[Posveta]

Dragi ujače!

Posvećujem ti ovu knjižicu – jedino kojim ti se, na žalost, mogu odužiti za ono što si učinio mojim roditeljima, i za nezaboravljene časove koje sa Hedvigom provedosmo u šumovitom i zdravom Kaumbergu, a tvojem ljetnikovcu, pitomom i tihom. Nekad bilo pa se spominjalo…

Ovo nije knjiga mržnje. Ovo djelce simpatijsko predajem preko tebe svima koje ljubim i poštujem. Razumjet ćete ju samo vi, moji rijetki prijatelji i još rjeđe prijateljice, jer je to knjiga uspomena i knjiga života, prokliktanog i prokuburenog. Ako vas koji nađe tu svoj tavni lik, svoju biser-suzu ili svijetli smiješak, ovo Novo iverje bijaše vrijedno doživjeti i – pisati. Ako nas masa neće htjeti ili moći razumjeti, možemo se dičiti da joj nismo slični.

Posvećujem baš tebi tu knjižicu, jer gledah biti ono kao početnik-pisac, što tî vazda bješe kao privatnik: nezavisan, slobodan. Aristokrate tvog me kova osvjedočuju da je prava aristokracija slobodoumnija i – a to je meni glavno – estetičnija od kojekakovih ljudi koji vabe šupljim riječima ulični svijet koji nema vremena za čitanje ili mozga za mozganje.

Bilo bi mi dakle vrlo milo ako bi zbog te sveske ostale jedan dan na miru srne onog susjednog bogatog lovišta opatijskog gdje ne imađah sreće ubiti niti jedne divlje patke ili šljuke. Kako evo vidiš, ja jurim drukčiju divljač, a taj wildjägerski lov nije manje opasan od lova na hitre divokoze ili lisice.

Primi ovu moju lovinu onako kako si znao dočikati mene, a već ne trebam ti reći da i to ide od srca srcu. Primi ovaj znak moje hrabrosti i sjećanja, primi, dragi ujače, ovo sve i ovo – ništa.

U Parizu, na Uskrs 1900.

Tvoj
A. G. M.