AC/DC “Sin City”
Jednom davno, u tadašnjem carstvu bijaše na jugoistoku još uvijek nenaseljene zemlje. Ondašnja je carica poslala četiri obitelji seljaka da tamo osnuju naselje. Mjesto je to na kojemu prolaze i isprepleću se četiri rijeke, a tlo oko njih je veoma plodno i močvarno. To su rijeke Dina, Eopa, Malia i Lita. Seljaci su iskoristili područje najbolje što su mogli i izgradili četiri mlina. Svaki je mlin zatvarao jednu stranu svijeta.
Mlin na zapadnoj strani prvi je propao. Nalazio se na području gdje je danas smješteno groblje. Dio je to grada koji su stanovnici prozvali Zapadna zavjesa. Tragovi ovoga mlina ne postoje, bio je veoma kratkog vijeka, izvori kažu između 10 i 15 godina. On i njegov suprotni susjed, mlin na istočnoj strani, bitni su za ovu priču. Mlin na istoku je, kao i onaj na zapadu, u kartama sudbine imao istu tragediju ostavivši nikakvih materijalnih ostataka. Još i danas, nakon mnogo minulih ljeta, stanovnici, posebno oni stariji, vjeruju da je njegovo tlo najviše ukleto.
Prema predaji, priča ide ovako. Kada je propao posao na Zapadnom mlinu, vlasnik je počinio samoubojstvo ne mogavši isplatiti dugove prema carstvu i ostalim mlinarima od kojih je uzeo zajam. Njegova supruga i troje djece, da isplate dugove, otišli su raditi na ostale mlinove. Dvojicu dječaka majka je poslala na Sjeverni mlin, a djevojčicu na Južni. Ona je otišla u Istočni. Obitelj se tako razdvojila.
Vlasnik Istočnog mlina s vremenom se zaljubio u nesretnu majku koja je usprkos svim nedaćama i dalje bila prava ljepotica. Jedne večeri, nakon što je poprilično popio, ušao je u njezinu sobu i silovao je. Naredni se dan ponovno napio jer je shvatio što je napravio. Kako je u pijanom stanju dobio iste porive, ponovio je radnju. Otrijeznivši se, s velikom mukom, otišao je nesretnoj ženi i ispričao joj se. Međutim, ona je već tada bila luda od
tuge, boli i srama.
Vlasnikova supruga je sve znala, ali radi čiste zlobe nije prigovarala suprugu i iskaljivala se na žrtvi. Devet je mjeseci prošlo, žena je rodila blizance i napustila žive. Blizance, dječaka i djevojčicu othranila je sluškinja koja se sažalila nad njima. Otac im je bio privržen jer unatoč zlu koje je napravio; on je zaista volio preminulu nesretnicu.
Mlinaričina mržnja je jačala kako su dječak i djevojčica rasli. Bila su to divlja djeca, neposlušna, sklona nestašluku u početku, a kasnije pravoj okrutnosti. Nitko ih u naselju nije volio. Štoviše, pobojavali su ih se. U naselju je postojala izreka posebno se odnoseći na blizance,
prema kojoj ako si rođen u blatu, nečist ćeš biti cijeli život.
Maćeha i polubraća su počeli sve više osjećati strah, našavši se u njihovoj blizini. Mlinar im je popuštao jer je i dalje u sebi nosio grižnju savjesti zbog počinjenog čina. Kada su napunili 16 godina, mlinar je naredio da im se uredi soba koja je prvotno trebala pripasti njegovom najstarijem sinu koji se upravo oženio. Cijela obitelj se usprotivila, ali mlinar je ostao tvrdoglav u svojoj rasudbi.
Majka i zakinuti sin tada su napravili plan i odlučili ubiti blizance te večeri, baš na njihov rođendan. Tu je večer mlinar otišao provjeriti svoju ljubljenu djecu da vidi jesu li zadovoljni novim smještajem. Kada je ušao u sobu, našao ih je u ljubavnoj oluji. Blizanci su ga prkosno pogledali i nastavili svoj ljubavni polet kao da on nije prisutan. Otac je tada uzeo lopatu kojom se iznosio pepeo iz kamina i krenuo na djecu. Blizanci su bili brži od njega i staroga su oca krenuli tući tom istom lopatom, našavši još i žarač za raspirivanje plamena. Tek kada su vidjeli da starac ne diše, sjeli su na pod i krenuli razmišljati što će. Brat je izašao van i donio dvije sjekire. Predao je jednu sestri i tako su oca krenuli rezati na četiri dijela. Nakon obavljenoga
posla, jedan dio tijela odnijeli su mlinarici, polubratu i ostaloj djeci. Bacili su dio oca kao što lovci bacaju ubijenog vepra hvaleći se plijenom.
