Prodavačica

Badnjak je, neke sipljive zime, s rastočenim smogom pod nogama. Jureći autobus prljavom vodom zapljuskuje prozor zadimljene zalogajnice u predgrađu, dok čekamo svoje prepržene ribice. Konačno stižu, masne i smeđe. Kupamo ih limunom, zgađene, gladne princeze, s paketima između nas, ispod nogu i papirima na stolu. Čupkamo gumeni crni kruh iz košarice, a muškarci nas mjerkaju, ali nas ostavljaju na miru; s tim aktovkama i fasciklima, izgledamo kao inspektorice, a svi oni imaju male trgovačke radnje, djecu za prehraniti, svi smo tako sretni, uhvatili smo naša mjesta za drvenim stolovima i zlurado, punih usta promatramo one koji ulaze i odustaju, a njihove nas tihe psovke oplahuju…

Dok poput posvađanog plemena uzimamo svoj obredni obrok badnjeg nemrsa, između stolova, kao nezgrapna, ali spretna lađa, kormilari Romkinja. Lupka se po nabreklom džepu na pregači i nudi šibice. Jezični čistunac u meni bezglasno vrišti: “Žigice, žigice, kaže se – žigice!” Šutim, žvačem i puštam druge da je tjeraju. Nek’ se mršte, nek’ joj spominju cigansku mater i oca, superiorni u svojoj rasnoj čistoći, stići će ih poetska pravda – jer kako će klinci upaliti one petarde koje prodaju, bez ovih njenih šibica?

Ipak, približava mi se, a mene hvata panika. Pitat će me, nudit će mi palidrvca, a ja ih imam punu kuhinju, kupujem ih od one hrome bake na placu… i otkud u meni taj poriv da otvaram novčanik, čim mi se netko izravno obrati? Morat ću prozvati starce što mi nisu ulili dovoljno samopouzdanja, pa ovisim o pohvalama, odobravanjima i medenim osmjesima, pa kupujem i kupujem, i puna mi je torba akvizicijskih ruževa i krema, kvačica i žvakaćih, i u ormaru imam dvanaest pari crnih hlača, gomilu majica s etiketama na sebi i čarape s uzorkom koje mrzim, a sve zato što se prodavačica snuždila kad sam odmahnula glavom.

“Ne, neću!” Odlučujem mrko dok me prekida uslijed zalogaja, koščica mi se zabila u nepce, zašto mi maše s tom kutijom ispred nosa? Zalijevam hranu, a gazirano me piće štipa za grlo i nadam se da će žena nestati, jer se pravim da je ne vidim. “Oš’ kupit šibice?” Diše mi sad nad tjemenom i ne mogu da ne dignem pogled. Cijeli je lokal u iščekivanju i piše mi na čelu da ću popustiti i da sam slaba. Moj se parfem usplahireno komeša u mirisu riba, ulja i vlage, a prsti već kreću prema kopči na torbi probijajući prepreke šuštavih vrećica s još ne zamotanim darovima koje ću večeras poslagati ispod drvca.

Ipak, oklijevam, i prije nego što će se razbiti na obali ravnodušnosti, val se neprijateljstva usmjerava prema meni. Svi čekaju da ih otkupim – umorna konobarica, vlasnik štanda u blizini, kolegica za stolom, pa da to stvorenje izbrazdanog lica, s kožom boje preprženog šećera izađe i odnese sa sobom miris poraza. A ona čeka, posprdnog izraza lica, umornih, crnih očiju uprtih u zid iza mene. Gledam je, trgovačku kuću u grotesknoj pregači, menadžment, računovodstvo i komercijalu u jednom, s predimenzioniranim džepom umjesto pultova i blještavog svjetla, pa joj se osmjehujem, mislim, stvarno osmjehujem, jer na meni, ako se ne začne u srcu, osmijeh postaje samo ružna grimasa, i kažem: “Hvala vam lijepo, možda neki drugi put…” Upitno podiže obrve, ispituje moj pogled, zbunjeno klima glavom, a onda joj se na licu preslikava moj osmijeh, pa raste i širi se i zauzima prostor. U sivilu badnjeg dana, neke sipljive zime, s rastočenim smogom pod nogama, u njenim se očima pali prvo božićno svjetlo.

Autor: Jasenka Krilić