlo joj je da je udari u dotjerano lice kao što je Robi udario njezina sina. Više bi voljela da je tuže i izbace ga iz te škole, nego da uvažena gospođa završi misao koju je započela.
Udovica. Eto što je ona. Hvala na podsjetniku i ne daj bože da na to zaboravi! Neće joj to dopustiti, jer u ovom gradu i među ovim ljudima nije ništa drugo. Ako je na to ne podsjećaju olako kao da se naslađuju, onda idu u drugu krajnost i izbjegavaju je jer ne znaju što reći ili učiniti.
Ponosna je žena, ponosna na sebe i svoja dostignuća, čak i više nego prosječna osoba. Kao klinka osvajala je sva školska literalna natjecanja, u srednjoj je dva puta bila prva u srednjoškolskom natjecanju u klasičnim plesovima, na fakultetu je bila urednica studentskog časopisa, a kasnije trudom izgradila karijeru prepoznatu u svijetu. Sama uzdržava i odgaja dijete i u tome je jako dobra; uz to, ona je kćerka, najbolja prijateljica, majka… Nikad u životu nije ništa ukrala i pravi najbolje lazanje na svijetu. Ali očito ništa od toga nije važno jer nije ništa drugo doli – udovica.
Možda taj status ne bi ni bio toliko užasan da uz njega redovito ne ide i sažaljenje; uvijek to prokleto sažaljenje i taj užasan pokroviteljski ton kojim joj se obraćaju. Tko god da je vidi, tko god da je prepozna na ulici, gotovo instantno joj uputi samilosni pogled jer je – udovica. Ako napravi bilo što loše, govore – ah, nije ni čudo, ipak je udovica. Ako napravi nešto hvale vrijedno – vidi čuda, uspjela je iako je udovica! Ponekad poželi opljačkati banku samo da je prestanu žaliti, ali čak i onda, sigurna je, naslov u novinama bi bio: Udovica opljačkala banku! Mrzi mrzi mrzi što u ovoj groznoj situaciji više nitko ne vidi nju, pravu nju, već samo prokletu udovicu.
“Barbara”, prekinula je zabrinutu majku, “ako misliš da će tužba pomoći, učini što moraš.”
Na ženino zaprepaštenje, počela je ustajati.
“A Vi, ravnatelju… ako mislite da Robi zaslužuje suspenziju s nastave ili izbacivanje iz škole…”
“Mislim da to nije rješenje”, odvratio je prije nego je završila. “Mislim da mu treba pomoći.”
“I ja to mislim. Posjećuje psihologa otkako je počeo živjeti s nama. Ali izgleda da to nije rješenje. Barem ne jedino“, zastala je na trenutak razmišljajući, „ne znam rješenje, ali pronaći ću ga.“
“A što bi mi trebali u međuvremenu?”, ugledna gospođa se nije predavala. “Što ćemo s ljetnim kampom? Jer kako mogu znati da će mi dijete biti sigurno kad treba provesti dva tjedna s malim delik…”
“U međuvremenu ćemo pripaziti na Robija”, ravnatelj je prekine, pa pogleda u Lauru. “Ovu školu skupo plaćate s razlogom. Nećemo odustati od njega. Dobar je dečko, zaslužuje najbolje. Svi to vidimo, samo mu treba pomoći da i on to vidi.”
Prvi put joj se steglo grlo otkako je došla. Te riječi zvučale su tako blago, tako obećavajuće…
“Ali gospođa Barbara ima pravo. Ako se ponovi sličan incident, neće smjeti u kamp s razredom.”
“U redu. Hvala Vam”, pogledala je Barbaru, pa i njoj rekla, “hvala što nećeš podići tužbu.”
S tim riječima je izašla.
Dječak ju je čekao pred vratima. Šaka umotana u sterilnu gazu počivala mu je na koljenima kao da je obamrla. Ustao je kad ju je vidio kako izlazi. Nakon što je zatvorila vrata za sobom, bez riječi je stavila ruku preko njegovih ramena te su tako išetali iz škole.
Tek kad su ušli u auto, trenutak prije nego je krenula s parkirališta, progovorila je: “Pizza? Hamburger?”
Zbunjeno ju je pogledao. “To je to? Nećeš me kazniti?”
