Bila je mlačna proljetna noć,
tisuće zv’jezda na nebu sjahu,
svoje srebro svuda prosipahu,
imahu neku čudotvornu moć.
U zv’jezdama osut svod beskrajni
mi smo, najdraža, dugo gledali,
u idili noći uživali
blaženstva onog trenutak bajni.
I dok nebo zv’jezde prosipaše,
ti mi, voljena, srce zarobi,
svojom me ljubavlju posve opi.
Te m’ se slike u um urezaše,
divne slike, ne zna im se broja,
dok ti bješe prva ljubav moja.
Autor: Ante Gune Čulina
Odgovori