Tišina svud! Ah! divna li je noć,
U božjem miru sav se nježi kraj,
Ko vedar duh kad tiho mu je poć
U nepoznat nebeski raj.
Tišina svud. U noćnom mraku bajnom
Ko silan grob se mrki krije grad;
O da je tako koprenom mu tajnom
I sav mu skriti jad!
Al jad se, jao, nikad skriti ne da,
Jer za njim mora uvijek suza teć,
I bilo srce hladnije od leda –
Na svoj će način odati ga već.
Ni u mom oku davno nema suze,
Presušio se moje tuge vir;
Ta svijet već davno sve mi – sve mi uze,
I sad je barem mir!
Al jedno jošter uzeti mi neće,
Dok budnu žiću potraje mi vijek,
Dok zadnji dašak duše mi snatreće
Ne prekine moj udes prijek:
Ah! to je zadnje što mi jošter osta
Da melemom mi težak blaži jad,
A to je pjesma umilna i prosta,
I to je suza što ju lijem sad!
Ta suza mi je vrhu svega sveta,
Ta suza sva je mojoj duši moć,
Od očaja što još me čuva kleta
I zorom stvara mojih muka noć;
O nek ju samo hladni prezir zebe,
Nek pozdravlja ju ljudi smiješak tih,
Ja ne lijem ju nikad radi sebe,
Već samo – radi njih!
O ja ću pjevat… plakat! Suze same
Pomračuju mi duh i bistar vid,
Al ja ću pjevat… plakat! To je za me, –
I tog me nije stid!…
* * *
Tišina svud. U divnom polumraku
Ko spavajući lav se pruža grad,
Oslonio o goru glavu jaku,
Ko o grud djeve junak mlad; –
Tišina svud. Ko sav da svijet se spravlja
Da ovaj čas će s teške bijede mrijet.
Al čujder, čuj! Ta to se pjesma javlja:
“Ja ljubim te ko cijeli svijet!”
I u tebi se možda ljubav javlja
I s tvojim srcem slatki bije boj;
A onaj dalje pjesmu si nastavlja:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
U drugom spratu negdje na visini
Zaškrinulo ko bolna srca jek;
Ti čuješ jasno jek taj u tišini,
I čuješ stakla zvek.
Zaškrino prozor… pa i glave eto,
I to će možda kakav Faust još bit,
I pjevati: “O dođi, Margareto,
Na mojoj grudi snit!”
A još zdaleka, ko da mu se ruga,
Još uvijek ječi onaj bolni poj
Tog noćnika, tog neznanog mu druga:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
U drugom spratu tamo na visini,
Gdje još je bliže blijedih zvijezda sjaj,
Zajeknulo je nešto u tišini,
A to je bio – uzdisaj.
Mladenac je u tihoj tamo noći
U svoj se bio zavukao kut,
I plako dugo, dugo u samoći
Svog srca čemer ljut.
Ta poklade su. Sav se svijet veseli,
A on je samac, vazda sâm te sâm,
I teški jadi na srce mu sjeli,
O svaki težak – kano grobni kam!
Spomenuo se svojih prošlih dana,
Dok još je bio zanosan i čil,
Dok još mu duša snila bogodana
Svoj raj na zemlji umiljat i mil.
Pred njime samo mala lampa tinja,
Ko da će mahom zgasnuti se na,
A drukče pusto, puka sirotinja,
Ta dvije-tri knjige – svojina mu sva!
Sirotinja! Ah, ona ljuto boli,
Al ipak mladić nije ubog tol,
On ima ono što mu srce voli
I što mu blaži bol.
Sirotinja! Al ona mu je draga,
Rad nje mu neće zdvojan pasti klik:
On ima blago vrhu svega blaga,
I on je – presretnik!
Pred njim na stolu leži slika mala,
S nje neće oka svrnut ni za hip,
Ta to je slika njegvog ideala,
I on ju motri kao božji kip!
