U čaši se iskre drobe i lome,
Pjevaju zvuci daljina;
Kaplje se bisera u staklima gone,
Noć ide na kolima vina.
Obalam’ plivaju svjetla i znaci,
Grane se njišu sa gora;
Vodama pjevaju sjene i zraci,
Magle se bude sa mora.
Svirale jezerom nekuda sviraju,
Promiču horovi žena;
Visine zvukovi u ranama diraju,
Padaju krugovi zjena.
Zemlje, čuj, tuguju, livade bujaju,
Prašine gore maglínâ;
Snovi se rujni u mrežama ljuljaju,
Plavet se roni s tišínâ.
Sulamit, gledaj: večeri plivaju
Na mjesecu srebrene, mirne;
Vrtovi kameni u maglama snivaju,
Ko smaragdi vodama Smirne.
Kud idem po ravni neznanih krajeva,
Kud pada to duh mi s visina?
Trepte li krila skrivenih zmajeva
Il putuju lagumi vina?
Ja vidim gradove, granice, svjetove,
Grimiz se maštama lijeva;
Rumen se truni na čudesne cvjetove,
Moj obzor u plamenu sijeva.
Oblaci, ostrva, krajine, rumeni,
Sve se u zvucima ziba;
Svjetovi gore ko crveni numeni,
Moj mozak se svemirom giba.
Vjetrovi fijuču sjevernih zima,
Sve pustinje gore od žegâ;
Mirisi šume svih minulih klima,
Ko more od plamenog stijega.
Ej, na tome moru sjaja i zvuka,
Huje sve dúge vrémenâ;
Moj život se ljulja u prahu od huka,
Ko crveni oblaci pjenâ…
Srpski književni glasnik, 1921.
Odgovori