Zagreb, 29. listopada
Otkada smo počeli čistiti hrvatski jezik, zabacili smo mnogo riječi koje su stotine godina kolale hrvatskim narodom a da on nije ni osjetio da im je porijeklo tuđe. Tko ju je donio, to Bog zna – mislim tuđinsku riječ. Hrvat ju je gostoljubivo prihvatio, povio u hrvatske pelenke, a onda nije više ni mislio na to da je tuđinka. Često ju je pretpostavljao domaćoj kćeri, da se koji put dogodilo i to da je tuđinka potisnula domaće dijete u grob.
Među takve riječi spada i riječ “purgar”, udomaćena od davnih vremena u hrvatskim gradovima. Toj se je riječi svatko klanjao, svatko ju je visoko poštivao, dok nije došlo nekakvo nemirno vrijeme koje je svoju buntovnu struju navratilo i na jezik. Jezik bude bačen na rešeto; što je domaće, ostade u njem, a što je tuđe, bude šinuto na vjetar. Uslijed toga ostade mnogi pojam bez imena, dok se ne nađoše vješti jezikoslovci koji okrstiše bezimeno dijete po narodnom koledaru.
Nije tomu davno što su se naši građani nazivali “purgarima”, te izustivši tu riječ, visoko podigli glavu. Danas, danas je purgar prezrena riječ, pridjevak izjadanih staraca, koji pred teškom nevoljom jedva nađoše pristanište u novoveškom sirotištu. Pognuti su, zgrbljeni, osušeni, noge ih više ne drže, upiru se o štap, oči im ne vide, uho ne čuje, srce jedva bije, a odijelo jedva da im se razlikuje od onog po kojem se poznaju uznici-zločinci.
Purgare, purgare! kuda ode tvoja slava? Pa ipak, kakav si mi bio delija u hrvatskoj prošlosti, kako li si smjelo vodio boj s plemstvom, s biskupima, kanonicima i prebendarima, a kad ti je došlo do sita, pošao si pred samoga cara da mu kažeš u presjajno lice gdje ti se čini nepravda.
Ti si bio najsmjeliji branitelj hrvatskoga prava. A nisi ga samo branio, već si ga i vršio. U tvojoj kući, ako igdje, bilo je naći hrvatskih običaja, hrvatske riječi. Nisu tvoja djeca razmaženo šaputala tuđinskim jezikom, da se s njime odrode i budu odmetnici. Tako je milo, dobroćudno glasio hrvatski jezik iz tvojih ustiju, tako nježno iz ustiju tvoje žene, a kad su ti ga dječica govorila, rastvaralo se nebo i anđeli dođoše da ga čuju.
Inače nisi bio čovjek nacifran. Na tebi nije bilo vidjeti svakoga tjedna drugi kaput; koji put si nosio isti kaput sedam godina, dok mu nije otpao zadnji gumb, a onda se gumbi nisu prišivali tananim koncem, već dretom. Gumb sam po sebi važio je nešto, te bi s gdjekojim mogao zaklopiti lončić. Kad si išao ulicom, mahao si rukama, ili si se upirao o štap, al čudna li štapa! Danas bi od takvoga štapa nasjekli četvrt hvata drva, a ti si ga nosio kao kakvu igrariju u ruci. Ni čizme ti baš nisu bile osobito fine. Gdje su stale, tamo su se poznali čavli, pa i potkova, a trebalo je barem pet godina gaziti u takvim čizmama dok si se osposobio za krapinskoga suca.
A tvoja kućica! Kako li je bila jednostavna i čista! Za tvojim se stolom nije srkalo sladoleda, al se je objedovao čestit purgarski objed sa slaninom na kupusu i puranovinom na salati od krumpira.
Objed je svakomu išao u slast, bio ban il biskup, jer tvoja žena nije nosila australske ptičice na šeširu, ta kako bi, kad nije ni nosila šešira već rubac ili kapu.
Stoga je i bilo u tvojoj škrinji svakojakih žutaka od svakojakih careva i kraljeva, a tvoje su dugove lako zapisali na rovašu.
A tvoje srce tekar! Tko će izmjeriti dobrotu tvoga srca kojemu su vazda sva vrata bila otvorena: neka samo uđe tko je siromašan i čestit!
Ah, purgare!… Sve je prošlo… Lijepo je bilo, još se spominjalo. Danas sjedimo u novoveškoj ubožnici i brojimo čislo. Čislo nema kraja, našoj nevolji nema kraja, dok ne pukne nit, onda je pripovijesti kraj…
Ala ti ga je drugačiji naš građanin. Između purgara i građanina nema ništa slično. Kao bog i šeširdžija. Kad ga vidiš na ulici, rekao bi da je prošao školu naše zlatne mladeži. Koji put u sumraku mogao bi ga držati za kicoša, samo što naši kicoši ne nose tako debele zlatne lance.
Da ljubi comfort već stoga, jer je comfort riječ elegantnoga svijeta, stanuje visoko, gleda kroz bogate zavjese na ulicu, sjedi u foteljima, puši specijalitete, ljubi ženu samo kad je u svili i baršunu, a žena mu je rijetkokad u drugoj robi.
Građanin natuca hrvatski, njegova žena razumije, a djeca ni ne razumiju. Ona, ako je ikako moguće, polaze gimnazije i realke u Grazu ili Trstu, i dopuštaju da je moguće da su Hrvati.
Građaninova žena mora svake godine jedared u kupke, jer se u kupkama dobro zabavlja. Ložu ne drži u kazalištu, jer je kazalište hrvatsko.
Građanin sprovodi nekoliko sati na dan u gostioni i kavani. U gostioni se ogorčava na pivo i psuje gradsko zastupstvo. Svi su mu gradski zastupnici “Kabinetsköpfe”, a koga on nazivlje “Kabinetskopfom”, taj mora da je plitka uma.
U kavani se sladi kavom i politizira na visoko. On proriče propast Rusije, dopušta da Turska nema prava na egzistenciju i psuje Mađare radi poreza. Od domaće je vlade daleko mudriji, te za svaki pojedini slučaj zna nešto bolje od vlade.
– Vlada bi morala ovako i ovako! – viče on i namah dodaje: – ali oni ne pitaju pametnih ljudi za savjet.
Građanin voli karte, al mrzi igru na malo, jer su karte zato na svijetu da uzrujavaju krv.
Tako proživi građanin nekoliko slavnih godina, onda najednoč govore ljudi da će mu se kuća prodati. Bečke su firme zamolile oblasti da mu zatvore dućan – – –
Za nekoliko je godina građanin postao purgarom, za nekoliko se godina tako opurgario da bi rado došao u novovešku ubožnicu, da moli Litanije lauretanske i da mrmlja Očenaše na sprovodu kad umre koji velik ili bogat gospodin.
Dakako da to što smo spomenuli o današnjem građaninu ne ide sve, ne ide većinu, ta kud bi zemlja došla kad bi tako bilo! Dapače svi koji to budu čitali, časna su iznimka.
Al jedno stoji: da je u većini našega građanstva suviše lake krvi, previše kavalirskih pasija i – premalo hrvatske svijesti.
Prostite, nije mišljeno zlo…
Obzor, 1879.
Odgovori