I.
Prosinačke noći, oko tri sata, izađe iz poznatog pariskog restauranta Maxima pl. Orlović. Zijevne, pođe do crkve Sv. Madlene, nasloni se na svjetiljku i zagleda se niz Ulicu Royale prama Trgu sloge. Bi mu neopisivo dosadno u Operi i kod soupera, pa po običaju čekaše kakog nikogovića bez stana da ga nahrani i da mu iza zabavnog razgovora dâ koj franak za prenoćište. Pored Orlovića prolaze docni klubaši i cercleuxi naduveni od bogate beskorisnosti, sa ženama otečenim od teškog nakita i od bezočnosti. Ulične se svjetiljke pružile u neizmjernost, kao da vode u raj pospane, polusjajne dosade. Jedno fijakersko kljuse padne bez suze i jecanja, nijemo kao kamen, iskesivši na električno tvrdo svjetlo bijele zube, jezik i mekane oči. Orlović, ljubeći konje više od muškaraca, udari ljutito havanom o asfalt, pođe prama Operi korakom sada tromim i širokim, sad sitnim i nervoznim. Goli boulevard gubljaše svoj magazinski, pusti karakter na mjestu gdje prolažaše naš plemić u nepogrešivom cilindru naherenom kao kokotova kresta, u lijepom vunenom raglanu i monocleu koji se srastao s okom čistog koljenovića. Dugačko, okošto lice sa despotskim zavijenim nosom bilo bi mramorno kao u starog asketskog kneza prelata da nema očiju sitnih, mefistofelskih, bistrih kao u grabežljivih ptica, pa brčića nježnih, mršavih, konjaničkih, uzvijenih, jogunastih i crnih, pa teških obrva, još tamnijih i težih od prosijede po sljepočicama kose, na koju pružiše umorne, preživjele oči nabore svojih “guščijih nožica”. Grudi široke kao u vitih hrtova i brzih konja trkača, ravna, široka se leđa ističu unatoč širokom, vrećastom kroju lakog kaputa. Dugačke kavalerijske noge kroče lako, gotovo nečujno, elegancijom lijepe ptice flaminga. Klupe prazne. Nigdje beskućnika. Nigdje camelota, pa da očajno i veselo rekne: – Jedan sou, moj kneže! Orlović htjede već pozvati kočijaša i krenuti kući, kad al naiđe, naleti, osvanu, iskrsnu iza ugla kafane de la Paix čudnovato, nevjerovatno stvorenje. Kao da se noćan ćorsokak najstarijeg pariskog predgrađa utjelovio, očovječio.
Kosa dugačka, umorna, raskubana sakrila šeširić, kao oni zimski oblaci što sakriše mjesec. Mjesto cipela – kaljače. Ispod kratkog, žutog, ljetnog, prije nekoliko godina skupog ogrtačića vise poput repova od netopirskih krila repovi pohabanog redengota. Lice pljesnivo, vlažno, žuto. Čelo pobijeljelo kao od refleksa silne hartije i svjetla. Neznanik skine svoj – o, Bože veliki! – olinjali šeširić, sličan kapicama na tjemenu katoličkih svećenika, i zagleda se niz Avenue de l’Opéra kao čovjek koji ne zna kamo bi. Orlović se sjeti, sjeti se na nekoga – na nekoga – gledajući uleknute, avetinjske, maglovite oči, divlju, jareću, satirsku bradicu i mršava, upala lica, stisnuta poput trule potleušice pod ogromnim krovom pod težinom masivnog, kvrgastog čela. Paćenik mrzovoljno plenuo na prvu klupu i – zabo bez obzira na svog otmjenog posmatrača nos u jedan broj “Obzora”. Orloviću iz oka staklo, a iz grla…
– Marjanoviću, stara kućo, jesi li ti to, trista mu petalja! Onome iz ruke “Obzor”, a iz dubine prsiju, iza dugačkog, nijemog posmatranja:
– Orloviću, stari štenkeru, cigajnerbarone, zar nisi više kod ulana? O, kaki sastanak!
– Ja sam u Parizu tek mjesec dana. Čuo sam da si tu, ali mi pisaše da si i u Americi. Šta se kriješ, dovraga, kao zmija noge?! No, hvala Bogu, gubica ti nije tako hin kako sam mislio. Ima još puno lijepih tragova…
– Kao izgorio rukopis što je pun crnih slova, je li?
– Da. Ta ti je u kabao. Još si uvijek, vidim, osobenjak. Čuo sam za te onomad iz novina. Slučajno. Iz “Agramer Bote”.
– Vrlo lijepo. Postat ću popularan kao Društvo Sv. Ćirila i Metoda u Istri, ako srećno propanem kao kninske kraljevske ruševine. Lijepo ti je to biti nesrećan, dragi moj primorski bane! Zar bi bez te bezimene nevolje mogao osjetiti slast tog nenadanog viđenja?