“Bi li pomoglo?” Nije razumjela zašto je toliko iznenađen, kad ga nikad nije kažnjavala. “Radije bih da sjednemo negdje nešto pojesti i da mi ispričaš što se dogodilo.”
Upalila je automobil i dok je izlazila s parkinga, progovorio je: “Leon stalno ima nešto protiv Mikija.”
Pričekala je koji trenutak, ali kad više ništa nije rekao, upitala: “Branio si Mikija?”
Prezrivo se nasmijao, “Ne treba njega braniti. Samo, nekad je tako glupav.”
Okrenuo se prema prozoru i zagledao van. “Htio sam da se Leon namjeri na nekoga tko ima želju braniti se.”
“Ne razumijem…”
“Samo sam htio da prestane! Da se prestane tako smijati Mikiju, kao da je ovaj glup.”
“Znači… pomagao si prijatelju?”
“Ne!”, ispalio je bez oklijevanja. “Nisam ga istukao zbog toga, nego zbog… zbog te njegove… ne znam… oholosti!”
“Ali zašto si ga nastavio udarati? Zašto nisi prestao kad si vidio da krvari?”
“Zato što je počeo plakati. I onda sam pobjesnio”, priznao je. “Poludio sam.”
“Kako to misliš…?”
“Mislio sam da ću eksplodirati. Kad sam vidio cmoljenje… te glupe suze… radije sam udarao njega, nego da eksplodiram.”
Prošla ju je jeza od tih riječi. Ne toliko od riječi samih, koliko od načina na koji ih je izgovorio. Zvučale su hladno, zlokobno, kao da izlaze iz usta duboko unezvijerenog čovjeka, a ne dvanaestogodišnjaka. Istovremeno, u njima je čula strah. Kao da se straši samoga sebe… ili onoga što se u njemu razbuktava. Nije se mogla ljutiti na njega, ne nakon toga. Činilo se da je sve što se događa van njegove kontrole i samo je želio da prestane. Nije tu bilo zlobe, ne prave, samo one usađene.
“Robi”, izustila je naposljetku. “Riješit ćemo to.”
Pružila je ruku i uhvatila ga za neozlijeđenu šaku. Stisnula ju je čvrsto, ne samo da čuje, nego da i osjeti odlučnost u onom što je izrekla.
*
Sjedila je za radnim stolom, pred otvorenim laptopom. Dnevna soba je bila u polutami; televizor je bio upaljen, ali posve utišan. Stiskala je čašu s razrijeđenim burbonom i gledala pred sebe. Ovo doba dana, odnosno noći, bilo je vrijeme kad bi inače bila najmirnija. Robi bi već spavao, ušuškan u krevetu i bili bi to jedini trenuci kad za njega ne bi brinula. Znala je da je bar sad siguran, usnuo, miran.
Barem je tako bilo donedavno, dok mu se noćne more nisu počele vraćati. Nije ih imao godinama, čak ni nakon Jakovljeve smrti, ali posljednjih nekoliko tjedana, opet bi je iz sna znalo trgnuti vrištanje. Pitala je psihologinju što je problem i ona je smatrala da bi to moglo biti povezano s ulaskom u pubertet. Odrasta i napokon počinje razumjeti sve što mu se događalo u ranom djetinjstvu. Ne bi se začudila da to počinje uzrokovati prisjećanja, propitivanja, čak i krivnju. A sve to i noćne more.
Još jedan razlog zašto je u zadnje vrijeme više radila noću – da bude budna ako mu zatreba. Inače je najviše voljela raditi u Moki, svojoj omiljenoj kavani u centru grada, i to dok bi Robi bio u školi. Ali budući da je danas više od pola dana bio doma, morala je to nadoknaditi. Nije joj bilo teško. Inspiracija joj je bila jaka u kasne sate, pogotovo kad preko dana ne bi radila – skupljala bi kockice ideje, sklapajući ih u cjelinu. Obavljala bi ostale obaveze dok ne bi dobila priliku napokon je izbaciti kroz prste i tipke, u digitalna slova na ekranu, u scenarij koji će prodati i od kojeg će dobiti značajnu sumu novca. To joj je bio posao – pisanje. Pisala je najprije romane, a onda su joj počeli plaćati i da ih adaptira u scenarije za TV filmove.
