Rado te gledam sunčani ko dan,
Kome sve cvijeće se smiješi;
Katkad te strasno i žudim ko san,
Sviju što briga nas riješi.
Ali ja znadem, da ne ćeš mi bit
Nikada drugom života;
Niti ćeš mjedeni biti mi štit
Trajnih sred bura i slota.
Med nas se tisnula studena hrid,
Znanjem što zovu je ljudi;
Na njoj se uma izoštrio vid –
Razbilo srce u grudi.
Rado te gledam… oh, samo me strah.
Kako ću podnijeti muku,
Kada ti dođem i snužden i plah,
Zadnjom da stisnem ti ruku.
Mi ćemo dobri si ostati, je l’,
Čuvati spomena zlato –
Ako bi pri tom uz tugu i cvijel
Kadgod i očaj nas hvato?!
Odgovori