– Dobro, dobro. Hajdmo na čašicu razgovora. Ne ustručavaj se, molim te, mi smo svoji. Kamo ćemo? Na Place Blanche, Maximu?
– Zar u ovakom habitusu, Božji čovječe? Ajdmo u kaki “mali crni kutić”.
U kolima bijahu kao pijani. Pitahu deseto, odgovarahu deseto. Tek u chambre-séparée noćnog restauranta u Halles središe im se misli.
– Što da ti priča jedan badavadžija? – veli Orlović. Jamačno nisam više tako rječit kao ti, iako se još više potucam. Do mature znaš moju povijest, jer bijasmo komšije. I to znaš kako mi umrije otac, ekselencija Ivan Orlović, kraljevski savjetnik, ostavivši mnogo manje imetka nego što se nadasmo. I to znaš da sam otišao u vojničku akademiju. Dobro. Brzo postadoh ritmajstor i pobočnik. Druge godine mog kapetovanja, preklani, upoznam u Nici glumicu Ninon du Quesne. Voljela me ludo dok sam hinio da je smatram plaćenom ljubovcom, dok sam ju mučio vrstom prezira. Pojedavši kapital, ono malo zemljice u Slavoniji i vinodolske vinograde, priznah joj svoju duboku ljubav jedne slabe, prestrasne večeri, i od gazde postadoh robom. Prije kratkog vremena uzajmih posljednje pare na svoju vojničku plaćicu, a prekjuče odoh od nje da Nineta ne ode od mene. Senjanima nestanulo para, a bez para nije razgovora. Reaktivirati se ne mogu. Prekasno je. Dugovi. Lane mi izdahnu majka i dobrotvor ujak, đurski kanonik Gostomski. Ergo ja sam fuč kao i ti, gore nego ti. Ima časova kada ti ne bih mogao odgovoriti za datum mog rođenja. I Očenaš zaboravih: to je sramota! A što ti? Najmanje socijalista ili anarhista.
– Varaš se. Ja sam Hrvat, dakle lojalni legitimista. Volim kao i ti Tirol, Prater, madžarsku pustu, Beč. Nu to je krasota, Orloviću, kako si pun čojstva i junaštva, elegancije i mira, pouzdanja i prezira! Silno prezirati je teže nego silno ljubiti. Ako se sjećaš, momkom ne bijah ni ja mačiji kašalj. Gledaj svaki dan mramornog Apolona i bit ćeš mu sličniji, kao stari burš što postade sličan svom pudlu, glumac svojoj najmilijoj ulozi, kočijaš konjima. Tvoj me drski obraz opominje na naše slobodno, burno more, kolijevku dosjetljivog Odiseja i svilenih Mletaka. Vidi se, amice, da ti dadoše meso junačka gospoda, da ga čuvahu dobri kuhari, da ti krv miriši od tokajca i šampanjca, a oko da ti je krotilo mlade žene i mlade konje. Tvoj znoj jamačno miriši kao znoj Aleksandra Velikoga. Ja nikad ne mogah gajiti moj ponos. Barem si se naživio, a ja – via dolorosa. Već desetak godina svakog jutra gorčina, čemer u suhim ustima. Želudac mi pokvaren od rđave hrane, mozak od rđavih knjiga, srce od trulih, nepotrošenih strasti. Suhi mi kruh tako omrznuo da ga i crkavajući od gladi – ne mogu gledati. Naučih pisati u tmini, olovkom među prstima, očima okrenutim u sebe, u pomrčinu. Najveća mi naslada derati, trgati stari papir i sama sebe. Ne mogu više čitati, jer mozak izgubi podobnost pažljivosti. Tako sam rasijan da često ne razbiram smisao domaćih vijesti po novinama. U mutno ovo vrijeme boli me neosjetljivi svijet, kao invalida što boli drvena noga. Juče mi bacio nenadani vjetar kapu u rijeku. Nije tragično živjeti u Parizu bez hrane i krova. Tragično je biti bez šešira. Danas imam samo jednu naviku: bol. Prije dva mjeseca posljednji put dočepah se novaca, i to me tako uzrujalo, demoralisalo, da zaboravih, pogibajući od inanicije, na jelo i kupovah knjige, koje iste večeri moradoh prodati – za petinu jutrošnje cijene. Sit ne mogu spavati od sitosti, gladan od gladi. Urednost me više muči od neurednosti. Volim kukavne sobe, kukavnu fukaru, kukavne noći, pauke i paučinu. Volim sve što nosi tragičnu pređu vremena. Ti si, uskočko koljeno, pun puncat tužne, staračke, ponosite pređe vremena kao knjige starostavne i kao stare, plemenite grobnice. Mora da te jako ljubljahu dvorske gospođice sa ručicama kao dvije mekane breskve i glumice sa rukama kao binjiš u burmama od dragulja, sa prstima punim zore, rose i sunca u banalnoj ponoći monstre-hotela. Oprosti te govorim odviše, jer već četiri dana, ko trapista, usta otvorio nisam.
