Inda
Komad beživotnog tijela je u stanu. Tijelo, kosti i mišići, organi i koža leže beživotni. Već dugo nije nitko imao ključ od tog stana u kom je beživotno tijelo, žensko, proporcionalno, po jusu, bez dlaka gdje ne treba, s noktima kao iz magazina, kosom podšišanom i urednom, ali i s jezikom kakvim nije trebalo.
Beživotna i mrtva. Nikad više neće čuti poruku na telefonu, zvono na vratima ili riječi, te otrovne muške, šovinističke, lažljive i plašljive. Te riječi su bile slatkoriječive, odvratne i odvažne da dobiju to tijelo, taj komad uredno izglancan koji se smijao ogavnom kazalištu od života, gdje je nagon ka komadu beživotnog tijela bio jači od sveg nagona ljudskih normi i moralnog ponašanja.
Ugađalo je mrtvo beživotno tijelo, lutkarskom kazalištu od života, sve dok joj glave nije došao jezik i njen umjetnički izražaj.
Ogavna i propocionalna, ne služi više ničemu to tijelo, mrtvo i beživotno. Komad beživotnog tijela služi kao ruglo u tom stanu u kom niko nema ključ. Počet će zaudarati to tijelo, nekad mirisno i voljeno, ta majka koja se borila pod kandžama jastreba da povjeri nekom ključ, kako od svog srca tako i od stana. Počeće zaudarati od promašaja i lažljivog muškog ega koji ju je ubio.
Nedjelja je poslije podne, dan kao i svaki drugi tog ljetnog dana. Mirisan i topao, pomalo dosadan i plačljiv.
Kao i ona. Već čitav vikend misli na njega. On je u zagrljaju druge. Ona, njemu beživotno tijelo koje ga čeka svaka dva do tri mjeseca. On koji se stalno žuri prvoj. Ona, koja počinje da mrzi prvu. Košmar. Trougao. Njemu samo seks.
Beživotno tijelo, komad proporcionalan gdje treba. Tijelo, koje na žalost ima osjećaje. Osjećaje koje koštaju života.
Njenog.
Ipak ga je zovnula. Gadi se sebi, ali ga je zovnula. Beživotno tijelo, koje ne smije imati sposobnost misli i osjećaja je u klimi u kojoj je osjećaj misaoni pojam i ne smije se ispoljavati.
Preporučeno je zakopati ga.
Osjećaj, osjećaj ka neuzvraćenoj ljubavi. Ipak ga je zovnula. Odazvao se. Došao. Kad je veš oprao, uredno posložio, kuću uglancao s pregačom oko struka golih prsa, izigravajući da mu nije hladno, a u stvari drhteći od zime.
Već mu je bilo dosta, melodrama i njezine tuge, i njezinog nezadovoljstva, i njezinog plača i nesigurnosti, i bolesti, i njezinog jezika.
Ali je došao, sa žicom u rukama.
Prije nego što zaklopi oči, ošamariće ga Inda pogledom, koji će upamtiti za čitav život. Ne mogavši se obraniti od te žice u njegovim rukama, a oko njenog vrata, ne mogavši se odbraniti od te slasti u njegovim očima kako je gledaju na izdisaju, ošamariće ga pogledom ledenijim nego nož, pištolj ili žica u njegovoj ruci, pljunuvši ga i pogledavši zadnji put na izdisaju.
Mala
Godinu dana poslije…
Druga umjetnica Mala je ležala u Gränni. Po godinama, građi tijela, zanimanju i boji kose ličila je na Indu.
Od Inde su već digli ruke, organi u Stockholmu, ne mogavši naći nikakve dokaze i proglasivši slučaj neriješenim. Pokušavajući uspostaviti neku konekciju na Facebooku, ali i tu bez daljnjeg uspjeha. Umjetnica je bila redovan gost Facebooka, više možda pasivni nego aktivni, ali ipak aktivni u krugovima u kojima je imala zajedničke i slične interese.