Krenuli su prema Južnom, Sjevernom i Zapadnom mlinu. Na svakome mlinu ostavili su po jedan dio mlinara. Kako su putem raznosili dijelove, tako su fućkali i dozivali vjetar nadajući se da će što više ljudi vidjeti što su napravili. Uznemireni ljudi okupili su se i s bakljama krenuli prema Istočnom mlinu. Brat i sestra, ljubavnici i partneri u zločinu, zaključali su se u sobu i ludi od adrenalina i veselja jer su osvetili majku, nastavili s ljubavnom privrženošću. Mlinarica i polubrat lupali su na vrata, kao i ljudi iz naselja, ali oni su ih potpuno ignorirali.
Mlinarica je uzela baklju i naredila da ih zapale s mlinom jer se prokletstvo trebalo iskorijeniti. Dio po dio mlina je nestajao u plamenu. Svaka je nanesena bol s toga mjesta blijedila sa širenjem blistavosti crvene pojave i topline. Prema priči, kako su gorili, iz sobe se čulo fućkanje, ne vrištanje. Vatra je napadala sve jače, a usporedno s njom glasnije je bilo i fućkanje.
Kada se cijelo područje pretvorilo u garež i dalje se čulo fućkanje iz blizine, ali s nemogućnošću točnog lociranja. Stanovnici su tada počeli pričati kako su blizanci pobjegli te da su i dalje u obližnjem teritoriju i u čekanju prilike za osvetom. Iako je Istočni mlin izgorio, dijelovi mlinara na ostalim mlinovima raširili su prokletstvo i stanovnici grada su se promijenili. Izmijenila se i klima nakon nemilog događaja. Veoma jaki vjetar počeo je puhati u jesen i proljeće i stanovnici su izgradili zidine oko ulaza kako bi se zaštitili. Na mjestu Istočnog mlina, pola stoljeća kasnije, izgrađena je ubožnica koja je danas bolnica.
Iako je prošlo mnogo godina od nesreće, oni stariji i dalje opominju djecu da ne fućkaju, strašeći ih prigodnom pjesmicom:
Ako ne budeš dobar ti,
Blizanci će zviždati.
Kada zviždati krenu,
Na očima ćeš dobiti mrenu.
Slijepi trkač daleko ne stiže,
Nešto mu uz noge gmiže.
Blizanci su bili smatrani kao iskonsko zlo u gradu. Vjetar i njegov bunt u proljeće i jesen dokazi su, za one lakomislene, da bijes blizanaca i dalje traje. Iako su osvetili majku, njihov se bijes u ljeto i zimu stiša, ali u jesen i proljeće opet se pojavi. Svi nesretni i misteriozni događaji u naselju, koje se pretvorilo u grad, kroz povijest su, a i danas, često protumačeni kao daljnje prisustvo zlih blizanaca.
The Pogues “Dirty Old Town”
Bio je jedan od prvih dana ljeta kada je muškarac u ranim četrdesetim godinama ušao pješice u grad, noseći na leđima samo jedan plavi sportski ruksak. Držeći ruke u džepovima traperica, hodao je polagano, kao da se prikrada gradu s leđa, ne želeći ga probuditi. Hodajući kao da zna kamo ide, gledao je oko sebe i tajanstveno se u malim nijansama smiješio, ali s nazirućom tugom u očima. Kroz malo šire, izblijedjele traperice i tamnosivu majicu kratkih rukava, s natpisom riječi pjesme nekog rock benda iz 80-ih, nazirala se njegova atletska građa. Kožni lančić oko vrata s privjeskom od metala u obliku trokuta i kvadrata svijetlio je na prejakom suncu.
Grad u kojemu se odvija radnja ove priče u početku je bio bezimeno maleno naselje s četiri obitelji, a danas je imena Mildorf. Muškarac se kretao sa sjeveroistočnog dijela grada koji je dominirao prema Dnevnoj ulici. Ta dionica grada namijenjena je planiranju i organiziranju događaja kulturno-umjetničkog karaktera. Kazalište “Dvije maske”, kino “Gorica” i razni restorani činili su srž ovoga urbanog segmenta.
Noćna ulica, prema kojoj se zaputio, nalazila se na jugoistoku. Dio je to grada u kojemu se okupljaju mladi, ali i stariji jer je paralelno s njom šetnica “Korak po korak”. Tamo je zabranjena vožnja automobilima. Popločena je velikim kamenim blokovima i ispunjena podnim svjetlima. U njoj kuca gradsko srce mladosti i ludovanja.
Došljak je gledao na sve strane kako bi vidio urbanističke promjene koje su se dogodile otkada je zadnji put bio u Mildorfu. Samo nalaženje ovdje vratilo je neke davno potisnute emocije i sjećanja na površinu, koje su ga jednako zaboljele i razveselile. Sjećanje na Iana i Ninu, na prvu gitaru, na probe, inspiracija u Južnom mlinu, prvi izlasci, prva opijanja, napušavanja, ogromna sreća radi potpisanog ugovora za album, a onda jedan velik bum kraj. Pitao se gdje su svi oni ljudi s kojima se družio, išao van, na ručkove nedjeljama, tko se odselio, tko je ostao ovdje, tko ga se sjeća, a tko ga je zaboravio.