– I ti si, Marjanoviću, vrsta aristokrata. Športsman boli. Braća smo, nas dvojica Hrvata na smiraju.
– Ako se, Orloviću, ne varam, ti si nekad napisao lijepu hrvatsku knjižicu, Uvelo granje, u duhu Turgenjevljevih nesrokovanih pjesama. Neki se naši na te ugledahu. Piši i opet.
– Ne mogu. Ko hoće biti pisac, ne može se sasvim predati životu i nijednoj strasti osim umjetnosti, ritmu. Ja bih danas mogao biti virtuoz tek u naticanju rogova na široka čela mojih oženjenih iskrnjih. Živjeti, ljubiti, bezbrižno, bujno, neizmjerno! Za mene ljubav bijaše uvijek veća naslada od piskaranja. Da bijah nesrećan ljubavnik žena i nesrećan ljubavnik života, možebit bih nastavio ona mladenačka literarna ćaskanja. Ne mogu živjeti bez žena, bez luksusa, bez novaca, bez vjetra, bez bure. Znao sam živjeti – znat ću i umrijeti – još bolje.
– Siđe li s uma, kapetane? Ti imaš kod nas dolje i suviše prijatelja za miran i udoban život. Još imaš vremena da sagradiš lijep grob na Mirogoju sa vidikom na Savu, na Sljeme i na grad koji penje pod nebo svoje križeve i onaj buzdovan na kuli kralja Bele.
– E, nestašni moj Marjanoviću, ja nisam za podžupana, kao ti što nisi za seoskog bilježnika. Odviše živjeh, odviše se naživjeh. Okusih odviše medenih kupa. Ispih ih više od svih Orlovića, tamo od harambaše Petra, pobratima hrabrog Posidarca, pa do mog mudrog roditelja. Svakome je odmjerena mjera uživanja, i ko je neumjeren kao ja, stigne prije vremena dancu, grobu. Živimo u doba bajagi demokratsko, a ja nisam vičan davati ruku svakoj šuši. Kamo da odem ovako nezgodan i samoživ? Meni bi trebala pljačka Tridesetgodišnjeg rata. Kako se zvao onaj naš pustolov u XVI. vijeku? Njegova je duša u meni.
– Idi u englesku vojsku.
– Ne znam engleski. A da ovako mator počnem vom Pick auf – ne ide, ne mogu, postadoh meke puti kao Hanibalovi plaćenici.
– Tolika snaga, pa tako jalova! Da, da, Orloviću, prava, prevelika je snaga vazda tragična. Zamisli da se danas nađe kakav div – visok kao katedrala, gladan kao najgladniji London! Ubili bi ga iz topa. Zamisli Napoleona rođenog, recimo, u našoj domovini! Kod mene je bolovanje drukčije. Vi izdanci prastarih hrekova te cvatete u Gotskom almanaku, vi ste internacionalni kao prastara korablja Sv. Petra, a ja, paorsko čedo, ja sam Hrvat. Ovaka su seljačka djeca srasla sa rođenom grudom kao sijamski blizanci. Oboli li jedan, eto i drugog bolesnog. Moja blizanica Kroacija mora grdno bolovati, sudeći po meni i tolikim bolnim seljakovićima. Ja sam kao slomljeno perce ptice selice, kao skrhana slamka iz one oblačine, iz one golotrbe bazije koju duva nevolja iz bijedne otadžbine preko tuđinskih planina i hladnih okeana.
– Pretjeruješ, Marjanoviću. Istrijebi domovinu, i ja ću i opet spokojno živjeti. Što je domovina? Najprije – ljudi. A naši mi današnji ljudi nikako ne prijaju. Lijenčine, praznovi, slabe duše. Putujući ih izbjegavah, opomenut neugodnim iskustvima. Zbog kleveta prestadoh čitati sve naše neslužbene novine. Jedino bratoubilačkim inatom smo slični starim Grcima. Naši žurnaliste – slijepci vode slijepce. Kam’ lijepe sreće da ostaviše Krajinu i zadruge!
Vince im udarilo u srce i lice, a konobar nosi i nosi. Marjanović smrtno problijedio, trepte mu laloke, gnjati i laktovi. Orlovićevim se obličjem prosuo mir velikih srećnika ili velikih nesrećnika.
