Šta grmi burno kao grom
Na strmu klisu tom?
Zar bjesni savski vir
Kroz gluhi noćni mir?
Šta sipa ono žarki trak
Kroz crni noćni mrak
Krvoòk ko da pade zmaj
U ovaj mirni kraj?
S visòka gleda u noć brda
– Baš pol noći je, ljudi, sad –
Od tvrda kâma neman tvrda,
Starina, mrki Susjedgrad.
Uzdrktaše mu tvrdi zidi
Ko da ga trese s neba grom,
Ko da će pucat pod njim hridi,
U temelju se ziblje svom.
Usplamtješe mu žarke oči.
Okana gotskih dugi red,
I u noć svjetlilo se toči
Ko ljuta zmaja krvav gled.
Al’ nije grom to, nije trijes,
Već gospodski je šumni ples.
Bjesomučna ta glasna vreva
Hrvatovića velikaša
Tu igra kolo, pije, pjeva
Uz zvonki zveket punih čaša.
Tu bljesne oko, pade kocka,
Tu míri divno ružin cvijet,
Vragòmetan se mladi svijet
I pjesmom, šalom ljuto bocka.
Uz žarko sunce sto svjetala
Prelijevala se sjajna svila,
U ogledalu put kristala
Odbijala se lica mila;
Na divnih gospoj’ crnu kosu
Snjegòlik biser zrnje prosu,
Od radosti im lica gore
I sijevaju im poput zore.
Lagacko lete noškom dragom
Šaròvitim i mekim sagom.
I ugiblju se, pa se smiješe,
I tajno šapću, tajno griješe,
I otimlju se, steru mrežu
Gdje gođ se javi junak mlad,
I bijelom rukom ljuto vežu,
I bude okom srca jad.
Al’ živa mladež živo skoči,
Munjèvita se kolom kreće,
Sve tražeć milka, ištuć sreće,
Na mejdan zovu muške oči.
Pa mladež zvekće ostrugami
Ispod oka se milo smijuć,
Uz ženski pas se nježno vijuć
Da koju vilu hitra smami.
Svud vidiš radost, ljubav cvasti;
Ne budite mi, gosti, plahi;
Hrvatsko plemstvo danas časti
Gospodar grada, Ferko Tahi!
Al’ dolje šumi savski vir
Kroz crnu noć, kroz noćni mir,
I ozivlju se vali plahi:
– Vaj! Ferko Tahi! Ferko Tahi!
Baš čelo stola starac sjedi
Kratkòkos, blijed i tvrd i mrk,
Uzvijajuć si dugi brk,
Kroz rug se smiješeć društvo gledi;
U zlatnu kupu vina toči,
Zasijevnule mu male oči.
Gospodar ljuti
Družini mignu,
Pa čašu dignu
I sve ušuti.
“Oj, gospodo, baš lijepa hvala,
Što meni sreća danas dala
Da toli dičan dođe zbor
U Susjedgrad, u Tahov dvor.
Što ima kraljevina naša
Plemića, kneza, velikaša,
Što nosi slavan grb i glas,
Sve vidim tuj u ovaj čas.
Sad čujte kuće gospodara,
Nek navada se štuje stara:
U naše slavlje!
U naše zdravlje!
Mi smo gospoda,
Naša sloboda,
Naša je volja,
Naša su prava,
Naša su polja,
Naša je slava!
Naš je i svijet –
A kmet je smet:
Neka se muči,
Neka se uči,
Bog da ga stvori
Neka nam radi,
Neka nam gradi:
Zemlje nam ori,
Krči nam šume,
Utri nam drume;
Neka nas hrani
Kukavni crv,
Neka nas brani,
Nama daj krv!
Digne l’ se opet
Prot našem pravu,
Valja mu popet
Na kòlac glavu,
Valja ga srazit,
Nogama gazit,
U jaram sprezat,
Lancem ga vezat;
Vući ga hatom,
Tući ga mlatom,
Spalit mu krov,
Sabljom mu zvonit,
Za njime gonit
Gospodski lov.
Nama čast,
Nama slast,
Nama svijet;
Kmet je smet,
Kmet je rob,
Kmetu je grob!
Nam je uživat!
U naše slavlje!
U naše zdravlje!”