Nepune 23 godine nije bio ovdje. Ne nakon nesreće. Nesreća je sve promijenila. Njega, ljude oko njega, okoliš oko njega i više nije bilo njegovog mjesta među klaustrofobičnim zidovima ovoga, ponekad zastrašujućeg, grada. Strah od daljnjeg gubitka voljenih postao je prejak i tijekom godina se samo širio, a on nije poduzeo ništa da ga smanji ili iskorijeni. Nadomjestiti ono izgubljeno nije bilo moguće, a zavoljeti nove stvari i ljude nije želio ni
pokušati. Sam je sebe žrtvovao štiteći ostale, bježeći od dubokih ljudskih veza i upropaštavajući se u samoći svakoga dana sve više.
Ni to ga nije ubilo. Pitao se što još može poduzeti za svoje iskupljenje. Nakon 23 godine isprobavanja svega mogućega radi pronalaženja sreće i bar malo mira, odlučio se vratiti na početak i krenuti od nulte točke da vidi je li mu što promaklo. Ovo je bila za njega još jedna usputna stanica, odskočna daska za daljnju potragu. Odlučio je da ovaj posjet bude kratak, najviše mjesec dana i da onda ode negdje drugdje. Volio je bol jer je mislio
da ju je zaslužio. Netko je trebao iščupati mazohistu u njemu jer je izrastao na krivom tlu.
Intrigantni čovjek koji je ušao u Mildorf i polagano ga upijao nakon toliko godina izbivanja bio je Ellak Sever, basist grunge benda Ianel iz 90-ih. Bio je to ujedno i jedini preživjeli član benda.
Ellak se zaputio prema Lex Lux Pubu na adresi Noćna ulica broj 7. Došao je na ugao i odmah ugledao poznati interijer puba koji je bio par metara od mjesta gdje se nalazio. U odnosu na ulicu neutralnih boja u kojoj se smjestio, isticao se šumsko zelenom nijansom. Valovita greda koja se nalazila iznad širokih ulaznih vrata od hrastovog drveta, otkrivala je ime puba. Natpis je bio boje vanilije i uz njega se pružao zaštitni znak, sunce čije je zrake nosio vjetar kao maslačak. Uske cigle smeđe boje sa sivim fugama razmještene u dva stupa sa svake strane bile su dodatak
ovoj lijepoj dekoraciji donoseći ukusno balansiranje boja.
Prohodao je par koraka i tada je vidio natpis na kojemu je pisalo da je pub danas zatvoren radi osobnih razloga. Odmah je pomislio na najgore. Je li netko od Horvata bolestan ili doživio neku nesreću? Ana i Ivo posjeduju i vode ovaj pub koji je preživio zajedno sa svojim vlasnicima i najveću sreću, ali i još veću tugu pokušavajući gurati dalje.
Kapljice znoja pojavile su mu se na čelu, što od vrućine, što od uznemirenosti. Okrenuo se prema smjeru iz kojega je došao i krenuo prema mjestu na koje je pomislio čim je ugledao grad. Putem je stao pokraj štanda i kupio kavu. Prodavač ga je čudno pogledao kada je rekao da želi kavu, ali bila mu je potrebna. Nije spavao više od 30 sati i trebao se nekako razbuditi. Stavio je sunčane naočale da bude što manje primjetan jer je uočio kako ga ljudi, iako u malom broju, počinju uočavati i prisjećati se tko je on. Kava je bila veoma vrela, ali on je takve i volio. Od hladne kave mu se aktivirao nagon za
povraćanje.
Prešao je u Novu ulicu koja je spajala istočni i zapadni gradski prostor. Jedna je to od dvije glavne ulice koje su sjekle grad na četiri jednaka dijela zvana kvatrijeri. Prolazeći ulicom, gledao je većinom novootvorene trgovine. One stare koje su preživjele iz vremena kada je ovdje živio, bile su u manjini. Broj kafića veoma se povećao u odnosu na 90-te, kao i dućani s odjećom. Auti i gdje koji autobus raznih dimenzija, boja, oblika i marki prolazili su iz jednog smjera u drugi kao na pokretnoj traci u tvornici. Zrak je bio veoma suh i vjetra nije bilo ni u tragovima.
U ovakvim danima ljudi su zaista počeli žaliti za vjetrom. To je bio problem. Vjetar je previše puhao ili ga uopće nije bilo. Asfalt se sjajio na suncu i grijao čak i preko tenisica. Osjećao je kako mu se znoj na leđima slijeva prema donjem dijelu. Pomislio je kako je trebao obući hlače kratkih nogavica, ali sada je bilo prekasno. Iako je bio kraj lipnja, ljeto je žarilo i palilo gradom u punom sjaju.