– Uzalud, uzalud se nećkaš, Orloviću. Ti si Hrvat, ti ne možeš biti drugo, kao vuk što ne može biti drugo nego vuk. Sličnost modernih pantalona neće uniformirati narodnih duša i jezikā. Ti si Hrvat, stariji, čišći, hrvatskiji od mene. Tvoja je glava kao glava u čistokrvnog bosanskog bega. Živila Hrvatska! Već sedam godina ne pih sa Hrvatom za taj tituluš.
Kucnuvši se, Marjanović briznu plakati tiho, teško, pa bolno, grčevito, kao histerična žena. Orlović se tek prezirno nasmjehne, sneveseli i rekne:
– Našto riječi… riječi… riječi, moj brajane? Što plačeš kao mekani Krsto Frankopan? Moj otac, Ekselencija Orlović, reče mi pet dana prije smrti: “Reci im, moj laćmane, kada me stanu iza smrti opadati, da deset čilijeh kosaca ne mogu složiti plasta ako sijeno tek jedan slabić vilama razgrabljuje.” Ja, Marjanoviću, vidim u nas više razbijača nego zbijača hrvatskog plasta, pa se nikako ne nakanjujem na uzaludan posao. Glupo je boriti se proti kobi.
– O, ne. To je veličajno, to je tragično. Dovikujem ti protiv sudbine: In deiner Brust…
– … sind deines Schicksals Sterne! I ja se, Marjanoviću, sjećam svog Schillera. Tek nemoj zaboraviti da tvoje grudi nisu pluća naše zemlje. Ne gledaj, molim te, vazda u nebo kao kokot pijući vodu. Budi najprije Marjanović koji može svoj materinji jezik i zaboraviti, a onda drugo. Najteže je biti sam i naći – sebe. Ja to postigoh i vrlo sam miran. Hebreje, Talijane, Parižane mrzim zbog te njihove vječne dreke i poziranja. Volovi se vežu za rogove, ljudi za jezik. Živjeti za druge, miješati se u tuđa posla – prostačka rabota. Lijepa žena, lijepa knjiga (kad nemam lijepe žene) i velike tjelesne umornosti – to mi je sasvim dosta. Najsrećniji su trenuci mog života kad zadrijemah, umoran od mačevanja i od ljubavi, pod zefirom Ninonine stare lepeze iz XVIII. vijeka, nakrcane ašikovanjem, parkovima i plemićkim vlasuljama. Onda opazih da kosa može osjećati kao oživjeli živci: vrhunac blaženosti. Par grešnih, bijelih ručica, nekoliko mehaničnih pokreta starom svilom: postignut cilj života. Nemaš pojma kako mi je teško te zbog nemaštine morah napustiti Ninetu. Gledaj kako je čiodom iskopala moje oči na vraćenoj fotografiji. O, da imam moći pa da isto njoj učinim, nevjernici! Ali… skandal, tamnica, društvo, drugi… oh, ti prokleti drugi, koji ne smetahu Filipu II. iskopati zubom oko svojoj ljubavci. Nikada djetešce ne pružaše halapljivije ručicā za prvom zvijezdom nego ja što ih ovih dana pružam za zločinom, za osvetom. Glagoljaš o mojoj snazi, i gledaj tog junaka, tog hajduka, nesrećnog zbog lutke. Gledaj kako pišti, jer mu kao brvno pritisnu prsa ljubav, lijepa, beskorisna i laka kao perce na slučajnom vjetriću. Što ne jedeš, ne piješ, ne pušiš, gospodine Možda? Sutra putujem, ne znam kamo i ne potpisujem se više gizdavo grof Nunquamabo. Izgladi, Marjanoviću, te gadne, guste, horizontalne bore, noseći ih na čelu kao gladni bojemi, licemjerne sluge i stare kokote. Volim čiste košulje i čiste duše, i zato govori. Sa tobom mogu barem besjediti kako hoću.
Orlović se pružio na divan, bacio nogu na stol i prebacio boce, tanjire, iće i piće. Bakti i puši. Uzduh izbe dobio trzavicu bakanala, groznicu posljednjeg bančenja na smrt osuđenih.
– Batali, Marjanoviću, svaku tugu. Sa kakvom se glavnom mišlju nosiš, što te veže za život koji te nikad oslastiti neće?
Marjanović se uzeo zlorado, nervozno smijati, trgajući ubrus i stolnjak, kršeći pokvarenim zubima čašu, a Orlović mu se taj put ne nasmjehnu.
– Orlović… hehehe… govoriš o ljubavi… o lju… lju… lju… bavi… hehehe! Ne mogu zboriti, ah, ah, to boli, ubit će me, ah, ah, pući ću. Hvala Bogu, prošlo, prošlo je, bit ću ozbiljniji. Ne ljuti se. Uvijek me hvata grčevit smijeh kada se ne smijem smijati, kada se bojim smijati. Ja sam prekorek, što na srcu, to na jeziku. Ah, ah, ti grozni, zaljubljeni, zaljubljeni mačkovi, hehehe!