“Tahius vivat!
Nostra sunt rura,
Nostra sunt jura”,
Ko grom se ozva plemstva bura
Kroz tihi noćni mir,
Al’ muklo jeknu savski vir
I ozvaše se vali plahi:
– Vaj, Ferko Tahi!
*
Uzjarila se četa bijesna
Ko jezero sred kotla tijesna
Kad pritisne ga gorska bura,
Silovito se uz brijeg gura,
I vri i ključa, grmi, kipi,
I uznebice slapom đipi,
Sve spravno skrhat, smlavit, slomit,
U pustom krilu sve zatomit. –
Uzjarila se četa bijesna,
– Dvoràna velja bje joj tijesna –
Jujuška, pjeva, pije dotle
Dok žarkog pića silni namet
Ne smutio joj krv i pamet;
Tad lupi praznom čašom o tle
Grohotom vičuć: “Ove čaše –
To, kmetovi, su glave vaše.”
“Silentium!” zagrmi vitez jedan
I kao trošan, grbav kolac
Ispravio se tad na stolac.
“Taj Susjedgrad je, braćo, bijedan,
To nije, ljudi, pravi groš,
Taj Tahi nam je goso loš,
Ta jesmo li kod vicebana?
Je l’ galilejska ovo Kana
Od vode gdje se vino tvori?
Govori, goso, de, govori,
Za svoje goste lijepo haješ
Jer bučvuriš im najpre daješ,
A poslije, kad su pune volje,
Tek dođe na stol vino bolje.
Oj, šta se mrčiš? Gledaj! Slušaj!
Da, svatko ovo vino kušaj,
Jedinac moje majke ako slaže,
Nek slobodno ga svatko maže.”
I srknu Tahi: “Ha, sramote!
Oj, kastelane, amo, skote!
Šta najpre dade gorko vino,
A poslije bolje, poslije fino,
Govori, skote – čuj, govori!”
Al’ drkćuć nato blijedi sluga:
“Da, to je kaplja posve druga,
Kraj grada kmet u gori
Vinograd ima tuj i klijet
I dobro vino, veli svijet.
Od toga vina uzeh – prost’te! –
Vjedara nešto, a za goste,
Jer naše nam je nešta ciklo,
pa grlo nije tomu viklo.”
“Šta, bolje ima vino kmet
Neg’ silni gospar Susjedgrada?!
A za to zna već cijeli svijet?
Kmet bolje vino – trista jada!
Brž’! Sedlaj konja, leti, hodi!
I kmetu tomu sad me vodi”,
Zagrmi Tahi riječju plamnom.
“Vi, gospodo, sad ‘ajte sa mnom!”
Sa vite kule tuče rog
I pade most – i sto zubalja
Iz gradskih vrata sad se valja –
Ah, pomiluj nas dragi Bog!
Krvolik planu zublje plam,
Gustinom šumskom leti jato,
Na ruhu, kapi suho zlato;
Od strave drkće tvrdi kam,
Pod kopitom se zemlja trese
Kad vidje bijesno jato proć,
Zubalja žarkih strašne krijese
Strahotom gleda mrka noć,
Bjesomučna sve urla četa;
“Oj, ‘ajd na kmeta, tuci kmeta!”
Pred hajkom juri starac mrk,
– Od ljutosti mu strši brk,
Strelovit pod njim konjic hrza,
Ko sotona ti starac brza.
Ta tko je? – Pitaj savski vir
Gdje uzdiše kroz noćni mir,
Čuj što ti vali šapću plahi:
Vaj, Ferko Tahi! Ferko Tahi!
Vatròmet vrh ti često tako
Uzavri kao živi pak’o,
Od ljutosti se, reć bi, puši;
Iz smrtonosnih mu se ralja
Tekuća vatra niz brijeg valja,
I hara, prži, davi, ruši,
Od rijeke rujne, svesione
Dok ljudski stanak ne utone.
Sad mahnu sluga iznenada:
“Oj, gospodaru, tu smo sada!”
Sva bijesna četa trenom stala.
Pod humkom staše kuća mala
A drvena uz kuću klijet,
Naoko drobna ruža cvala,
Suncokret diže glavu cvijet.