I čudne misli glavom mu se roje,
I propadaju sve u jedan tren,
On motri sreću prošasnosti svoje
I raj svoj izgubljen,
I glasno misli:
“Ah! i ja sam mogo
U svom životu divnu sreću steć;
A sad sam samac, srvan, iznemogo,
I sve je zalud već;
A ljubio sam tvoje oko plavo
Još više nego cijelog neba svod,
I štovo sam te, štovo, obožavo
Još više nego cijeli ljudski rod!
I što bijaše otac mi i mati
I bez tebe sav pusti život moj:
Milijun put sam ja ga htio dati
Za jedan pogled tvoj!
Oj ljubio sam! Ne, tuj riječi nema
Da kažu žarku moga srca strast,
Za tu su ljubav ljudska usta nijema,
Da ocijene joj vlast!
Na zemlji nikad, otkad svijet taj stoji,
Te ljubavi još nije bilo, ne!
A sad su mrtvi osjećaji moji,
I sad je prošlo sve!
Na svijetu za me sreće bilo nije,
Na svijetu vazda prokletnik sam živ:
Al, jao meni, samu priznat mi je,
Da sâm sam tomu krvi!”…
I zaplako je, zaplako je ljuto,
U ruke krijuć blijedi obraz svoj;
Al sjetna pjesma prenula ga uto:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
Otvorio je prozor, pa je mirno
U noćni dolje pogledao mrak,
I gledao je nebo neprozirno
I udisao svježni noćni zrak:
Na okno plamno pritisno je čelo,
Da tako hladi žarkih misli roj,
A još se čulo sjetno, neveselo:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
A mladić gledo kako grad se boči,
I gledo divnih kuća silan red,
I suzom mu se napunile oči,
A srce stisno led,
I mladić smišljo:
“Puste sanje moje,
Zar zbilja vam je sad zauvijek kraj?
Na svijetu za me sve zar propalo je,
A osto samo težak jad i vaj?
Zar uvijek tako samac ću živovat
I samac jadno mrijet,
Gdje sretan eto smije se radovat
Sav božji svijet!
Toliko divnih palača mi eto,
Pa tko mi može reć:
Da i ja neću već za koje ljeto
Bar kućicu si steć?
I u toj kući žuđen raj osnovat,
Koj’ ljubav može i siroti dat,
Pa u njem onda kano bog bogovat
I dragu svojom zvat;
Anđelke s njome tetošiti naše,
Da ljubavi nam vrijedan budu plod,
Da jednoć pravog posla nam se maše
Za dom svoj i za rod!
I kad bi jednoć zadnji čas mi došo,
Oj koli lako pustio bih svijet,
Moj život ne bi uzaludno prošo,
Jer ne bi nikad posve moro mrijet:
U mojoj djeci još bi uvijek osto
Moj vedar duh i ponos moj i um,
A samo tijelo, samo tijelo prosto
Prekrilio bi moga groba hum!
A gle ovako! Bože me sahrani
I pomisliti na svoj smrti čam:
U bolnici ću, među sirotani,
Umrijeti jadno zapušten i sam!
I nitko neće zadnji cjelov dati
I s čela smrtni otrti mi znoj,
A za koj’ dan već nitko neće znati
Za sav moj život – ko ni za grob moj!
O to je strašno! Bože svemogući,
Koj’ čuvaš zvijer i kam i trn i cvijet,
Gdje sav svoj život ginem umirući,
O bar mi ne daj toli jadno mrijet!
Moj dobri bože”…
Gorke suze
Orosiše mu nato obraz blijed,
A on sa stola njenu sliku uze
I upre u nju gled;
I gledao ju, kano što se gleda
Kroz sjajne suze žarkog sunca sjaj,
I gledao ju, kano što se gleda
Života svoga izgubljeni raj;
A tad najednoć stade ju cjelovat
I neizreciv obuze ga čar:
Oj, obmana vam čudno zna djelovat
I stvorit nebo – nesretnikom bar!
Al dok je on uživo rajske slasti,
Sve bliže sjetan bližio se poj,
Pun tajne boli i pun tajne strasti:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
Da, u taj tren neznanac već je blizu,
Koj’ toli sjetno buni noćni mir;
Ah, eno ga u tamnih kuća nizu,
Baš ko da vam je ostavio pir:
On nije sjetan, srce mu je sretno,
Ševrda malo – pa što, bože moj?