Marjanoviću oči iskočiše, izbuljiše, zakrvaviše se, pobijelješe. Usta se nacerila, ukrutila, iskezivši velike, izjedene, žute i crne zube.
Orlović se silom nasmiješi i instinktivno dohvati za držak od revolvera u džepu.
– Ti si, ti si, kako vidim, humorista.
– Dabome, dabome, pogodio si! – umiri Marjanovića riječ kao morfijum. Oprosti, oprosti poganom jeziku, oprosti! U gradovima, u ovim kamenitim šikarama, punim majmuna što misle da su ljudi, postadoh i ja zloban kao stari mandril. Jedino što mi milo na tom babilonskom smetištu, u Parizu, to je jedan pijevac negdje blizu Sene, kojega slušah svake zore kao naše seoske trumbetaše. Ti živiš za žene – kako da ti se ne smijem? Ljubavnica je ili grešno meso ili nebesko priviđenje. Ni u kojem dakle slučaju ne treba nam žena, živa žena. Alaj je ugodna ta mekana, prijateljska, sita i pijana klonulost! Neću zadrhtati od zime sjetivši se Napoleonovog povratka iz Rusije. Tako mi je kao da ću umoran, sit i okupan leći na snježni domaći odar.
– Ti, Marjanoviću, veseli noćni moj ptiću, imaš pravo, i ja imam pravo. Svi imamo pravo, jer razlike mišljenja nisu drugo nego razlike temperamenata. Vi literati ste kao Ikar. Letite na tuđim krilima, na tuđim mislima, tuđe vas misli nose u provaliju kada se hvatate vječnog sunca kao slijepi orlovi. Tebi hartija, meni žena. Ja sam zadovoljniji, čovječniji.
– Žene, zar to nisu dijelovi društva, zar to nisu Drugi, oni Drugi koji su ti toliko omrznuli noseći bradu? Tebi, hehehe, žena, meni, meni cigareta! Ona je moja, cigareta je sasvim moja. Izgara za mnom od ljubavi, i naposljetku iza nekoliko vrelih ljubavnih časaka gasim jednookoj mojoj ljubavci očinji vid, cinički, nogom ili slinom, ne pružajući uzalud ruke za osvetom kao čedo za zlatom Večernjače. Cigareta, to je moja žena. O duši joj se ne sumnjam, jer ju vidim modru, lelujastu, oblačnu, mirišljavu, cjelivajući je uzdrhtalim plućima i uznemirenim srcem. Koža je u moje dragane bjelja, nježnija i lakša od kože u tvoje nevjerne Ninete, jezik kraći. Dalje, žena mi moja daje tješilicu misao i oduševljenje kao Beatrica Danteu. Vječna je kao duvan i vatra, vječnija od Laure de Sade, vječnija od Afrodite. Grudi mi suhe, usta izgorjela i požutjela od njenih vrelih i čistih cjelova, brk mi pozlatiše ogarci ove vječno žive i vječno mrtve ljubavi. Na svakom sastanku moja draga i ljubezna mijenja odijelo, mijenja tijelo i dušu, promjenljiva i zaljubljena kao sevdahlija Dzeus. Tebi Ninon, meni cigareta, i ko je srećniji?
– Vrlo dobro. Osobito mi je drago što ne moram večeras usamljen fićukati ko Kent u kladama.
– I što te, dragi plemiću, zabavlja kraljevska dvorska budala? Od nesreće postadoh clown. Gledaj samo moju crnu lakrdijašku kapicu koja mi pade, reko bih, sa noćnog oblaka na zabrinutu glavu. Pitaš me što me drži u životu? Pelivanstvo, gluposti, vesele tlapnje. Evo, evo, Orloviću (izvadi iz ogrtača omašan rukopis) – evo rašta se živjelo i kuburilo. To je moj Vademecum. U toj žutoj hartiji skačem kroz obruč vječnosti na mizernog mog Pegaza.
Orlović dohvati rukopis i pročita glasno, svečano naslov:
Put u Ništa. Bilješke sa putovanja u Novu Ameriku.
Dok prolistavaše rukopis, Marjanović je pio, lio, čašu za čašom.
– Šta ti je to?
– Knjiga, moja knjiga, moja ćuška životu i Drugima. Prva i pošljednja moja knjiga, moj Ja, moje sve. To je roman, humoreska, putopis, epopeja, himna, moralka, tragedija. To je moj noćni mučitelj i tješitelj, moj demon, svezan za papir. Na tom je papiru…
– Budi jasniji.