I vinova se loza vila,
Sve grozd do grozda, list do lista,
Na grožđu noćna rosa blista:
Milina sve to gledat bila.
Tko zna koliko znoj i muka
Tuj gradila i noć i dan,
Tko znade kako brižna ruka
Taj skromni, tihi sazda stan!
“Ha!” ruknu Tahi, “tu nas eto,
Tu biva ovo kmetsko pseto,
Što smije točit vino bolje;
Ded! baš sam danas dobre volje.”
I što je im’o sile, skupi,
Pa buzdovanom ljuto lupi
U prozor kući, prozor puca,
Na sto komada prsnu oma
Ko da ga satre sila groma.
“Je l’, tako vam se kmetu kuca?”
U grohot udri silnik ljut
Pa lupi jače drugi put,
Al’ uto na prag seljak skoči,
Nadnesav ruku si na oči
Zagrmio je četi: “Tko je?
Tko buni mirno stanje moje?
Tko usred blagog noćnog mira
Ko razbojnik mi u krov dira?”
“Ja, Ferko Tahi, kume moj!
Gospodar, Bog je doš’o tvoj!
Gle, ja ti imam puno gosti,
Al’, kume, vina nemam dosti.
Ti imaš vina punu klijet,
I dobra vina, veli svijet,
Pa dođosmo sad k tebi amo
Da tvoju kaplju okušamo.
Nu, raduj mi se, leti, skoči,
Otvori klijet nam, vina toči!”
A seljak tužno četu gleda,
On zna što snuje silnik ljuti
I na što vražja laska sluti;
Posegnu za pas, ključe preda
Uzdahnuv: “Evo, gospodaru,
Po tvojoj činim zapovijedi,
Al’ zaklinjem te Bogom, štedi
Kućaricu mi malu, staru!”
“Što treba nama, ludo, ključ?
Na, kukavice, uzmi luč,
Pa gostom svojim lijepo svijeti!”
I posvijeti im seljak klijeti.
Uz grohot vražji bijesnog jata
Sad razbi silnik klijeti vrata
Pa viknu: “Bud’mo dobre volje,
Tu ima more kapi bolje,
Oj, grijeh bi bio, velik grijeh,
U kmetski da to teče mijeh!”
U jedan hip i jedan tren
Na žarki pade četa plijen
I razbi bačve, vino teče,
Boljari piju, sablje zveče,
Zubalja žarkih plamti krijes,
Tišinom noćnom urla bijes:
“Nostra sunt jura,
Nostra sunt rura,
Naš je svijet,
A kmet je smet!”
A tužan seljak? – Stoji blijed
I nijem ko kamen. Šta će reći?
On vidi, kraj je sada sreći.
A pitaj srce, oka gled,
Oh, njeg’vo srce jedu zmije!
Da ima sile – da ih smije – -!
Da ima snažnih još drugóva,
Taj urlaj bude silniku opijelo,
U klijeti grob bi našlo jato cijelo.
Al’ sam je – sam,
Ništ’ do dvije ruke;
I zato stoji kao kam
Pa gleda kako plod mu muke
Od bijesne sile trenom gine.
Niz lice mu se suza vine.
“Nu”, viknu Tahi, “što je, kume?
Šta gledaš tako čudno u me?
Ta valjda već ti nije žao
Toliko da sam gosti zvao.
Ded budi i ti dobre volje
Uz slavne ove velikaše,
I ti sad pjevaj, prazni čaše,
Jer vino ti je, bogme, bolje
Neg’ tvoga silnog gospodara,
Da, da, baš fina kaplja stara!”
Al’ seljak stoji, seljak šuti,
U duši mu se nešto muti,
Nešt’ munu čelom, pesti stisnu,
I blijedi, drkće – al’ ne pisnu.
“Moj kume”, reče Tahi tada,
“Tvog hoće mi se vinograda,
Gospodi mora bolje biti,
Gospodi valja slađe piti.
A ti si kmet, a ti si smet,
Sramota je da kaže svijet:
Gospodar pije mutnu mlaku,
A seljak kaplju staru, jaku,
Pa zato, dragi kume, znaj,
Vinograd ja si uzeh taj.”
Kmet dignu trenom glavu gnjevnu,
Ko da ga bocnu jedan crv,
Ispod oka mu munja sijevnu,
Na licu skoči rujna krv.