O nekim ozbiljnijim romantičnim afirmacijama s muškim spolom tu nije bilo traga. Skrivala ih je vješto od očiju javnosti. Dva člana u njenim prijateljima su bila uvrštena u neki vid prismotre, ali više kao hakeri nego potencijalne ubojice, mislili su organi, ne mogavši ući u trag nekom daljnjem kontaktu ubistva, osim da su hakeri pokušali i uspjeli da se ulogiraju u njen account.
Pitali su se zbog čega bi netko od pozamašnog broja njenog kruga želio da se ulogira, kad je umjetnica sve tako priprosto već ostavljala na otvorenom profilu.
“Samo znatiželja”, rekla im je jedna od hakerica.
“I šta si pronašla tamo, što već nisi znala o njoj?”, pitali su je policajci.
“Da je tražila nekoga. Prvo direktno i iskreno, a onda zamotano i usukano osjećajima, onda nostalgično, pa i ljutito što ga nema, onda opet nenametljivo, pa dignuvši ruke na kraju, predajući se.”
Pronašli su i nekoliko blokiranih na Facebooku. Možda tu ima nekog traga, pitali su se, dok su pokušali do dopru do nekog tipa, fikcijskog ili pravog, s nekim poznatim imenom jednog od novinara.
Ulogirali su se kao umjetnica, pretvarajući se da je živa, odblokirali blokirane i uspostavili online kontakt. Ništa. Neke razmirice ili ko će ga sad već znati šta, istina je samo njihova. Obavijestili su njene kontakte na Facebooku što se s njom dogodilo i proglasili slučaj neriješenim.
Stenly
Komesar Stenly je protrčao svoju jutarnju rutu u Limhammu i otišao na posao. Zaljubljeni pogled njegove žene ostao ga je pratiti, tog ljetnog dana, kada je pomalo već bilo podosadno raditi, jer je odmor već uveliko kucao na vrata.
Još samo nekoliko dana, mislio je Stenly, koji se biciklom odvažio tog jutra, na već plus 23 ujutro. Bila je to jedno od netipičnih švedskih ljeta, već toplo i sparno. Prošao je lijepim Limhammom, gdje su butici već otvarali svoje šarene ponude prolaznicima i turistima. Zastao je kraj jedne pekare i kupio si caffe latte i muffin od borovnice.
Svoju papirnatu čašu s logom ponosnog dizajnera otmjene pekare stavio je ispred guvernale bicikla, na napravljeno mjesto za kavu ili bocu vode ili soka. Bila je to nova dizajnerska poslastica za bicikle, a neophodan komad i dodatak koji se mogao kupiti i posebno staviti na bicikl.
“Dobro jutro, kolegice”, rekao je kad je stigao na posao.
Odmah je osjetio da je nešto drukčije raspoložena nego inače, i zajapurena. Pružila mu je kovertu sa slikama. U koverti su bile slike demoliranih skulptura, plavuše, umjetnice, u četrdesetim godinama, svijetle puti, s naušnicom u nosu, kose obrijane s lijeve strane glave, a s desne padajući do ramena i s tetovažom na lijevoj polovici vrata.
Mjesto zločina: Gränna
Umjetnica: Mala, na proputovanju kroz Švedsku i pozvana na izložbu sa svojim žičanim skulpturama i temom: “Love, marriage and divorce.”
Državljanstvo: Bosansko.
Pisalo je u prijavi.
Sten je prvo pregledao fotografije.
Desetak žičanih skulptura na temu “Love, marriage & divorce” bilo je malo reći demolirano. Barbarski čin zlotvorskih ruku ne samo da je ubio umjetnicu, nego je prije toga sve i jednu skulpturu koja je krasila Malmö uništio. Tri u Kraljevskom parku, tri u Pildamms parku, tri u centru grada i jednu ispred iskrivljenog tornja.
Koliko mu je vremena trebalo, pitao se Sten dok je pregledao fotografije. Neke skulpture strane umjetnice su bile visoke i preko dva metra. Morao je raditi metodski i temeljito, možda čak i s pomoćnicima i noću. Za jednu noć uspio je srušiti i prerezati sve tri u Kraljevskom parku.