Ta nakićen je, al još pjeva spretno:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
Al čim ga s okna bijedan mladić speti,
Od teška gnjeva smrači mu se vid,
I odmah svoje pogreške se sjeti –
I bilo ga je stid!…
Sa prozora je umakao hrlo
I strven sjeo za svoj mali stol;
Od teške tuge srce mu zamrlo,
A dušu snašla smrtna bol;
I mislio je: “Na čast ti milina,
Što taj ju krije toli nježni poj
Ta to ti pjevaš samo čaši vina:
“I sav sam tvoj, i sav sam tvoj!”
* * *
I mahno glavom, i da jad ga mine
On uze pero, uze papir čist, –
Ta sjetio se sestrice jedine,
I pisat će joj list.
Daleko mu je sestra. Da l’ je sretna?
Il pust je njezin ko i njegov dom?
Ah! divna vam je kano ruža ljetna,
A muž ju dobar ljubi dušom svom.
I dječice je dobri bog im dao,
I sav ju kruži ljudske sreće čar:
Ta što je bratu uzo udes zao,
Sve to je sestri bog dao na dar.
Sa oka rijetko suza će joj kanut,
A uprav nikad neće curkom teć;
Kadikad samo teško će uzdahnut:
“Što toli dugo ne piše mi već!”
On sada piše:
“Mila seko moja,
Ah! mene mori očaj, jad i čam;
Ti vesela si, ti i svojad tvoja,
A ja sam evo – sam!
[I znadeš da sam zavidan ti stoga,
Što ti imadeš toli sretan dom;
A za me neće nikad biti toga,
Ja poginut ću sam u jadu svom!]
Pa smišljam zato: što je život cijeli,
Kad nemaš kom posvetit ga na dar,
Kad nema srca da ga s tobom dijeli,
Pa tako uvijek samo patit zar?!
Zar ne bi bilo mudrije i bolje,
Da brzo svršiš sav taj jad i vaj,
Da samo časak budeš čvrste volje
I svemu nađeš kraj?
[Zar nije bolje brzo se dokončat,
Kad nigdje nemaš nikog svog, –
Zar nije bolje, – odmah sam se skončat,
Pa – mir i bog!…]
Uminuti će onda svjetska zloba,
Što pratila me za mog žića sveg;
A ti ćeš milo doći do mog groba
I barem suzu spustit ćeš na njeg!
A ja u grobu bar ću se spokojit
I u njem naći davno žuđen raj:
Da, najbolje je s dušom se razdvojit –
I svemu bit će kraj!”…
Al njemu nešto učini se nato,
Ko da su vrata škrinula mu sad,
I plaho je okrenuo se zato
I sav zadrhto tad…
Pred njime divna stajala je žena,
U nje je bio sestrice mu lik;
On htjede kliknut lica začuđena,
Al u grlu mu zapeo je klik:
Ta žena nije sestrica mu vjerna,
Pa makar sličnost kaže mu se s njom,
Jer sestra mu je umilna i smjerna,
A ova divna u veličju svom;
Pa ipak mu se, ipak mu se čini,
Ko da je davno viđao ju već,
Dok još u noćnoj snivo je tišini
Svoj raj na zemlji steć,
I dok je još djetencem malim bio,
Poznavo je tog lica izraz blag,
Nad njegovom je kolijevčicom bdio
Taj divni anđel, toli čist i drag;
A kad je kašnje zlatne kule stvaro,
Sa dragom kako svoj će život vit,
Bez prestanka je mladić si utvaro,
Da uprav takva mora ona bit!
I eto sad je siguran i stalan,
Da i njemu je smilovo se bog,
Da to je drage lik mu idealan,
O kom je snivo za sveg žića svog;
Na njezin pogled čaroban i mio
Napustio ga jad i čemer ljut,
I već je pred nju baciti se htio,
Da izljubi joj koljeno i skut!