Popio je kavu i prešao cestu da baci kartonsku čašu u koš za smeće. Krajičkom oka vidio je nekoga kako slika mobitelom prema njegovom smjeru. Naglo je okrenuo glavu i nastavio malo brže prema odredištu. Provukao je ruku kroz kosu koja se presijavala u zrakama sunca što su neprestano dolazile i još više nabio naočale na lice. Možda mu se učinilo, ali nekako je prevelika šansa za to. Zadnje što mu treba jest da cijeli grad već idući dan bruji o tome kako se i zašto nakon toliko vremena vratio.
Zastao je pokraj trgovine koja je prodavala glazbenu opremu. Još je radila na istome mjestu, ali je naziv trgovine bio drugačiji. Gledao je bubnjeve i dvije gitare u izlogu kao hipnotiziran i prisjetio se dana kad su Nino, Ian i on krenuli s roditeljima u nabavu instrumenata. To mu je bilo jedno od najdražih sjećanja iz osnovne škole. Gitare i bubnjevi nisu ni sličili njihovim instrumentima, ali su ga vratile nazad. Iako se nije vidjelo zbog naočala, oči su mu zasjajile tužnim iskrama koje su se iste sekunde ugasile.
S druge strane ulice vidio je dvojicu klinaca od možda 15-16 godina. Vidjelo se da su mladi rokeri puni želje za novim iskustvima, neostvarenim snovima i nabijeni optimizmom. Pričali su veoma glasno, iako nerazumljivo zbog buke od auta. Ellak ih je pogledao i u sebi se nasmijao. Bilo mu je drago da rock nije sasvim umro. Jedan je bio malo deblji i viši, duge plave kose kao vilenjak, a drugi niži i dosta štrkljav s kovrčavom ugljenasto crnom grivom. Onaj niži klinac je pogledao prema njemu i ušutkao vilenjaka koji je pričao kao navijena budilica. Nešto mu je došapnuo i vilenjak je također pogledao prema Ellaku. Ellak je nastavio hodati, a dvojica malih rockera pretrčala su cestu kada nije bilo auta. Bili su iza njega kada su prešli ulicu, ali su dotrčali svaki s njegove jedne strane.
Niži je progovorio: “Oprostite što ovako upadamo, ali jeste li vi Ellak iz Ianela?” Ellak je zastao i odgovorio nešto tišim dubokim glasom koji pomalo razvlači riječi: “Da, jesam.”. Dvojica prijatelja počela su se užurbano kretati u krug i skakutati govoreći: “Jebote, ne mogu
vjerovati. To ste stvarno vi! Ne mogu vjerovati!” Ellak se nasmijao i pružio prvo jednome ruku, a zatim drugome. “Pa da se onda i upoznamo. Ja
sam Ellak, kao što znate, a vas dvojica ste?”. Vilenjak je prvi pružio ruku i rekao: “Ja sam Daniel, a ovo je David.” I David je pružio ruku. Pitali su ga sto pitanja i tražili dvjesto odgovora. Napominjali kako i oni imaju bend i da bi zaista bili jako zahvalni ako bi on imao vremena da jednom dođe
na probu i kaže što misli. Ponovili su ne znajući ni oni koliko puta kako je jedan od najboljih basista i hoće li uskoro nešto snimiti. Ellak je par minuta probao odgovarati na pitanja, ali im je, kada se više nije mogao snaći među naizmjeničnim potpitanjima, rekao: “Dečki, ja sad zaista
moram negdje biti, ali mogu vam dati e-mail adresu ili broj mobitela pa mi pošaljite informacije kada budete imali probu i nastojat ću doći.”
Uzeli su i broj mobitela i e-mail adresu i veselo otrčali svojim putem. Rocker u njemu se probudio i bio sretan, ali onaj mazohist ga je pokušao ušutkati govoreći mu da je to vrijeme davno prošlo i da nema smisla razmišljati o starim dobrim vremenima. Ispunjenost i veselje na licima mladića donijeli su i njemu sreću. Obećao si je da će probati pošto-poto otići na probu vidjeti je li se osjećaj veselja za vrijeme proba promijenio.
Bio je nešto manje od sat vremena u gradu i već se počela vraćati ogromna energija koja ga je cijeloga doticala. Počeo je primjećivati male stvari u gradu i sve mu se sviđalo. Mildorf je bio kao heroin s kojim, kad se jednom navučeš, imaš trajnu vezu, bez obzira na apstinenciju. Ambivalentan odnos stanovnika s gradom bio je sveprisutan i u njemu. Pucao je prstima jer su mu se bili malo zgrčili, a prsten na desnom kažiprstu mu je
poskakivao gore-dolje radi znoja.