Ali trenutno su joj misli obuzete brigom. Brigom za Robija, naravno. Znala je da će tako biti i prije nego je dobila dijete; znala je da će biti majka koja brine. Ne samo da mu bude dobro, nego i grozničavo brine da mu se ne dogodi nešto loše.
Upravo zbog toga joj je trebalo tako dugo da se uopće odluči na majčinstvo. Znala je da će onog trenutka kad dijete dođe pod njezinu skrb, ono postati prioritet. Prestat će njezin miran san, jer osjećaj odgovornosti bit će prevelik. Dugo je trebalo da je Jakov uvjeri da će u tome biti oboje, da dijete neće biti samo njezina briga i da će biti podrška jedno drugome, pomoć, oslonac, ma bit će to lako kad se njih dvoje udruže.
Kakav lažljivac.
Nakon toliko uvjeravanja, ostavio ju je samu!
Nasmijala se toj pomisli. Nije bila posebno duhovna osoba, ali bi lagala kad bi zanijekala da osjeća Jakovljevu prisutnost svaki put kad bi joj se činilo da je zadatak odgoja djeteta pretežak. Gotovo bi ga vidjela pored sebe; smješkao se onim svojim blagim smiješkom skoro se rugajući njezinoj nesigurnosti. Čula bi ga kako joj govori što da učini i kako da se postavi i odjednom, kako bi se stvorio, tako bi i nestao.
Bio je dobar u tome – u rješavanju problema. Pogotovo onih vezanih za odgoj. Koliko god da je bila nesigurna u svoju želju da bude majka, toliko je on bio siguran da želi biti otac. Instinkti su u njemu bili jaki i znala se iskreno iznenaditi s kojom lakoćom bi pristupao djetetu i rješavao neke svakodnevne probleme.
Valjda je zato Robi bio privrženiji njemu.
Imao je skoro šest godina kad su ga posvojili. Nisu planirali uzeti tako staro dijete, iako je odmah znala da bi radije uzela neko od par godina, nego dojenče. Jakov se složio. Osjećao je da ne smije puno prigovarati jer je on bio razlog zbog kojeg nisu mogli imati svoju djecu, a bio je i glavni zagovaratelj posvojenja. A kad je postupak krenuo, prvo su im ponudili Robija. Iako je bio stariji od onoga što su planirali, pristali su upoznati ga. I jednom kad ga je vidio, Jakov se više nije dao nagovoriti da ga puste.
Ne može reći da je ijednom požalila njihovu odluku. Dječak je bio krasan. Odmah im je rečena njegova povijest i znali su da sa sobom nosi ožiljke koji će se kad-tad početi pokazivati. Oboje su bili spremni suočiti se s njima kad god da se pojave, a kad je vrijeme napokon došlo… već je bila sama.
Ali nije se dala pokolebati. Ako je išta u životu naučila, onda je to da problemi koje ima nikad nisu veći od onih s kojima se može nositi. Znači da je i ovo problem koji će moći riješiti ili će umrijeti pokušavajući.
Ono što također nije mogla zanijekati je da je boli što Jakov nije tu. Ne zato što je rješavati problem teže bez njega, nego zato što je teška upravo samoća. Posljednjih godinu dana počela ju je pritiskati toliko da je boljelo. U početku, odmah nakon njegove smrti, žalila je za njim. Nedostajali su joj dodiri, prisutnost, utjeha, sve ono što on jest. A sada… sve je više žalila sebe i nedostajao joj netko, bilo tko tko bi ispunio prazninu.
U početku se osjećala krivom zbog toga. Naglas bi izgovarala svoje krivnje i želje, kao da razgovara s mužem. Ispričavala bi mu se što se u njoj budi potreba za živom osobom, za nekim pored koga će zaspati, tko će je držati u rukama i ljubiti, netko s kime će kuhati i objedovati, kome će se žaliti i – koga će voljeti.
A onda bi ga počela moliti da joj pošalje takvog. On će uvijek biti njezina ljubav, ali – u srcu je imala mjesta i za nekoga novog.