Al njeno čelo smračilo se netom,
Ublažio se očiju joj sjaj,
I zapanjen i sav u strahu svetom
Upoznao je – majčin obličaj!
I sad već više nije ni sam znao,
Da l’ sestru, dragu ili majku zre,
Jer čim je dulje gledati ju stao
U toj ženi gledo sve tri nje!
I već je htio pitati ju zato,
Odakle njojzi svih tih lica sklad,
Al ona rukom mahnula mu nato
I zborit stala tad:
“Moj dobri druže, je li, ti se diviš,
Jer zateko je tebe pohod moj;
Al ja ti dođoh da mi ljepše živiš,
Da ne zdvajaš kroz cijeli život svoj.
Ja znam da tebe teški jadi more,
Al i druge ti bije jad i čam,
Nu nekoć, nekoć još je bilo gore,
Na svoj je zemlji bio pako sam!
Kad bog je ljude izagno iz raja
Prokletstvom svaki rodio im čin:
Na brata brat je poput ljuta zmaja,
Na oca opet udarao sin;
A sestre su se klale kao zmije,
I rođaci ko svi demoni zli;
Za kćerku mati brinula se nije,
A opet nju sramotila je kći!
Sa anđeli sam i ja te strahote
Promatrala sa divnog neba svog,
I težak uzdah duši mi se ote:
“O hoće l’ im se smilovati bog?”
A višnji bog je baš u časku tomu
Kraj mene stajo, čuo uzdah moj,
I odazvo se milosrđu momu,
I blagoslov podijelio mi svoj:
“Blagoslovljen si među kerubini,
Blagoslovljen je i tvoj naum svet,
Daj slobodno se dolje k zemlji vini
I popravi zabludjeli mi svijet!”
A ja sam brzim vinula se letom
Na ovu zemlju, na tu suznu dol,
I kano vila letjela sam svijetom
I krijepila ga, blažila mu bol;
I još je bilo dosta dobrih ljudi,
Kod kojih nije pust mi bio trud,
Božansku iskru iz dna svojih grudi
U njihovu prenosila sam grud,
Plemenštini i ljubavi i vjeri
I svemu dobru krčila sam drum,
Učeći da se čovjek po tom mjeri
Koliko vrijedi srce mu i um!
I prem ugodit nisam mogla svima,
To mnogi nauk prihvatiše moj,
I uvijek je pričinjao se njima
Ko rajski romon slatki govor moj.
Pa eto i ti već si slušo mene
Prem nepoznat je moj ti bio lik,
Kad prvi put iz duše zanesene
Tvoj ljubavni se prvi trgo klik!
Jer ja sam Pjesma, kćerka nebesnika,
Za kojom svatko čezne dušom svom;
Jer ja sam druga sviju ljubovnika,
I sestra draga, pa i majka k tom!
I zato evo dođoh sad i k tebi,
Da ublažim ti težak vaj i jad,
Da možda i ti po zlu pošo ne bi,
A još si krepak, još si toli mlad!
Ti mnogo si, al uzaludno mašto,
Jer zaključak je tvoj posvema loš:
Dokončat se! A reci, momče, zašto,
I s kojim pravom još?
Zar zato tek što nisi raja steko,
I što na svijetu nisi anđel živ?
Al gle, moj druže, nisi l’ i sam reko,
Da sâm si tomu kriv?
Pa zar je sva ti sreća neviđena,
Za koju tek bi bio život jak:
Da grli te i ljubi draga žena,
Da s njome sklopiš brak?
Zar je to žiću svrha ti jedina
I svemu tvomu nastojanju plod,
A zar ti ništa nije otadžbina
I cijeli ljudski rod?
Ah! dobro, druže, kad si ti bez žene
Sav nesretan i tog života sit:
Ne očajaj, već evo uzmi mene,
A ja ću tebi vjernom drugom bit!
Priredit ću življenje ti božansko,
Podijelit ću ti nadzemaljsku moć,
Za dom ćemo i pleme čovječansko
Pripravljat bolju sudbu dan i noć!