Nakon polusatnog hoda došao je do kraja Nove ulice i ušao u Novouličnu cestu. Na repu grada, krajnjem zapadu, nalazilo se groblje. Na području
nekadašnjeg Zapadnoga mlina groblje je širilo svoje korijenje dalje i dalje tijekom stoljeća. Vidio je dosta parkiranih automobila ispred groblja. To je moglo značiti samo jedno, održavao se sprovod. Prošao je kroz otvorena vrata kojima je bilo potrebno novo bojenje. Na zelenoj tabli koja je bila spomenica za one preminule ugledao je poznato ime i prezime i noge su mu se odsjekle. Linnea Doliner, preminula nakon brze i iznenadne bolesti u 23. godini života. Vidio je sliku koja je pokazivala poznatu mu djevojku neobične ljepote, ali veoma ravnodušnog izraza na licu. Bila je slična svojoj majci. Dotaknuo je mjesto gdje se pružala slika od preminule djevojke, pogledao u zemlju i ispustio po jednu majušnu suzu iz svakog oka.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da dođe k sebi. Čučnuo je pokraj spomenice i duboko disao. Prolazilo mu je sto misli u sekundi i nije znao kako da ih sortira. Nasumično su mu se pojavljivale slike u glavi koje su se spajale i kidale u isto vrijeme. Ianova kćer, jedna od kćeri, je preminula. Kako? Zašto? Pisalo je iznenadna smrt. Nije valjda i ona doživjela istu sudbinu kao i njezin otac? Dakako da je razmišljao o tome da će je vidjeti i, ako ništa, barem se upoznati s njom, a nje sad više nema. Još jedna u nizu tragedija. Pitao se što je s drugom kćeri. Kako se ona nosi s time? Kako je Leona? Htio je posjetiti grobove u miru i otići porazgovarati s njima. Shvaćao je da je to pomalo bedasto, ali znao je da bi mu to pružilo utjehu. Sada je to morao odgoditi. Nije još bio spreman svima se pokazati i pričati o tome gdje je bio proteklih godina bez ijedne jedine poruke osim čestitki za blagdane i rođendane. Posebno ne na ovakav dan.
Smrt Ianove kćeri sve je promijenila. Ono malo mira što ga je osjetio potpuno je napustilo njegov um. Sada je bio gotovo u istom rasulu kao pred nepune 23 godine. Pogledao je oko sebe i vidio vrbe kojih se veoma dobro sjećao. Izgledale su kao da suosjećaju s njim i njegovim stanjem. Kada su mraz ili kiša, zaista su se činile kao da plaču. Toga je dana bilo sunčano, ali su one izgledale posebno tužne. Pogled mu je pao na mrtvačnicu oko koje su stajali neugodni i zaboravljeni kipovi anđela u agoniji, vodoriga i zmajeva. Prošao je pokraj ne osvrćući se na njihov nelijepi izgled i došao do klupe koja se nalazila pokraj slavine s vodom i velikim kontejnerom za smeće.
Stavio je laktove na natkoljenice, ponovno spustio glavu i zatvorio oči. Sjedio je tako mirno, kao kipovi oko njega, otprilike pet minuta, a onda pogledao u nebo, koliko je to bilo moguće. Oblaci su bili raštrkani po nebu koje je bilo presjajno za gledati čak i preko sunčanih naočala. Spustio je pogled. Iako se u njemu događao pravi vatromet emocija, ljudi to nisu mogli primijetiti jer nije bio sklon njihovom pokazivanju. Naučio ih je držati u kukuljici otkad je izgubio dvojicu ljudi kojima je neizmjerno vjerovao. Sada već dugo vremena takva osoba u njegovom životu nije postojala. Radi straha od ponovnog gubitka, a i jer nije upoznao nikoga tko bi mu odgovarao kao izgubljeni prijatelji. Bio je osuđen na samoću svojih emocija i navikao se na to. Događaj kojega je upravo otkrio, ostavio je snažne posljedice na njemu. Kaos se svake sekunde nakupljao u njegovom umu i on ga više nije mogao obuzdavati. Primjesa negativnih osjećaja izlazila je iz mozga i širila se cijelim tijelom paralizirajući ga.
Ustao je s klupe i vratio se do mjesta gdje je stajala Linneina osmrtnica. Ponovno ju je pogledao i shvatio da je mogao drugoj kćeri dati utjehu. Trebao je ranije biti ovdje i pokušati joj barem malo nadomjestiti izgubljenog oca svih ovih godina. Tada je osjetio grižnju savjesti i razmišljao kako se pojaviti pred svim tim ljudima koji su se vjerojatno i dalje držali zajedno i pokušati uspostaviti bilo kakvu vezu s njima. Dobio je kompleks Izgubljenog sina.
