Inine noge su postale umorne. Njeni koraci nisu kao pero lagani, kao što su bili u mladosti. Njena putošestva su je odvele na različite destinacije, ali njene noge se nisu ugrijale, non-stop i umorne žeđu za suncem, za sljedećom destinacijom, arhitekturom, klimom, znamenitostima, hranom. Svaki novi recept je slađi sa stepenice broj dva.
Da li će ikad otići tamo odakle je sve i počelo?
Upravo se seli po xxxxxx-put. Kao dijete rata koje je maloljetno napustilo svoj rodni grad i skoro uvijek s jednim koferom, sada s iznenadnim “bogatstvom” života na jednom mjestu, ne zna da li bi plakala, od umora što 81 kvadrat i život od 8 godina na jednom mjestu pakuje u više kofera, ili bila sretna.
Koji bingo, novi stan, već odavno je noge nose, ali nije bilo mjesta; nikad nije bilo mjesta. Što zbog atrakcije i položaja samog grada, što zbog novih kao ona, izbjeglih s jednom torbom.
Njoj nikad nije ništa falilo, a bila je željna svega, možda zbog iznenadnog prekida mladosti. Nije toliko osjetila prihvatne centre, izbjeglištva, neimaštinu, želju da se ima, da se ima što više, možda zato što je i sama imala. Uvijek je radila, još iz rodnog kraja, tako da je “uzela” posao/poslove u svoje tri poslijeratne domovine domaćem življu.
A željela je ona, ona kao i mnogi, da se ne prekida ta mladost…
U jednoj torbi imala je više nego mnogi u svojim vilama i dućanima.
Imala je više nego oni na jednom mjestu.
Sada je imala prije svega više domovina.
Imala je i primoranu fleksibilnost tuđih stihija.
Imala je mudrost.
Samo nikad nije imala ono što su mnogi drugi imali, mir.
U zadnje vrijeme i manjak prijatelja, kada su uvidjeli da joj nisu otirač za noge, pridonio je njenom nemiru. Da li je ona kriva, pita se sada, ležeći u stanu s promrzlim tabanima, ili je kriva možda gramzivost da se napuni što više kofera, ta stihija nasilnog samoživog prilagođavanja da se bude kao drugi s jednom postojećom domovinom, a stalno “plačući” za starom.
Ina nije bila opterećena s tim domovinama. Voljela bi ona i svoju kćerku naučiti tome. Doza patriotizma je bitna da se osjeća i pripada negdje, ali je bitnije sunce, mislila je, sunce koje grije promrzle noge, noge koje su hodale i išle s ljubavlju, uvijek ljubavlju prema drugom, sada ljubavlju prema sebi, samoživoj samoj sebi, niko kao ja sebi.
Jer opet će svi otići, svi koji u stvari nikad nisu ni došli, ostaće ona s jednim koferom, destinacijom, možda novom, možda opet u jednom pravcu, ali destinacijom.
Važno je da se ide.
Počne li se zastajkivati ili, ne daj Bože, stati, tada si siguran da ti je umrla svaka nada.
Bez nade ne postojiš.
Nema te.
Nebitan si.
Počneš li osjećati strah, strah i demon prošlosti, pokleknula si, a Ina je upravo to uradila.
Ne zastajkuje, nije stala; samo je pokleknula.
Na čas…
Otvorila je oči i zaboljele su je od mraka.
25 godina je živjela u mraku, brišući suze zbog drugih. 25 godina je cmizdrila, moleći Boga da Revlon napokon izbaci novu šminku koja neće dati suzama da poteku.
25 godina.. .još jednom posljednji put zaronivši u te suze, rekla je zbogom. I upalila svjetlo.
Probala je to već više puta tijekom godina, suzama reći zbogom, prošlosti reći zbogom, okrenuti i otvoriti vrata ka budućnosti; ali se često vraćala tužnija nego prije.
Sada, evo, zaklinje se tu na svijetu, da ne boluje, zaklinje se pred svima, kao Dugme, al’ pred Bogom ne smije. Ipak mora skočiti i zaroniti u svoje snove. Možda upali bar tamo svjetlo nakratko. Uvjerena je ona da će se ugrijati u snovima bar.
Mraka tamo nema.
U snovima život izgleda moguć, jer u javi nažalost nije.
Ina nije mogla dugo ni tamo biti sretna. U snovima. Gdje sanja sreću. Onda opet, zaključa snove i otključa život. I tako prolazi sve, vrti se. Da li su je prevarile te srčane ambicije ili su je zaskočile na putu, malo joj samo pomjerivši smjernice i putanje?
Prošla je kroz tunel, ide ka izlazu. Važno je da ide.
Ponovo počne osjećati te suze, možda ne padaju sada, oblak se zatvorio, ali ih se sjeća kako su padale. Zabole oči i od sjećanja na njih. Peku, te suze i sada, isplakane jučer. Otvarala je slavinu, da teče voda, sjedeći na WC šolji i ridajući. Otvarala je slavine, da komšije ne bi čule koliko je govno koje ne može da uzme prošlost u svoje ruke, zadavi je i prestane cmizdriti. Otvarala je slavine; kao da je koga i bilo briga, mogla je i krvava proći, izbodena, nokautirana, popljuvana, dušom utučena, sadašnjošću ubijena, budućnošću zatrovana; kao da je koga bilo briga.
Možda ne bi ni nju, preispituje se, mjeri, ne zamjera i samo je tužna nad sudbinom svojom, nad životom…
Otvarala je slavine, pojačavala muziku, nosila sunčane naočare po oblačnom vremenu, jer nije mogla uzeti svoju prošlost i zadaviti je. Kao da bi nekog i bilo briga i da su vidjeli te suze, dosta je njima i njihovih.