I ti ćeš tako svog se neba dovit,
Kog nikoj’ ne bi dao ti ga brak;
A cijelo će te ljudstvo blagoslovit,
Kad jednoć grobni prekrije te mrak!
A budi čovjek!”…
Uto munja bljesnu
I razdera u srdžbi oblak siv:
I tresnu grom, i netko s vrati tresnu, –
U moju sobu stupi davo živ!
Tek kost i koža bila je na njemu,
A s oka zavist sipala svoj jad;
Ne pitah ga, al sudeći po svemu,
Bijaše to – gospodin Glad!
On nasmija se, iskesi mi zube,
I lajat poče kao bijesan pas:
“Oj uzmider ju, uzmi, moj golube,
I bilo ti u dobar čas!
Obljubi ju u zanosu svom plamnom,
I nećeš za taj pokajat se čin:
Al moraš onda živjeti i sa mnom,
Jer ja sam – njezin sin!
Oh! ona ti je vrlo nježna mati,
U ljubavi ti nema para njoj;
Al samo kruha – kruha neće dati,
O uzmi ju, o uzmi, brate moj!”…
I grohotom se htjede bacit na me,
Na čelo da mi cjelov tisne svoj,
A ja protrnuh tad od strave same
I već me smrtni obasuo znoj.
Ja ne znam je l’ to bio san il java,
Je l’ bio vijek, il samo kratak mig?
Al znadem da je gorjela mi glava,
Ko da je na njoj bio pakla žig;
Ja ne znam kud ni kada niti kako
Iščeznula je Pjesma vidu mom;
Al dobro znadem da sam ljuto plako,
A na nebu urlikao je grom!
*
Još otvoren je prozor izbe moje
A ja još k nebu bacam pogled svoj,
I gledam kako oblaci se roje
Ko mrkli divi pripravni na boj;
Na jednoj strani crni su i žuti,
Na drugoj bijeli, čisti kano snijeg,
Na jednoj ravni, čisto polegnuti,
Na drugoj strmi kano strmi brijeg.
Sad sabiru se, sad se opet rijede,
Raširuju se u što veći krug,
Al ipak vjerno jedan drugog slijede,
Jer druga neće ostaviti drug;
Tek neki su se nešto naprijed dali,
Al tih je malen, vrlo malen broj, –
Ah! ja već znadem: to su generali,
Pa svaki sada motri odjel svoj!
I što ih motrim oštrije i dulje,
Sve više mi se mili prizor taj:
Sukobit će se mahom divlje rulje
I nastati će strašni okršaj!
Zasijevnuti će munja plamenita
I parati ih svojom silom svom,
A poput silna topa ubojita
Zagrmjeti će urnebesni grom
Sa praskanja i lomljavine puste
U crno će se cijelo nebo skrit,
Oluja će im razbit čete guste,
A mjesto krvi – kiša će se lit!
Al kada mine okršaj im silni,
Zasinuti će opet sunca sjaj,
A nježne hvojke, cvijeci će umilni
Još blagoslovit ljuti sukob taj.
Na novi život zemlja će se ganut
I svakog milja donijeti na dar,
A božja narav svojski će odanut
I razvit cijeli svoj božanski čar;
I sve to, sve će veselo uživat
U svojoj sreći cijeli ljudski rod,
A nad njim će se ljupko osmješkivat
Ko božji obraz čist nebeski svod.
Ah! tako biva iza takva boja,
I sve je sretno, svud je blažen mir;
Al inače je kad se braća moja,
Kad ljudi se na krvni zovnu pir!
Jer osjećaja ljudskoga u njima
I zadnji tada uništi se trag,
A samo pako smije im se svima,
Jer brat je bratu rođenomu vrag!
Zanesen u te misli toli nujne
Još uvijek motrim mrka neba gnjev,
Al uto tračak mile zore rujne
Zablista časkom kao munje sijev;
I nehotice tiho i lagano
Na istok svrnem bistar pogled svoj,
A nebo je crveno, usijano,
I tamo braća ljuti biju boj!
Jer jedan brat je usto za slobodu,
A drugi nije htio za to znat,
Već jedva dobru dočekao zgodu,
Da na njeg srne kano dobar brat!