Krenuo je prema Aleji AP-3/6, prema Ianovom grobu. Nije znao što je zapravo želio, osim da je imao snažnu potrebu vidjeti preživjelu kćer i uvjeriti se da su ona i ostali dobro. Groblje je bilo veoma lijepo uređeno u tom dijelu. Ta je aleja imala veoma malo vrba. Vidio je, na otprilike 100 metara, nakupinu ljudi u crnini. Nije se želio previše približiti da ga netko ne prepozna. Ugledao je svećenika srednjih godina kako drži propovijed nad lijesom koji je bio bijele boje. Čulo se naizmjenice tiho-glasno jecanje. Desno od svećenika stajao je Franko, sada već ostarjeli Franko s opustošenim izražajem na licu. Uočio je i Horvate koji su stajali pokraj Franka. Ana je plakala kao nabujala rijeka, a Ivo se trudio biti njezina stijena, iako se i on počeo raspadati kada su je krenuli spuštati i polagati u zemlju na konačni počinak.
Dvije najvažnije osobe koje je tražio nalazile su se lijevo od svećenika. Leona, više od dva desetljeća starija Leona, koja je izgledala kao da je prošlo jedva pet godina otkad ju je vidio, i druga kćer, Adria. Iako su na prvi pogled bile iste, na drugom pogledu se njihova sličnost gubila, a na trećem je
više nije bilo. Adria je na njega ostavila veoma jak prvi dojam. Sjećanje ga je vratilo na video koji je vidio s njom pred par godina. Unatoč tragičnom događaju na kojemu ju je prvi put uživo ugledao, nešto veselo i razigrano u cijeloj njenoj pojavi nije se moglo sakriti. Sam oblik njezinih sunčanih naočala u obliku crnih srca pokazivao je njezinu ekstaznu ličnost. Iako joj od ogromnih naočala nije vidio cijelo lice, znao je svaku crtu njezinog izgleda. Lepršava crna haljina do koljena usporeno je vijorila s njezinom kosom na vjetru koji se iznenada pojavio i ponovno utihnuo za minutu-dvije. Odmaknula je pramen kose s usnica i primila još jače Leonu pod ruku. Leona nije ni trznula. Bila je hladni, mrtvi, nepomični kamen. Naizgled su to bile dvije gotovo identične osobe, a opet veoma različite. Majka i kći koje pokapaju kćer i sestru, svaka su na svoj način doživljavale tugu u sebi i oko sebe.
Plakanje je postajalo sve jače i ljudi su krenuli bacati zemlju i ruže u jamu. Ellak je uočio da je Adria skinula sunčane naočale i bacila njih. Leona ju je prostrijelila pogledom kao da nju želi baciti u rupu, ali Adria se nije ni lecnula na taj zastrašujući pogled. Franko je došao do Adrije i zagrlio je. Ona je prihvatila njegov zagrljaj i zaplakala. Bilo je vrijeme za povlačenje i Ellak se okrenuo natrag baš u trenu kada je Franko pogledao u njegovom smjeru. Ellak je već bio okrenut leđima i Franko ga nije prepoznao jer su mu oči bile preslabe za raspoznavanje na tolikoj udaljenosti. Ubrzao je prema vratima i otišao u prvu cvjećarnicu koju je vidio. Ušao je i zatražio manji vijenac i tri svijeće. Niska prodavačica koja je pomalo podsjećala na babušku pitala je: “Želite li neki natpis na vijenac?”
“Ne, samo mi dajte vijenac koji imate na raspolaganju. Nema potrebe da ga radite.”
Žena mu je pokazala četiri različita vijenca i on je odabrao skromni od bijelih i žutih ruža. Uzeo je tri velike svijeće bijele boje i krenuo prema blagajni.
“Znate li kako je umrla Linnea Doliner?”
Skupila je ruke i malo pljesnula s njima pa krenula pričati. “Joj, gospodine, to vam je veoma, veoma tužna priča. Objesila se u svojoj sobi. Majka ju je našla. Strašno nešto, naći tako vlastito dijete. Ta obitelj zaista nema sreće.”
Ellak je samo stajao s novčanicom i stavio je na stol gdje se nalazila blagajna. Žena mu je prekinula misli upitavši ga: “A vi znate obitelj te nesretne cure?”
“Da, znam ih, ali ih nisam jako dugo vidio.”