– Lijepo. Ja u toj knjizi pokazujem nasmijanu, gostoprimljivu luku novih svjetova. Ta je luka Ništa, vječni, apsolutni Ništa, kako ga definira Spinoza na početku Etike. Ovo moje Ništa je vječno i čisto bitisanje, dakle vječno Nješto, dok je ono što zovete stvar, pojava, materija, dok je ta vaša priroda fikcija, ništa. A pošto je vječnost u nama, u meni, to je moj apsolutni, vječni Ja identičan s apsolutnom idejom, sa tim što humoristički zovem Ništa. Ja je Ništa, Ništa je vječno kao i Ja. Ja je dakle Ništa i treba ga realizovati, valja dakle Ništa pretvoriti u Nješto. Nađoh evo tačku sa koje novi Arhimed pokreće svijet. Treba realizovati, oživotvoriti, pretvoriti u vječnost naš Ja, treba svoju volju projicirati na prirodu, i masa, vaseljena će savršenom čovjeku služiti kao što mu danas služi ovo parče krhkog tijela. Čovječanstvo će dakle postati Jedan, Monos, Solus, koji će se stopiti sa jednim besmrtnim. Dabome da će u takvom razvitku postati cijelo naše tijelo suvišno, a od čovjeka će ostati tek volja i misao. Ja, ljudski Ja, moj Ja će se sve više spiritualizovati, deificirati. Cilj, posljednja riječ evolucije dakle nije masa, nego pojedinac koji će sjesti na nebo. Vaši deterministe su dakle plitka ćeretala. U mojoj je volji tačka slobodna, nezavisna od slijepog fatuma, i sa te tačke pokrećem, bacam u haos, uništujem staru, trulu materiju. Odakle u nama žudnja, glad za nebom, ako nema Božije zlatne trapeze? Odakle glad, da nemamo pored želuca i hljeba? Zašto životinja ne može žuditi nevjerovatnosti? Svaka pjesma, svaka želja ima krila da nas odnese u tu luku vječnosti. Sve što hoćemo moći ćemo, jer inače ne bismo mogli htjeti. Htjeti je moći. Ako zaželim četvrtu, petu, x-tu dimenziju, imat ću je. Ako zaželim vječnost, imat ću ju kao kraljevsko čedo, ubivši crnog zmaja, ubivši smrt, dušmanina.
– Sada poimam tvoju Kalvariju! – rekne Orlović zamišljenim očima.
– Ne priđi mi dakle sa mesarskim prirodnjacima i sa fatumom. Volja ljudska može biti fatum, moira, sudbina, prirodni zakon. Priroda, stari gazda, robovat će, ugrijat će se kao hladna soba od moje topline. Ove me misli, ova me vjera spasava, daje mi čistoću i krila, te me se ne prima blato močvare, pa nad njom poput bijelog, čistog labuda letim pod oblake. Ovaj papir je moja morska zelena baršunasta dubina, bez dosadnog svjetla, bez ćuha od vjetra i od čovječjeg glasa. Ovamo se spuštam ispred tvrdog, poluživotinjskog pogleda onih Drugih, koji samo zato postoje da stvore božanski, posljednji Ja, kojega već vidim u sjaju svesilne harmonije. Meni ne treba tlapnje, sna o novcu, ljubavi, slavi. Ja sam živ, jer nisu najjači koji najviše mogu i znadu, nego oni koji najviše slute i vjeruju.
– Misliš li stvar štampati?
– Ne. Da i hoću, ne bih našao nakladnika. Za obradu ovakva djela, ovakva sistema, trebalo bi do dvadeset godina mirnog, slobodnog, naučnjačkog, izolovanog života, dakle volje, zdravlja i kapitala. Svega toga – nemam. Ovakva kakva je, moja je knjiga torso, nacrt, u humorističnom, zagonetnom obliku, i žalim što je u domovini ne mogu pečatati.
Marjanović stade piti, piti, piti i odjednom trgne rukopis sa stola, baci ga širokim gestom u kaminsku vatru, i kada svežnjić izgori, ostavivši u sobi neugodan dim, pa Orlovićeve razjapljene oči i usta, sruši se Marjanović sa stolice zelen kao lešina, hripljući i stenjući kao u posljednjim mukama.
Orlović zaogrne jarana svojim kaputom i odnese ga kao bolesno djevojče u kola, šapćući mu putom mazne riječi kao nekad lijepoj maloj Nineti. Dopremivši ga do zgodnijeg hotela, već se uvelike razdanilo. Orlović ga je svukao, položio nježno u krevet, preporučio gazdi, zatvorio prozore i ostavio na stolu novaca sa pismom i adresom svog family housea. Ne mogavši kod kuće zaspati, uzme gvozdenu ukoženu toljagu od kojih četrdeset kila i ode u pustu Bulonjsku šumu.
– Krajnje je vrijeme da za spas duše svoje spasem to bradato dijete! – misli, gazeći žuti listopad, ostavljajući svakim korakom suh, šuškav zimski uzdisaj.