“Vinograd taj je moj te moj,
U nj zakopah si krv i znoj,
Za nj skupih cijelu svoju moć
I čuvao ga dan i noć.
Da, pleo sam ga, čistio ga,
I svakim danom molih Boga
Da ne unište moje nade,
Da djeci, ženi hljeba dade.”
“Zar tako!” viknu Tahi. “Oj!
Vinograd, kume, sad je moj!”
“Vinograd taj je moj te moj;
Djedova mojih cijeli broj
Tu niko, radio i cvao,
Tu pošten mirno u grob pao.
I meni, znajder, zipka stala
Gdje ona kuća stoji mala;
Tu zakopah si oca svog.
Tu da mi ženu dobri Bog.
I Bog mi dade blagoslova,
I Bog mi dade pet sinova,
Pet zdravih, hvala Bogu, crvi,
Tek deset ljeta ima prvi,
I veselo si djecu brojim
I veselo se mučim, znojim.
Što tebe ide, to ti dajem,
Za drugo ništa i ne hajem.
Gosparu, oj, milostiv budi,
Siromaštvo mi moje štedi,
Ta pamti, djela Bog nam sudi,
Štuj Boga, Božje zapovijedi!”
“Vinograd taj je, skote, moj!
Ma zakop’o u nj krv i znoj,
Ma rodio se na njem ti
I tvoji djedi, sinovi.
Na svijetu nemaš posla druga
Neg’ da ko podli radiš sluga.
I cijelo tvoje ropsko pleme
Tek dužnost ima nosit breme.
Ti nijesi čovjek, ti si rob
Dok proguta te crni grob.
Vinograd, veliš, da je tvoj
I ljut se priječiš; e da znaš,
Pokazat ću ti sada baš
Da ništa nemaš, kume moj!
Da ne znojiš se, glavo luda,
Prištedjet ću ti ovo truda.
Ti zberi svoje bijedne tralje
I ženu, djecu sobom vodi,
Pa od zemlje mi smjesta hodi,
Daleko bježi, što mož’ dalje!
Što gledaš? Sve si svoje gibaj
I ovoga časa, velim, šibaj!
Da, šibaj svijetom, nađi lud
Gospodin Bog gdje sudi sud!”
I stade grohot velikaša,
I stade zveket punih čaša
Po tamnoj gori,
I smijeh se ori:
“Nostra sunt jura,
Nostra sunt rura,
A kmet je smet,
Oj, naš je svijet!”
Al’ kroz taj gluhi noćni mir
Duboko stenje savski vir
I ozivlju se vali plahi:
– Oj, Ferko Tahi! Ferko Tahi!
A seljak? Minula ga svijest,
Ko mahnit diže jaku pest,
Ko mahnit šakom čelo lupa,
Ko mahnit šakom kosu čupa,
Vukòlik teškim batom mahnu,
“Oj, vrazi ljuti!” gnjevno dahnu.
Gospodar Tahi ne zna šale,
Iz pasa trgnu puške male,
Ispalio ih – ali smjesta
Ispred oka mu kmeta nesta.
“Gdje, gdje je skot? I kud se djede?”
Sve u čudu se gosti glede.
“Zar vješticu on im’o majku?
Oj, tjerajmo sad za njim hajku!”
“Ne, stan’te, bijesni!” s hridi strme
Ko grom sa neba riječi grme,
“Sa ženom, djecom već sam tuj!
Vilenjak nijesam – već sam čovjek;
Al’ zaman sva vam hajka dov’jek.
Ti pako, Tahi, sad me čuj!
Tiranstva tvoga ljuta žetva
U svijetu budi – vječna kletva!
Da, po zlu poć će tvoje sjeme,
Izginuti će cijelo pleme
I tvrdi stan, tvoj ponos sad,
Vrh strme hridi Susjedgrad,
U pepeo će i prah pasti,
Po ruševinah će se pásti,
Seljaka bokca skromno stado,
Seljàče pjevat tu će mlado:
‘Nek čuje pjesmu svijet cio: –
Krvolok, zlotvor Tahi bio!’