Kada je dojavljeno u stanici što se zbilo u toku noći petog na šesti u petom mjesecu, točno poslije pet dana od ceremonijalnog otvaranja, svi su se manje reći zgrozili.
Javnost je upirala prstom. Tri skulpture, glavne i najveće u Kraljevskom parku su uništene. Prva, “Molitva”, žičane ruke, ženska i muška isprepletene i sastavljene u dlan pružajući se ka nebu i molitvi s neba.
Druga, “Šampanjski poljubac”, ogromna čaša koja u jednom dijelu ne završava okruglo kao ostale čaše nego kao ženske usne.
Treća, “Kad zavjese se spuste”.
Sve tri skulpture su bile od srebrne i zlatne boje žice, prerezane i izrezane na kraju sa škarama. Ostale su ležati nijemo u tom parku gdje su se tisućama godina prije šetali kraljevi. Gdje su arhitektura zelenih površina, rasporeda mostova, rječica, vještačkih jezera, cvijeća i stoljećima stara stabla bila u balansu na tom povjerenju koje je ukazano stranoj umjetnici kojoj je dozvoljeno postavljanje skulptura.
Ona je imala jedinu želju, na tom gostoprimstvu i pozivu koje joj je ukazano, a to je, budući da je već bio svibanj mjesec, da njene skulpture budu postavljene na otvorenom u tom gradu koji je i dosta posjećen u sezoni.
Žurnalisti su odmah ujutro došli zabilježiti i objaviti u lokalnim i regionalnim novostima, a policija? Ispijala je i dalje svoja kapućina, vozajući se kroz grad na svojim novim biciklima i tobož nešto raduckala.
A u stvari ništa, jer su poslije dvije noći uništene i ostale tri u Pildamms parku. Zabilježili su i uzeli fotografije u Kraljevskom parku, kontaktirali su umjetnicu koja se trenutno nalazila u Gränni, kraj Jönköpinga u srcu Smålland-a, dijelu Švedske, odakle je počela proizvodnja i distribucija polkagrisa, crveno – bijelih pepermint lizalica koji su krasila božićna drvca za vrijeme Božićnih blagdana i bila poslastica kako djece tako i odraslih.
U toj maloj turističkoj luci može se i pogledati originalna proizvodnja tog produkta koji je godinama se usavršavao dobivajući nove oblike i ukuse.
“Halo Mala, dobar dan”, javio se i nazvao je prvi Sten prije nego su žurnalisti uspjeli da odrade svoj dio posla i objave slike koje bi sigurno krasile naslovnice i doprle do umjetnice koja se željela malo povući i odmoriti na par dana u toj luci. Već drugi dan šeta, gleda, pomalo klika foto-aparatom, pomalo se pomiješala s tim turistima kraj prelijepog jezera Vättern.
Mala nije mogla bez vode. Iako je u Malmö imala u izobilju, ipak je željela mir manjeg karaktera kakav je pružala Gränna. Sjela je, upravo završavajući šetnju i napunjena novom energijom, u obližnji restoran koji je tek otvarao, tako da je bila prva gošća i naručila nezaobilaznu fiku, švedsku kavu i kolač od cimeta tzv. kannel bullu.
Smazala je tako veliku, sočnu i tek pečenu, a skoro isto dobru kao i neki dan kad je jela u Jönköpingu u Ikei, skoro u tri zalogaja, halapljivo i s užitkom, zalijevajući kavom i kontajući što će pomisliti o njoj ako naruči još jednu, a u biti želeći ponijeti i u bed and breakfast u kojem je odsjela, najmanje još par komada.
Prebirući po svojim nesigurnim mislima ipak je pomislila da nije nabacila koji gram otkad je postavila izložbu u Švedskoj. Taj dodatni suvišni višak sala, sada pred ljeto, najmanje je što joj je trebalo. Nije bila stereotipna, i podivljalih hormona zdravlja, kakvih je imala prije par godina i sa svojih 29 je zrelo donosila odluke šta trpa u sebe i koje posljedice to ostavlja na njeno tijelo i kožu. Bila je osviješćena i jela je zbog sebe, ali i pazila šta i koliko zbog njega.