II.
Otvorivši Marjanović oči iza burnog sna, osjeti na grudima teret olovne mòrē. Ništa, ništa se ne sjećaše. Vidje tek crnu, grobnu, mrtvu tišinu. – Da, da, ja sam umro ili sam oslijepio u kojoj bolnici! Srce mu se ukosilo, zadrhtalo. Zadrži dah. Čuje tek disanje, teško, naporno disanje poizdalje, iza hladnih duvarova. Sklopi oči i najednoć sve zaigra, zatitra, kao iza najmučnije zubobolje. Trepavice se pretvorile u dva usijana gvožđa, u dvije vatre, u dva tropska sunca. Zabolila ga ljuto glava, te mišljaše da će mu život prsnuti, mjehurić na vatri. U ušima pišti, pišti, kao da to tišina jauče. Marjanović zviždi i zviždi kao vazda u mukama, i ne čuje svog zviždanja. Nerješljiva, očajna misao ga baca po nepoznatom ležaju kao elektrika žablja stegna. Grebe noktima zid, zubima trga ponjavu i guber. Najzad se malko sjeti jučerašnjice, bol se iz usijanog mozga povuče na zidove sljepočica, oluja u ušima zatomi i on klone, mičući jedva jedvice suhim, vrelim, žučljivim jezikom, šapućući sa vremena na vrijeme, kao da govori drugome, ne sebi.
– Evo me i opet k tebi, mene, tvog demona. Umiri se, dronjče izmučenog mesa. Još jedan ovaki plamen i nećeš biti više neizgorivi salamandar.
– Što bijaše juče? Ponedjeljak… utorak… srijeda, četvrtak? Danas je jamačno petak. Dan muke. Svaki dan ima svoju boju, svoje lice, svoju dušu. Sedmica ima sedam dana, sedam duša. Aj, dušo petka, krvnička dušo!
– Hladi, cjeluj mi mirnim cjelovom kožu, nepoznata noći. Zamahni krilima crnim i krvavim, crna, plamenita ptico mojih ponoći. Sada mi sjedni ovamo, na prsi, ta-a-ako. Pandže ti oštre i vlažne i tople, tople kao vrela lešina. Trgni, mahni, udari krilom mutnim i krvavim, crvena i crna noćna moja ptico, ponesi me na pučinu najdeblje pomrčine da napasem na sinjoj, mrtvoj stepi oči moje, bolesne i slijepe od svjetla, tvrdog i nesmiljenog, jer probija srce, lubanju i tvrde dijamante.
– Aj, ja buncam! Da nisam, majko moja, lud? Ne, nisam, nisam.
I stade prstom pisati po zidu. Nokat ostavlja trag kao fosforna žigica. I sinu bijelo, plavičasto Ja te volim.
– Zdravo da si, bijela i čista odivo moja. Zdravo neviđena, nenađena, mrtva i živa ljubavi moja. Kada budem burama disao, kišama se znojio, morima se sjajio, zvijezdama gledao, planinama se rebrio, vulkanom disao i oblakom se ogrtao, bit ćemo, dušo, jedno, i vjenčat ćemo se. Čekni samo da nadjačam smrt i udes! Zdravo, krotka grlice, i nadavij se nada me kao anđeo nad mlađanim, brbljavim životom. Pusti mi među obrve jednu, samo jednu suzu i razgali mi čelo. Oči ti gore crnim sjajem kao crni korali, lice ti plamti kao jantar iza kojega drhti plamen. Sjećaš li se kako mi te ovo dana i opet oteše, u kafani, kako se za te uzalud borah svojom vojskom na šahu, kraljice moja? Grizao sam suhi papir kao bolno pseto što grize zelenu travu. Gataj mi štogod, moja bijela vilo i gatalice, darni mi kožu rubom tvog plašta izvezenog od rujnog sna i žutih, zlatnih želja. Sjajiš u gorkoj ovoj noći, topla i čista kao čista, vrela i gorka suza. Šapni štogod, ko što šapću usnule ptice kroz usnule grane za pospanim lišćem. Zacvrkući i ne puštaj na mlade grudi glave kao mlado, ranjeno golupče, kao mlada, bolesna ružica. Evo, na ovoj neizmjernoj crnoj vodi, koja ne poznaje žubora, ćuha od vjetra i od ljudskog glasa, na vodi ovoj svečanoj kao smrt i kao vječna ljubav, stoji naša spremna barka. Odnijet će nas prama onom modrom, kao otava mirišljavom ostrvu optočenom medom zaborava i mlijekom vječnog mladovanja. A nad otokom dim, miran, ravan, nepomičan kao nebeski stup, blag i gostoljubiv kao modri dim nad slamnim krovovima mog dalekog oca. Hvala za noćno cvijeće u naborima tvoje haljine, hvala ti za zvijezde u tvojim očima, za zoru što mi je donese u njedrima, za blagu rosu u kosi koja me rosi poput svježeg izvora, kapljući niz tvoje nijeme, medene usne. Kamen trpi te nije cvijet, cvijet trpi te nije topao, zvijer trpi te nema razuma, čovjek trpi te nije heruvim, ja trpim što te nemam, vječna dušo moja.