Razumio bi on to, tješila se. Unatoč zidovima kojima se branio od svijeta, bio je topla osoba, nesebična i puna ljubavi. Zadnje što bi htio je da do kraja života ostane sama. Bila je mlada, tek na polovici tridesetih. Ali, bojala se što bi o tome mislio Robi. Kako bi na njega utjecao drugi muškarac u njezinom životu?
Nekoliko dana ranije, načeo je tu temu.
Iz vedra neba, tog popodneva dok joj je pomagao spremiti ručak, pitao ju je: “Hoćeš se ti ponovo udavati?”
Točno tako je pitao.
Pogledala ga je zatečena, ali vidjevši da mirno riba sir, vratila se spremanju salate i odgovorila: “Voljela bih. Jednog dana.”
“Zašto?”
“Ne želim cijeli život biti sama. Željela bih ponovo voljeti.”
“Nećeš biti sama. Imaš mene.”
Nasmiješila se. “Znam. I nadam se da ću biti dio tvog života do smrti. Ali… za nekoliko godina… otići ćeš na fakultet. Pa ćeš se zaposliti, odseliti. Zaljubit ćeš se, možda i vjenčati. Možda ćeš imati i djecu. Imat ćeš svoj život, u svakom slučaju. Želim biti dio tog života, ali ne želim biti cijeli tvoj život, razumiješ?”
Pogledala ga je nakratko, nadajući se da nije zakomplicirala. Zarađivala je od oblikovanja misli u rečenice i ponekad bi one i uživo zvučale suviše komplicirano.
“Kad budem imao svoj život, i ti želiš imati svoj.” Razumio je.
“Ali to ne znači da…”
“Da me ne voliš.”
Ponekad bi je iznenadila njegova pronicljivost.
“Da.”
I to je bilo to. Više joj ništa nije rekao, ali samim time što je započeo tu temu, znala je da razmišlja o tome. Možda ga to i muči.
Nakon što je natočila drugu čašu burbona i razrijedila je s malo vode, napokon je mogla početi.
Na tren je zatvorila oči, a onda se usredotočila na tekst. Poput autića na navijanje, kojeg treba malo povući natrag da bi brzo zazujao naprijed, morala se malo vratiti tekstu na kojem je radila da bi mogla u punoj brzini nastaviti pisati. Jednom kad je krenula, riječi su same tekle. Slovo po slovo, riječ po riječ, tipkala je kao da joj je to jedina prirodna radnja.
Upravo takvim je doživljavala pisanje. Kao jedinu radnju oko koje se ne mora mučiti. Ni u čemu drugome nije bila tako dobra i ni u čemu se drugome nije osjećala toliko svoja. Pisanje joj je pomagalo i da preživi teška vremena i da uživa u sretnim. Ništa se nije moglo mjeriti s tim – s naletom inspiracije i potrebom da se njome ispune stranice bijelog papira. To stvaranje, bilo je intenzivno poput najljepših osjećaja, poput žudnje i ljubavi, a jednom kad bi završila, poput užitka nakon orgazma – posve ispunjavajuće. Jedino bi se tada osjećala kao da je napravila nešto značajno.
Sve ostalo u životu, najčešće bi samo obavljala. To ne znači da je i druge stvari nisu veselile, ali od svih životnih užitaka, jedino bez čega ne bi mogla bilo je ovo tipkanje, pražnjenje, ovo ispoljavanje nutrine u bezbrojne kombinacije riječi. Ništa se nije moglo mjeriti s tim. Čak ni brak. Čak ni odgajanje Robija.
Nije se osjećala krivom zbog toga. Pisanje je bilo njezino poslanje, razlog zbog kojeg je poslana na Zemlju. Zadnje što bi trebala je osjećati se krivom jer je ispunjava to što radi. Umjesto toga, osjećala se zahvalnom što joj to nije samo poslanje, nego i posao. Njezina strast plaća joj račune – koliko ljudi ima takvu sreću?
Budući da je radila dugo u noć, popila je i više nego obično. Negdje pred jutro je doteturala do kauča u dnevnoj sobi, pokrila se dekom i zaspala.
Ujutro ju je probudila zvonjava mobitela. Očekivala je da će to učiniti Robi kad se probudi, ali možda je bilo prerano. Bila je subota i nije bilo škole, možda još spava.
Javila se na poznati broj.