Slušala je tuđe ne pričajući o svojima. Uvijek je slušale tuđe; budala, sada bi neko rekao. Budala sada bi i ona rekla. Preporučila bi drugima koji slušaju tuđe nek ne zaborave na svoje, ni probleme, ni radosti. Ne pričati svoje, biti stalno promatrač koji klima glavom da se “dopadne”, “dodvori” ili jednostavno je osjetila istinu jer pričala ili ne; plakala ili ne; ljudi čuju ionako ono što im odgovara u momentu; čuju ili prečuju, ljudi su mašine kojima su osjećaji pojam o kojima se ne taberi.
Pričala ili ne pričala, isto sranje; kad niko ne zna osjetiti ono što ona priča.
Onda bolje šutjeti.
Onda je plakala i te tuđe što su joj prezentirali, oni što su joj se izjadali, nemajući snage da preslušaju njene jer ne vide dalje od svog precijenjenog nosića, a i svoje. Tolko je govno bila da je slušala i plakala duplo.
Kad zatvori snove, ponovo upali mrak.
Vidi da ni u kom bitisanju, ni u kom aspektu nije bila drugima dobra. S maskom ili bez; isto je. Uvijek kotač koji se okreće, zbog tog nemira kojeg ima u miru, zbog tog mira koji je u njenom nemiru.
Nikad dovoljno dobra drugima, jer drugi nikad nisu mogli osjetiti ono što je ona osjećala. Zato su je i napuštali, nikad s njom stupali nisu u dublji kontakt, jer su uvijek u njoj viđali samo nekoga kome su se podsmijevali, nekoga kome je bila suparnica. Nekoga kome nisu željeli, ili nisu mogli pomoći.
Svjesna je ona te polupomoći koju je dobivala godinama, samo nikad nisu mogli ubiti i pomoći joj protiv te tuge. I tužan čovjek je bar živ čovjek.
Pomislila je na tren da bar ima tu moć i sposobnost da upozna nekog goreg smrada još tužnijeg i ružnijeg od nje same, te precijenjene dame i šta bi mu ponudila osim zajedničkog plača u dvoje.
Pomislila je na tren, na sve sreće udvoje, a onda pogledala realnosti u oči kada ispunjava neku aplikaciju na švedskom i pod poljem, udata ili samo čuje sebe kako na glas kaže: “Bože sačuvaj.”
Ali ipak počeće lagati kako je sretna. Počeće gledati sve seanse pozitivnog načina razmišljanja, počeče se ponašati kako ga ili je već ima, nebitno šta, sreću možda; koja je praćena s novcem, mužem, redovnim ljubavnicima, jelom, pićem i ićem; i sigurno i jeste. Vrijeme je da počne vjerovati kako sve što je prije znala i mislila da je sreća je u stvari šarena laža i da je upražnjavaju već oni koji je imaju. Sreća je osnovnog karaktera, trenutna u ovozemaljskom možda životu; ali ipak sreća; nek izvini Gospon koji utjeruje možda i istinu da su stvari i drugačijeg i malo dubljeg karaktera, da smo svi isti pod kapom Nebeskom, da se vraćamo ili dolazimo negdje kasnije isti, od zasluge i po zasluzi, da trenutno i materijalno što imamo nam ne vrijedi kasnije i da nikad nismo sami.
Nek izvini Gospon.
U ratu, kada je “napustila” prave roditelje i počela se sama boriti kroz život, metaforički je zamijenila mamu i tatu Evropom i Kanadom, ne iskorištavajući ih kao drugi što to rade, smijući se svojoj sreći, a ustvari nesreći, napaćene i izmorene izbjeglice. Jer s duplim državljanstvom, uvijek se zezala s drugaricama, kako je još veća meta muškim sponzorušama.
Ne razumije niko njene demone, bori se ona s njima sama. Jednom je čula od jedne žene da bi voljela da sretne pravog đavla. Upitala je šta bi mu rekla, ni sama ne znajući zbog čega je smatrala da je muškog pola. Rekla bi mu da je ostavi na miru.
I ona bi to isto uradila. Rekla bi mu da ide dođavola i ostavi nju i njenu familiju na miru. Možda upali svijetlo tad; možda ubije tamu i zavoli tu cmizdravu damu u sebi. Zbog čega, pitala se Ina, uvijek je željela drugima dobro; možda je to njena kazna. Možda stvarno treba biti ledena santa leda s oštrim rubovima koje ostavljaju parnice.
Željela je da ode iz ovog hladnog svijeta dok još nije kasno! Zna da joj je hladno od hladnoće, oči je peku od plača, muka joj je! Od osjećaja, od toga što samo ona osjeća, od toga što samo ona voli, od toga što joj drugi ne pružaju ono što im ona pruža, od toga što je istrošena, emocionalno ubijena.
Željela je da ode iz ovog svijeta.
Dokaze kojima treba da istakne kako je krajnje vrijeme da ide, koje pametne diplomate tako vješto upakiraju teško da ima. Dokazi su tako sigurno kamuflirani i s mašnicom prezentirani da i sami sebi izgledaju ubjedljivo. Tako proračunato i vješto.
Zato je najbolje…
Ne pripadati.
Ne ovisiti.
Ne osjećati.
Možda….
Zato je najbolje…
Pripadati.
Ovisiti.
Osjećati.
Možda….
Autor: Indira Kušmić
Odgovori