Nisam na dijeti.
Prežderavam se informacijama
o sjajnim ljudima i
svjetskim čudima,
o gramzivosti ovoga svijeta,
o tome kuda ide ova planeta,
o gladi koja se ne može utoliti,
o nagosti koja se više ne može ogoliti.
Ne sviram ništa.
Ponekad mi pred očima zaiskre
scene s tuđih ratišta,
pa se pitam kako četvorogodišnjacima
zvuči metak,
kad fijukne tik uz glavu –
a onda reset i početak,
ne, nisam u pravu.
Ne idem u kafane.
Sve se popilo odavno
i sve su priče ispričane, samo
– ljudi nikako da vide,
samo se ljudi ovdje stide
od svega što smo postali,
ovako nikakvi dugo smo opstali.
Ne idem u salone.
Prosto ih se plašim,
a i oni se mene klone,
naopaka jesam ali neće to
tretman ukloniti,
možda će eto još malo slobode slomiti,
a to je ovdje sjajna stvar
– ide reset i otklonjen kvar.
Autor: Aleksandra Lekić Vujisić
Odgovori