Ostavila ga je prije desetak dana, došavši u Švedsku iz Bosne, praveći izložbu. Ostaje čitavo ljeto u toj zemlji po prvi put, gdje izlaže, ima prijatelja i voli tu prirodu oko sebe, ali i arhitekturu i izgradnju s urbanom manipulacijom i simbiozom prirode i tehnike. Stapaju se pomalo tehnika i priroda i nastoji da se snađe i ne izgubi tu nit i zvijezdu vodilju koja je prati i vodi kroz život.
Slijedi joj trag, toj tehnici, pokušavajući da sebe ne izgubi u njoj. Ne smije si to dopustiti. Izgubi li sebe, izgubit će mnogo.
Njezin partner treba da dođe pred kraj izložbe, gdje će zajedno provesti par dana pa brišu na sljedeću izložbu u Oslo. Oko transporta skulptura sve je već sređeno. Ostaje samo da se ona i partner snađu za prevoz. A i to je najmanja sitnica u sistemu u kom sve skoro bez problema teče.
Ali jezik.
Mala, nije naravno govorila skandinavske jezike, a ni vladala dobro engleskim. Jedino joj je preostalo da se uzda u taj svijet grafičkih dizajnera, kojima je povjeren posao da obavijeste, umire, pokažu, pomognu, pa i turistima, bez znanja jezika. Koji zadatak imaju ti dizajneri, ni sami možda ga nesvjesni. Obavijestiti i uputiti bez riječi. Pričati je lako, to skoro svako može; ali pričati vizuelno mogu samo odabrani.
Ponekad bi blijedo gledala u taj svijet na papiru koji joj nešto treba saopćiti ili pokazati ili prodati; ponekad stojeći i zjapeći da dosegne srž; ponekad spoznavši ga odmah.
Prebire po tim papirima, a onda skokne do svojih skulptura i novih koje se talože i nagomilavaju u njezinoj glavi, čekajući neku novu priliku. Zaboravi hartije i debele papire, naslovnice, brošure, pakovanja od jogurta, velika pakovanja roštilja za koja je i sama prije pravila omote. Zaboravi sve pixelle, dimenzije, zaboravi kako se pripremaju fajlovi za štampanje, zaboravi koliko dpi je dobro za štampanje, koliko za ekran, zaboravi estetiku i formalno i ode ka skulpturama.
Tu je sve tako otvoreno i neformalno. Bez pravila koja koče, dimenzija koja guše, materijala koji moraju biti upotrebljeni. U skulpturi je sve dozvoljeno i poruka je jasna, jedna i jedina, ukrasna ili misaona, praktična ili dizajnerski iskomplikovana od nepraktičnog do praktičnog.
“Dobar dan”, uzvratila je Mala na svom engleskom i baš se pitala kako će se konverzacija dalje odvijati i tko je taj Sten. Djelić sekunde je odveo ka svom partneru, gledajući kanell bulle i moravši pomjeriti glavu ka ulazu u restoran pogledavši upravo zgodnog mladića kako prilazi šanku. Uspjevši se u momentu skoncentrisati, slušala je kako dotični Sten nešto priča.
Upalila je kameru na svom telefonu i kada je bila sigurna da je Sten vidio pokušala mu je rukama dati do znanja da pričeka. S druge strane žice je ostao Sten čekajući.
Mala je otišla do šanka i nonšalantno pogledala mladića koji je naručivao nešto. Gledala je i ona u sortiman i ipak se pitala da naruči bar nešto drugo još, a ne to tako ubitačno dobro i po njeno salo opasno pecivo od cimeta.
Osmjehnula mu se, nastojeći biti nenametljiva, ali dakako odlučna u svojoj nakani. Dala mu je telefon i ostavila zbunjenog Stena da gleda u lijepo lice mladića s druge strane stakla, obrijane glave i malog uščupernog tijela koje se po izboru njegove garderobe ogledalo da je tek završio s treningom, s uskim crnim tajicama, narandžastim patikama i tamno ljubičastom vjetrovkom, s iPhonom kojeg je isključio ne mogavši dobiti taj trenutak privatnosti da naruči šta je naumio za šankom.