Pogledao je kroz prozor da vidi koliko je još ostalo vozila na groblju. Bilo ih je svega nekoliko. Uzeo je svijeće i stavio ih u vrećicu. U desnu je ruku stavio vijenac i izašao. Prvo je odlučio otići kod Nine na grob. Nadao se da su Horvati otišli doma i nisu se zadržali na sinovom grobu. Kasnije se sjetio da su karmine i da su se vjerojatno uputili ravno na mjesto njihovih održavanja. Šljunak mu je peskao pod nogama i sve dok nije došao do Nininog groba i položio vijenac pokraj, nije shvatio da ga prati mače žute boje. Mače se krenulo maziti oko njegovih nogu i zamalo ga je pogazio kada se krenuo izmicati. Počelo je presti i sve jače mu gurati glavu o nogu. Ellak se spustio i pomazio ga rekavši: “Odakle si se ti stvorio, maleni?”
Mače ga je pogledalo nevinim očima koje kao da su govorile: “Uzmi me, i ja sam sam.” Mačić se smirio i stao kraj njegovih nogu kao da shvaća da se mora primiriti jer je Ellaku to tada bilo potrebno. Položio je svijeću na sredinu groba i iz ruksaka izvadio upaljač. Zapalio je svijeću i stao gledati kako se metalni poklopac grije. Prekrižio se i izmolio Očenaš na brzinu, ponovno prekrižio i pogledao dolje prema mačiću. Maleni ga je gledao sa suosjećanjem, kao da ga bodri i shvaća da mu je teško. Ellak se na to osmjehnuo i prislonio ruku jednu preko druge. Nino ga je gledao na slici i smiješio mu se. Bio je svega 21 godinu kada je poginuo. Pun života i premlad da ode u svakom pogledu. U jednome trenu zaista je pomislio da gleda u
stvarnog Ninu jer je slika na spomeniku bila toliko realno napravljena da je bilo pomalo jezivo.
Metalni križ po sredini spomenika već je pomalo izblijedio od izmjene godišnjih doba i minulih godina. Crni mramor s naslagama prašine uokvirivao je mjesto gdje se nalazilo Ninino tijelo. Ellaku je i dalje bilo teško zamisliti da je on ovdje i da više nikada nigdje neće moći ići. Iako je po struci bio liječnik i susretao se sa smrću, smrt njegove dvojice prijatelja drugačije je djelovala na njega nego smrti drugih ljudi.
“Stari, žao mi je jer me toliko dugo nije bilo. Ne znam što da drugo kažem.”
Bilo mu je pomalo smiješno jer priča s kamenom, ali duboko u sebi vjerovao je da ga prijatelj čuje. Nadao se da se ne ljuti na njega jer je toliko dugo izbivao. Pokupio je stvari i krenuo prema Ianovom grobu. Mačić je sada već mislio kako se podrazumijeva da je on s Ellakom. Prije nego se uputio
do Iana, otvorio je ruksak i dao malenome salamu iz sendviča koji se za čudo još držao veoma svježe s obzirom na pržene vremenske uvjete. Rekao je: “Idemo.” Mačić je krenuo za njime kao vojnik koji prati generala u boj.
Pristigli su do groba na kojemu je bio postavljen novi križ. Neobična nadgrobna ploča sastojala se od gustog snopa metalnih tulipana s Ianovom slikom u sredini. Cijeli prostor groba su ispunjavali raznorazni vijenci. Nije znao gdje da svoj položi pa ga je ugurao sasvim na kraj, pomalo na desnu stranu. Za svijeću stvarno nije bilo mjesta pa ju je zapalio pokraj na tlu. Pomolio se kao i kod Nine i stao gledati u sliku drugog prijatelja. Njih dvojica bili su najbolji prijatelji od prvog dana osnovne škole, kada su zajedno sjeli u istu klupu, pa sve do samoga kraja. Zamišljao je kako bi danas izgledao da je živ i čime bi se bavio. Bi li još svirali u bendu?
Puls mu se malo ubrzao od uzbuđenja i panike. Počelo mu se vrtjeti u glavi i nakratko je ponovno čučnuo da se sredi. Znao je već sve trikove i samo je želio da mu neugodni fizički simptomi što prije prođu. Fizičke smetnje prolaze. Kad bi bar psihičke otišle tako brzo. Ianu je želio toliko toga reći. Iako je znao da mu on ne može odgovoriti, sam dolazak ovdje mu je unio manji mir u srce. Osjećao se bliže njemu, kao i Nini, po prvi puta nakon toliko godina.
Najvažniju stvar koju je mislio obaviti je napravio, doći pozdraviti Iana i Ninu. Nije se nadao da Bog može biti toliko okrutan i dopustiti još jednu smrt nedužne i mlade osobe. Iako nije znao razloge samoubojstva Ianove kćeri, osjećao je neizmjernu tugu i trnce kada se sjetio tog čina. Samoubojstvo je bilo nešto strašno za njega. Dignuti ruku sam na sebe i ne imati nikakvog izlaza. Nije želio vjerovati da u bilo kojoj situaciji izlaz ne postoji. Shvatljivo je da duboke rane ostavljaju ožiljke. Da nema dokaza, zaboravilo bi se na tugu, ali bol je sebična i ne može to dopustiti pa ostavlja ožiljke kao vječni dokaz.
