Doručak, ručak, večera, pa i koji među obrok i užina. Bila je to svakodnevica jednog stola. Eeeej, nagledao se taj sa svojom obitelji svega u svom stolnom životu. I crtanja i bojanja i učenja i teških razgovora i tužnih trenutaka, ružnih riječi i rasprava, ali i obiteljskih zabava, druženja i veselica. Bio je pravi član obitelji i to onaj možda najvažniji-onaj koji ih spaja. Oko njega uvijek bi se okupili svi članovi obitelji, pričali i raspravljali, smijali se, svađali, plakali, jeli i pili, ali i pisali pisma, čitali knjige i novine, te stvarali predivne šarene likovne crtarije.
Družio se stol i s ostalim članovima kućanstva. Prijateljevao on s tanjurima, loncima, noževima, vilicama, a zavadio se i koji put i s vrućim žlicama, kad bi ih Marica iz vrele juhe naslonila ravno na njega.
“Jao! Pa to peče!”, uzviknuo bi stol.
“Ma daj se smiri, proći će. A kako je tek meni”, uvrijeđeno bi mu dobacila žlica iz juhe.
Pročitao je stol i po koju vijest iz novina, pogledao u časopisu što je odjenula koja zvijezda iz Hollywooda, te uzdahnuo na ljubavne stihove iz neke knjige poezije. Ooooo, narješavao se on i križaljki i premetaljki i pitalica. A tek domaćih radova, što bi se o tome tek dalo pripovijedati.
Priča se da se stol svojedobno i zaljubio u jednu stolicu i to pravu ljepoticu s navlakom i mašnicom, ali joj je nažalost otpala noga kad se Marica jednom ljuljala i gledala televiziju. Stolicu su navodno odveli na popravak, ali ona se više nikad nije vratila, ostavivši stol slomljenog srca. Nakon tog događaja, više nikad nije bio isti. Nekako se povukao u sebe i samo obavljao svoju stolnu dužnost, onako profesionalno, kako to dolikuje jednom stolu da sve odradi i izdrži, ali radio je to nekako bez duše i bez srca.
Godinama je bio uz svoju obitelj. Prošao je s njima gotovo sve. Vidio ih i doživio u svim životnim situacijama, spajao ih kad im je to bilo najpotrebnije.
No, dođe tako jednom dan, da se obitelj odluči riješiti svog starog stola. Odslužio je on svoje. Djeca su odrasla i odselila se, rijetko sad i dolaze i to samo u posebnim prigodama i zabavama. Trebalo je uzeti novi, manji, praktičniji stol.
I tako stol završi na smetlištu. Očaj mu probode srce i to gori od onog kad ga je napustila njegova voljena stolica. Njegova obitelj, uz koju je uvijek bio, kojoj je vjerno služio, za koju je sve istrpio, bacila ga je poput stare krpe, da istrune na smetlištu. Dugo nije mogao vjerovati da su mu to učinili.
Njegova, Marica, njegova mala, slatka nestašna Marica, koja je voljela sate provoditi uz njega i crtati tako predivne crteže, iscrtati i po njemu koji cvjetić ili leptirića da bi ga uljepšala. To mu ne bi ona nikad napravila. Pa uz njega je odrasla u predivnu djevojku, uz njega je pisala pjesme svojoj nesretnoj tinejdžerskoj ljubavi, uz njega se mučila s matematikom, po njemu je prolijevala sok, od kojeg bi stol kasnije bio ljepljiv. Ne! Ona mu to ne bi napravila!
Franko. Dragi, dobri Franko. On je ozbiljniji od Marice. On voli sjediti uz stol i rješavati križaljke i pitalice. On voli svoj stol.
Pa ni mama. Mama to nikad ne bi napravila. Koliko je divnih jela servirala na njemu, koliko gostiju ugostila, koliko dugmadi zakrpala, koliko kolača umijesila. Ne! Mama mu to nikad ne bi napravila.
Tata. Tata je uvijek bio pravedan. On je uvijek za stolom razgovorom rješavao teške životne trenutke. On je uvijek znao što učiniti. On neće ovo dopustiti.
Ali jest. I tata i mama i Marica i Franko. Svi su mu to napravili. Njegova ga je obitelj napustila. Stol je bio sam, napušten i jadan. Spoznao je da svim stvarima dođe kraj, pa tako i njemu stolu iz blagovaonice, oko kojeg se skupljala godinama obitelj. Došlo je vrijeme da prihvati istinu i istrune. Jer to je bila sudbina koja je čekale sve stvari na smetlištu. Ponosni stari obiteljski stol trulio je na smetlištu. Daleko je bio od svog starog sjaja, svojih najboljih dana. Sad je bio samo hrpa starog drveta, ostavljena da istruli i nestane.
Bila jednom jedna gospođa što voljela je stare stvari. Uvijek je u njima vidjela neku ljepotu koju drugi ljudi nisu mogli primijetiti. Često bi tako posjećivala razno razne dražbe, rasprodaje, buvljake, ali i smetlišta. I baš jednog dana naiđe ona na smetlištu na onaj naš stari stol iz obiteljske blagovaonice. Naprosto, se oduševi tom hrpom starog, poluistrunulog drveta. Odnese ga u svoju radionicu i odluči mu vratiti stari sjaj.
Danima je radila na njemu, brusila ga, lakirala, premazivala i bojala. Bila je ushićena kad je bila gotova. Stol je bio savršen! Bio je ljepši nego ikad. Bio je ljepši nego kad je prvi put izašao iz stolareve radionice. Gospođa ga odluči prodati. Na potpuno obnovljenom, velikom obiteljskom stolu od punog drva, dobro se moglo zaraditi. I tako naš stol završi u izlogu neke prodavaonice.
Baš pokraj izloga te radionice prolazili mama i tata što riješili su se starog stola. Bili su u potrazi za novim stolom za svoju blagovaonici. Mama se oduševi ugledavši stol u izlogu. Nešto je tako otmjeno bilo u tom stolu, ali i tako obiteljsko.
“Pa zar nismo rekli kupiti manji, praktičniji stol, sad kad su se djeca odselila?”, upita je tata.
“Jest, znam. Ali nešto me u ovom stolu podsjeća na naš stari obiteljski stol i hvata me nostalgija za svim onim što smo proživjeli uz njega. U ostalom možda bi nam baš ovakav stol dobro odgovarao kad nam stigne unučad, pa da svi možemo zajedno za veliki stol. Sad će nas biti i više nego onda. Mislim da nam manji stol ne bi odgovarao. Gdje će nam sjesti djeca i unučad kad stignu za blagdane? Kupimo ovaj. Odlične je veličine, kvalitetan je, vidiš od punog drva, lijep je, a i podsjeća na naš stari obiteljski stol. Jednom riječju savršen je za našu obitelj”, odgovori mama.
“U redu. Kupujemo ovaj”, zaključi tata.
I tako se stari obiteljski stol u novom sjaju vratio svojoj obitelji. Čim je prve kolače na njega spustila mama, stol joj je sve oprostio. Opet je bio tamo gdje je trebao biti. Uz svoju obitelj, s kojom će još godinama dijeliti puno divnih i onih manje divnih trenutaka.
Autor: Ana Bilić
Odgovori