“Dobar dan, pričate li švedski ili engleski”, upitao je zbunjeni Stenly mladića, koji je kimnuo glavom u znak odobravanja i koji je isto tako bio zbunjen.
Možete li reći Maloj da su njene skulpture postavljene na nedavnoj izložbi uništene, upitao je Stenly mladića. Pokazao mu je slike skulptura iz koverte. Mladić je prepoznao skulpture koje su nedavno kulturni krugovi okarakterisali kao etraordinarne i skoro neke cenzurisali ne htijući da ih postave, ali ipak dobivši zeleno svijetlo od ministarstva kulture. Prije nego se snašao i počeo da prevodi, vidio je kako u restoran ulazi muškarac srednje dobi i u crnoj garderobi s kapuljačom. U jakni na takvoj sparini mu je sigurno bilo vruće, mislio je prevoditelj.
Prišao im je i pozdravio nonšalantno Malu, kao stari znanac, nešto joj šapnuo, a onda i zgodnog mladića. Kamera na telefonu je i dalje bila upaljena i Stenly je promatrao šta se dešava. Nije mogao da čuje ton na telefonu, kao da je bio isključen u tom iznenadnom susretu. Muškarac u crnoj garderobi je mahnuo policajcu, izvadio iz džepa žicu i zadavio Malu u jednom potezu, prije nego se prevoditelj mogao snaći, pozvati upomoć ili spasiti je.
Stenly je sve pratio uživo, pa i to kako mu je davitelj ponovo mahnuo i mirno izašao iz restorana ne okrećući se.
Sutradan su pronašli i ostale uništene skulpture od Male: “Srce na dlanu” i “Samo jedan”. Žice su tvorile srce; veće veličine s obješenim i zakačenim raznim ključevima; oblika i boja i veličina; na natpisu skulpture su bile riječi: “Samo jedan.”
U obližnjem gradu Jönköpingu se nalazila skulptura: “Trust is like a peace of paper, once crumbled it’s hard to get it back!”; koja se sastojala od ogromnog gnijezda napravljenog i isprepletenog žicama, a unutra papir s natpisom: “Povjerenje je kao komad papira; jednom izgužvano, teško ga izravnati.”, također slomljeno.
Čak i zadnja skulptura br. 10 “insta La (na) tion” je bila uništena. Roboti s natpisom u rukama kao parolom: Help, no Wi-Fi.
Katrin
Zatvorila je oči, uzela veliki kuhinjski nož, makaze i čekić i počela. Nije se zaustavila dok zadnji komadići njenog života nisu bili uništeni. Sve do temelja. Izrezano, polomljeno, sofa napaćena i izrezana, izbodena makazama.
Otišla je do kuhinje i zavirila u te tanjire, čaše i šerpe. Nije se puno obazirala ni na njih. A ni na podlost i podsmijeh kada je iskreno ispričala da pored šerpi, tanjira i čaša su i kese, da se lakše spakuje kad zatreba, ako zatreba.
Koji život je vodila u nadi ništavila njenog priprostog bivšeg dragana koji ju je držao u zatočeništvu? Koji život je vodila u nadi u koju je vjerovala tako da je i zadnji komad njenog dostojanstva otišao. Gotovo je sad. Ovako oboljela lažnom nadom svog priprostog dragana više nikome ne valja.
Kako je mogao toliko se igrati s njom? Odakle mu snaga da je toliko uništi? Odakle?
Kojom vradžbinom ili opakom silom je to zablindirao? Kojom vradžbinom ili opakom silom već iz ljeta u ljeto stomak je boli do srži, od stresa, od samoće, od smrznutih nogu, od neizvjesnosti u budućnost, od osmijeha koji ne vidi?
Ona više to ne može da sluša, ona je kriva za sve. Ona više njegovu manipulaciju ne može da trpi. Ona više kako nije dobra ne može da trpi. Neki dan je igrala po njegovom, rekla je sebi ok, nisi dobra; rekla je sebi ok, nisi dobra i ok je priznaj da nisi dobra, rekla je sebi sto puta ono što joj je on rekao.