I sad se tuku, ražaju i kolju,
I tako ljepšu spremaju si kob:
Za dušmane baš sreću nikad bolju,
A za se, za se – samo crni grob!
Na istok još je gledalo mi oko
I pozdravljalo novog sunca sjaj,
Al tad u zraku spazih povisoko
U zlatnoj magli divni prizor taj:
Dva anđela su nosila junaka
U božji raj, u onaj bolji svijet,
Sva prsa krv je oblila mu jaka,
Ah! toli mlad – i već je moro mrijet!
Al jošter sablju rukom drži čvrstom,
A obraz mu se ljupko smiješi sav;
Na glavi šuba s dvostrukim mu krstom,
A podno krsta dvoglavi je lav.
“Oh! znam te, znadem, junački mi druže,
I ja bih htio toli dično past,
Jer na tvom grobu bršljan će i ruže
Uz blagoslov tvog harnog roda cvast!
Oj, ti si sretan!…”
Uto iznenada
Iščeznuo mi i taj prizor već,
A preda mnom pojavila se tada
Rugoba prava, da ne mogu reć:
Je l’ sličnija il srdi, il hijeni,
Je l’ ljudskog lika, il je divlja zvijer;
Al vijek u duši činilo se meni
Da takva mora biti pakla kćer.
I ona, zmijske pogladiv si kose,
Prozborila mi:
“Slavu želiš steć?
Ej dobro, sinko! Nek te vrazi nose,
Al ja ću sada istinu ti reć!
Nenavist ja sam, sanjaru moj mladi,
Tolikim ljuba, to ćeš priznat sâm!
Ja motrim sve što cijeli svijet taj radi,
I samo zato vazda sve i znam.
Taj junak komu zavidiš toliko,
I on je mogo drugu slavu nać;
Al on se nije nikad žiću sviko,
I zato smrt je morala ga snać.
On ulaz je u Dragomanske klance
Obranio uz natčovječji boj,
Sa dva-tri samo druga neprestance
Sustavljo čitav dušmanski je voj,
I cijelu četu spasio je tako
Zemljaka svojih od sužanjstva zlog;
Al kad je pao: tko je za njim plako
I tko je samo uzdahnuo stog?
Ni živa duša! S drugimi i njega
Pod zajednički bacili su hum,
A sad mu spomen od junaštva svega
Još vije samo gorskog vjetra šum!
I to je sve! Jer kad se kući vrnu
Drugari mu u dom mu zapušten,
Još možda majci vijest će donijet crnu,
Da kukavica sin je bio njen!
Gle, to je slava! Je li, nije l’ divna,
Zar nije za nju vrijedno past u grob?
Al zašto mu je sudba bila kivna,
I zašto se je rodio ko rob?
Jer slava ti je tek za velikane
I samo njih u krilu trpi svom,
A nikad nije i za sirotane,
Jer za njih nije ništ’ na svijetu tom,
Već samo glad i prezir i rugoba
I protiv tog ni pisnut neće smjet;
Vrh gospodskoga svijet tek plače groba,
A tko da mari što kad umre kmet!
Stog slušaj mene! Zgrći novac sjajni,
Jer samo njim ćeš k slavi utrt drum;
Da, to je tajna svakoj drugoj tajni, –
A sada: Zbogom! Skupi u se um!”…
I nestalo je poput grozne sanje,
A glavom čudan šumio mi šum:
Sâm plač i plač, i teško uzdisanje, –
I skoro mi je smalaksao um!…
*
Na istoku već odmakla je zora,
Poblijedio već obraza joj ruj;
A mene teška morila je mora
I gorak me je obuzeo nuj;
Na toplo srce mraz i led mi pao,
Ohladio ga čemer, jad i vaj,
I zdvojan sav razmišljati sam stao:
O što je čovjek, što je život taj?
O što je ljubav, što li pjesma, slava,
Kad ve to može ljudski život strt!
I očajno je klonula mi glava:
Ah! sve je zlo! A dobra tek je smrt!
Objavljeno: 1886.
Odgovori