Još mu je jedno vrijeme titralo desno oko dok je zamišljeno stajao na sredini sobe, a onda se napokon oslobodio misli o neprofesionalnom ponašanju zaposlenice jedne tako važne ustanove kulture te sjeo na mjesto do vrata gdje su ga na stolu čekale naručene kutije. U arhivu je postojalo nepisano pravilo da se gradivo najčešće donese dan ranije kako istraživači ne bi morali čekati tehničare nego odmah prionuti na posao.
Prije otvaranja prve kutije uvijek bi učinio istu stvar, spojio prste ruku i u isto vrijeme, svih deset, krcnuo kao da su suhe grančice te krenuo na posao iščitavanja spisa. Dok je otvarao kutiju broj 2176 Edgar je dva puta zaredom kihnuo, jer su ga dočekali spisi, prekriveni s gotovo centimetar debelim slojem prašine. Ova kutija definitivno nije dugo otvarana iako bi se zakleo da je u svom višegodišnjem istraživačkom radu otvorio gotovo svaku iz ovoga fonda.
Nakon što je prstima skinuo prvi sloj prašine, a zatim pokupio i sitnije čestice džepnom maramicom, shvatio je da se ispred njega ne nalazi kutija sa spisima nego s – knjigom. Bila je veličine prosječne knjige smeđeg kožnog uveza s metalnim dijelovima na rubovima i hrptu, njezine prednje i stražnje strane. Nekoliko trenutaka je visoko podignutih obrva gledao u nju te prošaptao:
„Što je sada pa ovo?“
Skinuo je naočale s nosa te ih protrljao o rub veste. Ovo što je stajalo pred njim teško da su vidjeli i sami zaposlenici arhiva jer da jesu, na njoj ne bi bio ovoliki sloj prašine. Prvo je detaljno pregledao prednju stranu, a zatim je okrenuo stražnju i još jednom, ovoga puta rukavom pulovera, prebrisao cijelu knjigu. Nadao se da će mu se ukazati možda nešto što u prvih mah nije vidio, poput slova koja bi činila naslov knjige, ali nikakvih znakova, slova ili brojeva nije pronašao, unatoč uloženom trudu.
Duboko u sebi Edgar je bio svjestan da se pred njim nalazi nešto veliko i njegovim očima nikada viđeno. Prije nego je otvorio, okrenuo se oko sebe kao da je još jednom htio sam sebi potvrditi da je u čitaonici sam. Ne bi mu odgovaralo da je čitaonica puna te da mu netko preko ramena zaviruje u kutiju jer bilo je i takvih situacija. Sjetio se trenutka od prije dvije godine kada mu je jedan istraživač-amater doslovno iznad glave fotografirao spis na gotici koji je tada prevodio. Taj dan je ostao u sjećanju ne samo istraživaču koji je fotografirao Edgarov spis nego i svima drugima koji su se tada zatekli u čitaonici.
U trenutku otvaranja knjige bez naslova, mogao se zakleti da je čuo cviljenje i režanje nekakve zatočene životinje izvan zidova arhiva. Bilo je moguće da je zvuk dolazilo iz nekog od tvrđavskih dvorišta. Nije da ih je bilo puno, ali pasa je bilo u većini dvorišta, od potpuno malih, poput pudlice Elze do velikog vučjaka, susjeda Karla, čije ime nije znao. Svejedno, što god da se životinji događalo, zvučalo je uznemirujuće bolno.
Na prvoj, čisto bijeloj stranici, stajao je jedan manji crtež koji je prikazivao neobično biće s repom i kopitima. Na glavi je imao kapu s tri roga, u desnoj ruci je držalo manju vreću, a u lijevoj kolut. Crtež mu se činio poznatim, ali nije imao previše vremena analizirati ga jer ga je zanimalo što je na idućim stranicama. Uskoro se pojavio odgovor na sva Edgarova pitanja. Pred njim je velikim crnim slovima stajao naslov – “GRAND GRIMORIE”.
Autor: Erika Žilić Vincetić
Odgovori