Skinuo je naočale s lica, protrljao oči, nervozno zabacio kosu odostraga i zadnji put toga dana se prekrižio. Nije se točno sjećao dana kada se toliko križao u jednom danu. osim da je bilo prije nesreće kada je bio aktivni vjernik. Samoubojstvo Julianove kćeri je za njega bio kao iznenadni ubitačni aperkat udarac. Shvatio je da i on sa svojim bijegom, životarenjem i konstantno crnim i davno odigranim mislima i uspomenama živi na pola mrtvim životom. Nije želio da tako bude, ali onaj silnik u njemu je godinama carevao u umu. Želio se promijeniti i pokušati biti sretan, ali nije bio siguran
zna li put prema bijelome. Shvatio je da mu je potrebna ruka za koju bi se mogao uhvatiti i koja će mu pomoći s izvlačenjem iz crnine. Nešto se od toga danas dogodilo u njemu.
Promjena je nastupila i Ellak je po prvi put nakon skoro 23 godine osjetio da ima nade u daljini i da samo treba ići prema njoj. Nije znao ni smjer ni išta, ali je znao da je tamo negdje i bio je spreman otići na to nepoznato, turbulentno i mukotrpno putovanje koje bi se na kraju trebalo isplatiti. Stojeći na ovome istome mjestu, sa samo 20 godina, odlučio je uroniti u tamu misleći da ju je zaslužio. Otišao je iz grada, ne rekavši nikome ni riječi i ne pozdravivši se ni sa kime. Bilo je kao da je i on poginuo u tome autu.
Nakon unutarnjeg preobraženja Ellak je otišao s groblja. Okrenuo se još jednom prema ulaznim vratima i otišao u smjeru stana. Sunce se malo spustilo na obzoru i lakše se disalo. Stvari koje je morao obaviti samo su se brojčano gomilale na popisu u njegovoj glavi, ali nije mu to predstavljalo neki preveliki problem. Bio je spreman napraviti red od kaosa, uostalom to mu je uvijek najbolje išlo. Prvo je trebao otići do stana i vidjeti u kakvom je stanju nakon svih ovih godina iako je uredno plaćao održavanje.
Sjeverni dio grada, u kojemu je lokacija Ellakovog stana, nije bila preblizu groblja. Odlučio je otići pješice iako je jedva osjećao noge. Stan se nalazio na drugome katu u Naselju lucerni III pod brojem 19 b. Podigao je mačića. Iako ga je grijao, nije mu to teško palo. Ovo maleno biće je zaslužilo novi početak. Nije znao točno što će s njime jer nije znao koliko će ostati u Mildorfu. Životinja se počela koprcati u njegovim rukama i on ga je spustio na zemlju. “Barem jedan od nas nije umoran”, pomislio je i tako su dva nova prijatelja krenula prema sjevernom dijelu grada gdje se nalazio Sjeverni mlin, mjesto okupljanja planinara i ljubitelja izleta u prirodu.
Kada je ugledao bijeli neboder, sve je više mislio na to kako će se otuširati, zavaliti u krevet i spavati barem 12 sati bez prestanka.
Gary Moore “Walking By Myself”
Ellak nije znao da ga je na Ianovom grobu netko promatrao s velikim zanimanjem. Njegova pojava bila je impresivna, iako ga je mogla vidjeti samo s leđa. Ruke su mu bile u džepovima, a tetovaža je ostala djelomično skrivena. Uz tetovažu ocrtavale su se žile koje su poskakale po rukama. Iako nije izgledao da je napeo ruke, znala je da stišće šake u džepovima. Oči su joj prelazile po njegovoj dostupnoj vanjštini. Nije mogla vidjeti lice, ali je znala
tko je on. Shvatila je odmah čim ga je ugledala. Držanje i građa tijela otkrili su ga. Toliko ga je puta vidjela na slici, video zapisima, u snovima i pričama koje su joj drugi pričali. Ludilo iz adolescentskih dana ponovno ju je počelo obuzimati.
Krenula je sestri na grob, da se sama oprosti od nje još jednom, u miru, ali se povukla. Nije željela preplašiti osobu koju je željela upoznati cijeli svoj život. Znala je da sad kada se vratio, on će prvi nju potražiti. Samo je trebala još malo čekati. Napokon će saznati sve stvari koje su je oduvijek zanimale, a nitko joj ih nije mogao ili želio reći. Upoznat će preko njega oca za kojega joj svi govore samo najbolje i ponavljaju kako su isti. Iako je ovo bio najtužniji dan u njezinom životu, postao je i veoma sretan jer je donosio novu nadu. Zaputila se doma prije nego ju je Ellak uočio. Srce joj je lupalo kao otvoreni prozor u jesen.
Autor: Marijana Dragičević
Odgovori