Rekla je sebi i priznala; rekla je sebi ono što joj je on rekao; pljunula je sebi u lice, osjećajući tu pljuvačku još uvijek na licu, njegovu.
Onda si puknula šamarčinu da prestane. Osjećajući šamar kako pali i žari njen obraz, čestitala je sebi što ipak nije sjela na pod spavaće sobe i pucala se glavom od radijator da prestanu misli, njegove riječi, njene riječi, njihove riječi, riječi ti si takva i takva, riječi i sama si zaslužila, riječi, pusti proći će, riječi, te podmukle riječi koje dolaze iz krhotina nečijeg priprostog mozga.
Riječi, odvratne, zlobne i samožive pomoćnice priprostom življu koji ih koristi ističući svoju veličinu i nadmoć; jer je pogani jezik koji imaju jedino oružje njihovog ispranog života.
Zatvorila je oči. Onda je sve izderano, polomljeno i skrhano od bola i do bola, pobacala kroz prozor, ne trepnuvši više.
Prvi zvuk je bio najteži za podnijeti.
Zvuk popucanog stakla, razbijenog bačenom stolicom, a onda je sve postalo samo refren.
Kada je i zadnji komad bačen kroz prozor, poslije dva sata podivljalog, a tako mirnog čina, povukla je vodu, popišavši se u WC-šolju i prvi put spustila dasku na njoj, zakoračivši ka slobodi.
Usput je navratila do pobacanog smeća od svog života koji se nalazio na cesti, pobjedonosno se nasmijavši i ipak pokušala da pronađe u krhotinama i napuklinama tu diplomicu u koju je dvadeset godina prije naivno vjerovala.
Vrijeme je da se vjera opet vrati u njen život.
Bez nje je nema. Ne postoji. Nebitna je. Bez nje je nitko i ništa. Bez nje je komad istrošenog tijela. Bez nje je bol koji jede iz dana u dan. Bez nje je suza koja se ne zaustavlja. Bez nje je šamar koji više ni ne boli.
Sarajevo
U Sarajevo je donijela komad papira sa svojim imenom na njemu. Nije bila toliko stereotipna da diploma čini čovjeka, ali i ne toliko priprosta da misli da ga ipak ne čini. Znanje je imala i pokazala. Primljena je sa samo jednom temom: “Vrijeme i njegova prolaznost.”
Tema je iznosila 174 postera i nekoliko video animacija. Posteri A3 formata su bili u većini i trebali su da krase zidove Galerije, ali i nekoliko većih formata koji bi trebali da formiraju centralni dio svake od šest soba koje su joj dodijeljene da izloži svoj rad.
Unajmila je manji studio u potkrovlju na nekoliko mjeseci. Studio je bio namješten najneophodnijim namještajem. Kuhalo za kafu s dvije šalice, paketom keksa i rahat lokumom koji su uredno bili poslagani na ploči kraj šporeta i manjeg frižidera.
Zavirila je u gornji dio kuhinjskih elemenata žute boje i vidjela set čaša, tanjira i escajg. Na drugoj polici tih sunčanih elemenata pronašla je tri šerpe, tavu, oklagiju, rendu i plastične vangle. U ladici od šporeta su se nalazili plehovi za pečenje.
Stol s dvije stolice koji se mogao rasklapati bio je s bočne strane kuhinjskih elemenata kraj balkonskih vrata u staklu. Prozor iznad stola činio je pola tog zida ispod kojeg je bila i mala sofa tamno sive boje, s uredno nabacanim jastucima u prirodno zelenkastim šumskim motivima.
Ispod prozorskog okna nalazila se crna polica sa saksijama cvijeća. Panj/stolić nalazio se ispred sofe s bonsai malim drvcetom stavljenim preko Art Spiegelmanovim stripovima, Nik Kejvovom Mercy on me i King Ink, kao i s nekoliko primjera starog izdanja New Yorkera.