– Tek dijete, sina si mi mogla pokloniti! – krikne Marjanović, osjećajući kako mu se nješto sitno i živo penje po košulji, hvatajući ga mekanim, nevinim prstićima za samo srce. – Dijete, dijete! – jaukne i pruži u mrak ruke, a iza fantoma ostade tek miris, miris suhog cvijeća u starim knjigama i miris rastrganog tamjana u starim hramovima.
Izokola dopirahu prvi glasovi, a on šaptaše, zebući od straha.
– Što mi se srce uzvjerilo? Što, što me to kinji? Što mi udaralo na moj dvadesetgodišnji krst dvadeset krvavih rana? Žena? Ljubav? Ljubav mi je bezbolna kao svjetlo – vatra bez topline. Strasti, vatre bez sjaja, ne osjećam. Muke, brige, glad, nevolja? Iz lijepe te povorke izveo me Orlović. Knjigu sam spalio. Sa njom izgori jedini most koji me vezaše sa ljudima. Gdje je, gdje je moj strah, moj dušmanin? Gdje je zlo? Ne vidim, a osjećam ga. Padam kroz ambiz života, padam sve brže, padam prama vječnoj, žutoj močvari vječnog dosađivanja. Misao, moj crni orao, zario mi od strave tako duboko pandže u oči, te poginu ne mogući ih izvući iz krvavog mozga, iz slijepe moje lubanje. Mrtav mi njegov kljun kljuje meso, mrtva krila mi paraju rebra.
Što se više snebivaše i upinjaše da ne dršće, to mu se više približavaše, valjajući se i valjajući, mutan, crn, deblji i deblji talas. Već hukće na njega kao željeznica na putnika što pada od umora preko mraznih tračnica, nemajući snage da se skotrlja niz rub od nasipa. Zora se šulja u ćeliju kao blijed, pozan zločinac u nedoumici, a Marjanoviću budne odjedared jasno kao dan da je njegov očajni strah opravdan, da je neprijatelj, da je pogibija, da je smrt, da je krvnik tu u sobi i da ga zbog toga osjeća kao konj kurjaka. Pred očima mu sine čovjek zvijer, čovjek ubijca od ćefa. Tu, tu je. Skutrio se ispod kreveta. Gvožđe mu u tvrdom smiješku na ustima, gvožđe mu u ruci, gvožđe mu u očima. Marjanović očajno stisne rukama usta da ne primami zlotvora cvokotom, klepetom zubi i slukti, slukti kao uplašeno zeče. A zora pušta i pušta kroz pukotine od prozora svoje jatačko svjetlo. Odjedared Marjanović – o, teško njemu! – opazi. Opazi njega, čovjeka, zlikovca, ubijcu. Gore, vrh sebe, u zraku, te visi kao vampir. Marjanović sklopi oči i ni dahnuti, jer se laki sobni uzduh pretvorio u hrid koja ga prikliještila – živa mrtvaca. Pritvori oči i odista: ravno iznad njega čovjek, mučitelj, zvijer. Lice mu je sve žuće, sve jasnije. Vampirski je nepomično, a sa te blijede krpe prikivaju ga uz odar dva čavla, dva gvozdena, nepomična oka. Marjanović gledaše i gledaše, čekaše i čekaše, kao osuđenik što čeka posljednji udarac iza vječnosti od sramotnog čekanja. I onaj gore jedva čeka i udara zubima kao gladan gavran gladnim kljunom. Jutarnje gmizavo svjetlo se pretvori u groznu ogromnu zmiju, koja udari tvrdim, metalnim repom Marjanovića usred mozga, a njemu se smrzne na žutim, modrim, krvavim usnama:
– Ja – Ja – Ja –
III.
Kada dođe drugi dan jutrom Orlović, nađe ga na krevetu kao lik od voska, žut i nepomičan. Posijedio kao starac. Izbuljene, krvave, staklene oči tek živu i zalijepiše se gore, u ogledalo iznad sumnjivog hotelskog, razvratnog kreveta. Bolesnik ne prepozna Orlovića. Morahu ga odnijeti, jer bijaše gluh, slijep, nijem i nemoćan kao dijete prije rođenja.
Predavši ga liječnicima, Orlović otputuje istog dana u Afriku, u rat, Burima.
Nada, 1902.
Odgovori