Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u naše malo primorsko mjesto došlo je vrijeme pravljenja kupaonica u kućama. Vodovod još nismo imali, on je stigao tek devedesetih godina s dolaskom nove države, ali imali smo struju i ugrađivali su se hidrofori – električni uređaji koji su pumpali vodu od šterni do slavina u kućama. Nove kuće su odmah imale i kupaonice, a na starima se ona dograđivala ili bi se u tu svrhu adaptirala špajza ili manja soba. Zbog blizine Italije, keramika i ostala oprema se često kupovala i tamo, na ponos vlasnika kuće.
No iako je već tada kupaonicu imala skoro svaka kuća, većina ljudi se i dalje kupala samo subotom. Bojler bi se palio subotom popodne i onda bi se do navečer cijela obitelj izredala u kupanju. Ostale dane u tjednu su se i dalje koristili lavori i umivaonici.
Nas je bilo u kući četvero – roditelji, brat i ja. U kupaonici su visila dva ručnika koji su se mijenjali jednom tjedno. Bio je jedan svjetliji za lice i ruke i jedan tamniji za noge i u njih smo se svi četvero brisali. Kad bi nakon upotrebe bili vlažni, posušili bi se ljeti na žici ispred kuće, a zimi u kuhinji iznad štednjaka na drva i vratili natrag u kupaonicu.
Kad sam krenula u školu majka me je podučila da svaka žena i djevojčica mora navečer u lavoru oprati svoju anogenitalnu regiju. A kad se opere, obrisati se u gaćice koje je skinula i nakon toga ih baciti u košaru za prljavo rublje. I tako sam radila nekoliko godina. A onda sam u višim razredima osnovne škole počela čitati “Modru lastu” i “Tinu” gdje su nas osobnoj higijeni učili drugačije. Tamo je pisalo da se treba kupati svaki dan i da svaki član obitelji mora imati svoj ručnik.
Tako sam i ja poželjela imati svoj ručnik, makar samo za lice, ako već ne za ostalo. U svojoj sobi sam uredila kutak gdje sam stavila zrcalo, sumporni sapun i grožđanu mast, jedinu kozmetiku koju sam tada koristila. Bio je tu i češalj i čaša s četkicom za zube, a sa strane, na improviziranoj vješalici, bio je čist ručnik koji sam uzela iz maminig ormara. Trajalo je to nekih dva-tri dana a onda je moja majka ušla u sobu i začuđeno upitala: “Što si to napravila?”
“Pa eto, htjela bih tu imati neke svoje stvari,” rekla sam, misleći da je to nešto najnormalnije na svijetu. Ona je izašla iz sobe smrknuta i bez riječi.
Taj dan kad smo sjeli za stol ručati, otac je smrtno ozbiljan strogo rekao: “Onaj ručnik da si odmah maknula iz sobe. Ako ti se mi toliko gadimo, otiđi od nas.”
Bilo je to rečeno tonom koji nije trpio ni pogovora ni komentara. Jedva sam izdržala ručak do kraja, a onda sam išla u sobu plakati. Ja sam samo htjela biti dobra, čista i uredna djevojčica, koja se ponaša onako kako piše u tisku za mlade. Htjela sam biti dobra, a oni su me ponizili. Otac me izvrijeđao, a majka je samo smrknuto šutjela ne braneći me. Tada nisam razmišljala o tome da su oni neuki, starinski i primitivni ljudi. Oni su za mene bili zli ljudi koji su me povrijedili, ponizili, zgazili. On je govorio a ona je šutjela, ali sam tada ipak više mrzila njega, a mrzila sam ga još godinama svaki put kad bih se sjetila tog događaja. Ne samo da su mi tada zabranili da imam svoj ručnik nego su mi pri svakom kupanju prigovarali da trošim mnogo struje i vode, a kalodonta da sam potrošila više nego cijela naša šira obitelj od kad je izmišljen kalodont. Tko je vidio svaki dan prati zube? To se radi samo kad se ide zubaru, govorili su mi.
Narednih tridesetak godina više puta sam se sjetila tog događaja i svaki put bih osjetila ljutnju na oca. A onda mi je jednog dana sinulo: “Čekaj malo, pa on nikad nije ulazio u moju sobu. On nije ni znao da je taj ručnik tamo ako mu majka nije rekla.” I poznavajući njega, nije ga bilo briga gdje se koji dio rublja u kući nalazi. Za njega su “krpe” bile ženske stvari. Niti je on znao da je taj ručnik tamo, niti bi mi on o svemu tome išta rekao da ga ona nije nagovorila.
Kad sam shvatila da sam se sve te godine ljutila na krivu osobu, on je već bio pokojni i nije bilo prilike da mu to kažem.
Autor: Jagoda Prebeg
Odgovori