“Laura? Jesi tu?”, začula je glas svoje agentice Sare.
Promrmljala je potvrdno.
“Nisam te valjda probudila?”
“Pisala sam do kasno”, opravdala se.
“Nešto novo? Jer Jutra su finalizirana.”
“Da, novo. Nećeš biti sretna, ali imam ideju za jednu distopijsku priču. Htjela bih je pretvoriti u roman.”
“Zašto ne bih bila sretna?”
“Jer ćeš je teško prodati.”
“Ne brini ti ništa. Samo piši.”
Tiho se nasmijala. Koliko li se samo namučila da bi čula ove riječi – ne brini ništa, samo piši. Bio je to prestiž. San koji sanjaju svi umjetnici – doći u fazu karijere kad je sve što trebaju raditi ono u čemu su najbolji, a netko drugi će se pobrinuti da se to i unovči.
“Nego, zovem te zbog Jutra”, nastavila je Sara. “Snimanje kreće za dva mjeseca i žele te tamo.”
“Gdje?”
“Pa na setu. Ako bude trebalo raditi promjene u hodu, žele da si tamo.”
Sjela je na kauč i naslonila čelo na dlan. Na brzinu je računala.
“Kad je to? Koji datum?”
“Druga polovica šestog mjeseca.”
“Hoće li škola završiti do tad?”
Čula je tipkanje s druge strane i tiho mumljanje.
“Da, trebala bi.”
“A dva tjedna kampa na koji ide s razredom?”
“To je prije kraja školske godine. Nakon kampa ima još dva tjedna nastave. U najgorem slučaju, izvući ćemo ga zadnji tjedan, škola bi to trebala dopustiti.”
“A koliko će trajati snimanje? Hoće li završiti do početka sljedeće školske godine?”
“Trebalo bi. Ako se rok i probije, svejedno bi trebalo biti dovoljno.”
“U redu”, odgovorila je. “Onda sredi sve.”
Sara je još nešto kuckala i prije nego je poklopila, dodala: “Laura… godit će ti malo se maknuti.”
“Gdje je snimanje?”
“U Kanadi, negdje oko Halifaxa.”
“U redu”, voljela je Kanadu, “u redu… samo sredi sve.”
Poklopila je i ustala pristaviti kavu.
Točila je vodu u kuhalo, računajući koliko ima vremena za završavanje prvog rukopisa novog romana prije nego počne snimanje. Željela ga je završiti cijeloga bez prekida, dok joj ne ispari inspiracija. Možda će trebati malo požuriti – iako je bilo tek rano proljeće, šesti mjesec doći će i brže nego što misli.
Stavila je kavu i upalila kuhalo, kad ju je prenuo vrisak odozgo. Pustila je sve i u trenu otrčala na kat.
Uletjela je u Robijevu sobu i, na njezino iznenađenje, pronašla je praznu. Prošla je kroz nju i uletjela u dječakovu kupaonicu. Prostrijelilo ju je kroz želudac – sjedio je na podu, krv mu se slijevala niz bedro, u rukama je držao britvicu. Stiskao ju je čvrsto, drhtavim prstima, ukočenima od šoka. Gledao ju je širom raširenih očiju, lica oblivenog suzama.
“Što to radiš…?”, izdahnula je.
Skočila je k njemu, otresla mu britvicu iz ruku i zgrabila ručnik, pa ga prislonila na otvorenu porezotinu. Tek tada, u tom djeliću sekunde dok je približavala ručnik bedru, vidjela je da pored otvorene rane ima nekoliko krasta istog oblika, a pored njih i nekoliko već zaraslih ožiljaka.
Nije ništa rekla. Zgrabila je kućni ogrtač što je visio pored kade, prebacila ga preko sina, pa ga podigla u naručje poput djeteta. Iako je već bio velik dječak, skoro pa momak, uskoro i viši i teži od nje, imala je dovoljno snage i još više volje da ga podigne. Spustila se niz stube, stavila ga u auto i krenula na Hitnu. Nije znala što će reći medicinskom osoblju kad stigne tamo, nije htjela razmišljati kakve će posljedice snositi zbog ovoga, sad je samo htjela da se pobrinu za njega i da bude dobro.
Autor: Vlatka Basioli
Odgovori