Otupit će ti Tahov mač,
Zanijemiti će kmeta plač
I kao sunce doć će doba
Zoròlika i svijetla, nova,
Gdje povrh ljutog Taha groba
Siročad kliknut hoće ova:
‘Seljaku plemstvo ruku poda –
Svi ravni jesmo – svud sloboda!’
Otupiti će Tahov mač;
Po Susjedgradu rast će drač,
I poslije kina, poslije muka
Osvanuti će bolji dan,
Osvanuti će sin iz puka,
I bit će našoj zemlji ban.
Tu gledaj bijednu djecu, ženu,
Sa njima jadan u svijet krenuh
Da bolju nađem svoju kob,
Da miran nađem kostim grob.
Al’ ti mi živi, vijek si traj
Uz jad i bol, uz kin i vaj!
Vinograd nek ti trus raskopa,
Bol nek te glođe kao krt,
Bez svetotàjstva i bez popa
Polako nek te mrvi smrt!”
Sve plemstvo nato mukom muknu,
Ko ranjen bik ti Tahi ruknu.
Seljaka nesta u gustinu.
Već zadnja zublja dogorijeva,
A pjana četa jošte pjeva:
“Nostra sunt rura,
Nostra sunt jura,
A kmet je smet,
Da, naš je svijet!”
Al’ užasno kroz noćni mir
Ozivao se savski vir,
Ozivali se vali plahi:
– Vaj, Ferko Tahi!
*
I Ferko Tahi bude star,
Zapustio ga rod i car,
Zapustilo ga svijetom sve,
Al’ ljuta bolest neće, ne!
Tu sjedi zguren zlobnik sada
Vrh samotnoga Susjedgrada;
Ko zmija ide bolest bliže,
U slabe kosti starca gmiže,
I glođe ga i bode, stiska,
I ruje ljuta kao krt;
Sa ložnice on skočiv vriska:
“Nek dođe smrt, nek dođe smrt!”
Al, neće ona, sve polako,
Sve po kap srče žića moć,
Sve davi ga i dan i noć,
Sve lijeno vlači ga u pak’o.
A danju, noćju sve kroz mir
Strahovito mu pjeva vir
I ozivlju se vali plahi:
– Vaj, Ferko Tahi!
Bje gluha noć – sav svijet bje nijem,
Iz magle kadšto mjesec blisnu.
Na ložnicu se starac stisnu,
Uhvatio ga lagan drijem.
Trak mu se blijede mjesečine
Niz žuto lice čudno vine,
I zgurenim mu prha tijelom,
I titra mu se kosom bijelom.
Po licu mu se zdvojnost piše,
Duboko stenje, teško diše.
Tu – tresnu trus i grmnu grom,
U temelju se ziba dom.
A Tahi skoči – k oknu leti,
Sad slomi staklo bijesan, lud.
“Ha! Ljudi, ljudi! Božji sud!”
Sa brda nesta kmetske klijeti,
U Savu trs i klijet se sruši.
“Oj, pomoć! Pomoć mojoj duši!
Tiranstva moga ljuta žetva
U svijetu bila – vječna – kletva!”
Uzvrtio se, haknu, pade,
I dade dušu. – Komu dade?
Al’ muklo stenju vali plahi:
– Vaj, Ferko Tahi!
*
Po Susjedgradu raste drač.
Od Tahog osto samo grob,
Seljaka čeka bolja kob.
Da, poslije kina, poslije muka
Osvanuo mu bolji dan,
Osvanuo mu sin iz puka
I bude našoj zemlji ban.
Oj, slobodo, oj, zvijezdo, sjaj,
Nad našom zemljom vječna traj!
U svač’je srce sijevni mila,
Tiranstva navijek gini sila.
*miri, miriti – miriši, mirisati
*Tahius vivat (lat.) – živio Tahi!
*Nostra sunt rura, nostra sunt jura. (lat.) – Naša su sela, naša su prava.
*silentium (lat.) – mir, šutite, tiho!
*bučvuriš – bućkuriš, kiseliš, slabo vino
*kastelan – upravitelj gospodskog dvorca
*kin – muka
*i bit će našoj zemlji ban – Šenoa misli na bana Ivana Mažuranića, prvoga hrvatskog bana pučanina.
*trus – potres
Vienac, 1874.
Odgovori