Krevet s ladicama ispod i ormar u ogledalu bio je na suprotnom zidu. Kraj balkonskih vrata su bila i vrata u omanje kupatilo s tuš kabinom. Unijela je svoj kofer i pogledala na taj najduži zid, preko puta kuhinjskih elemenata, šporeta i frižidera i prvo što je pomislila kako će možda sofu da premjesti tu. Zbog čega je sofa kraj stola za jelo, a manji, ali bračni krevet nije uza zid, već zauzima gotovo pola studia, dok je iza prostor prazan?
Sigurno je gazda mislio na mogućnost dvoje ljudi da tu spava, mislila je dok se u sebi zahvalila na njegovom optimizmu. Ipak joj je taj prostor već išao debelo na nerve. Da je nisu leđa boljela, već bi se bacila u premještanje.
Istuširala se, obrisala, ogrnula peškirom do kreveta i legla ispod mirisne plahte. Balkonska vrata ostavila je otvorena zbog vrućine; ali pomislivši na mogućnost komaraca s upaljenim svjetlom pod kojim je mislila čitati, ustala je ipak da ih zatvori.
Nije se obazirala da prebaci mokar peškir oko svojih bolnih leđa, ali ni smetnula kada je, zatvarajući vrata, ugledala muškarca fino izvajanog grudnog koša koji je također zatvarao balkonska vrata preko puta, u svom domu. Možda su i njega leđa boljela, nasmijala se vragolanski dok se penjala na prste da vidi je li zagrnuo peškir na donjem dijelu tijela. Sekunde obgrljene obostranim pogledima svakako su joj uljepšale noć, ali i dekoncentrisale u čitanju. Prevrtala se po plahtama ko mahnita, a onda ne mogavši zaspati, a ni čitati nazvala prijateljicu da malo proćaskaju.
“Šta ima? Jesi se smjestila? Kako si putovala?”, upitala je.
“Sve je super, samo sam umorna. A san ne ide na oči. Mislila sam prošetati, ali mi se ne da raspakiravati i tražiti šta da obučem. U ovom s puta mi se ne ide. Ležim i čekam jutro, da zaronim po buticima. Uh, ne mogu dočekati.”
“Polako, ne žuri, stići ćeš. Tek si stigla. Pusti nek se mišići odmore.”, zezala je prijateljica, znajući za njen podivljali čin koji je ostavila na ulici.
“Sve je uredno, garage sale je dobro prošao. Malo su se ljudi čudili, naravno, znaš ljude; a onda su došli i s drugog kraja grada i kupovali. Bilo mi je žao neke stvari dati za tako male pare, ali po tvojoj preporuci, daj šta daš. Ono što je ostalo, odveo je Crveni krst, a par sitnica smo podijelili između sebe, kao uspomenu na tebe. Ja sam uzela deset posto, ostatak ću ti poslati preko Paypall-a sutra.
“A sada se opusti, pusti muziku, i uživaj u tom tipu preko puta, koji po tebi tako dobro izgleda. Nemoj zaboraviti kupiti štikle, pa ga malo bolje osmotri sutra, nemoj bosa hodati i penjati se na prste. A možda se skockate negdje vani slučajno, komšije ste. To bi bar trebalo biti lako.”
“Da, sigurno. Javiću ti sutra detalje. Ali znajući mene, nemam vremena za dangubljenje. Šta muško i žensko mogu pričati, ako nisu u istoj struci? Sigurno ne o fudbalu, zadnjim kolekcijama majica ili ručku. Ako se slatkorječive riječi i govor tijela pretvore u rečenice, ta žena mora da je enciklopedija ili klaun ili njemu u biti toliko dosadno pa je napola sluša, a već sutradan zaboravi.”
“Pusti ga, ne budi ogorčena. Ne uplići prošlost u sadašnjost i eventualnu budućnost. Nije jedini. Većina ih ne sluša. Opusti se i zaboravi. Biće ti lakše. Ogorčenost ostavi iza sebe. Samo da vidiš šta će sad biti. Možda još veći smrad.”
Obadvije su se slatko nasmijale i poželjele jedna drugoj laku noć.
Katrin ipak još nije mogla da zaspi. Razmislila je o razgovoru. Ipak joj je bilo drago što su neke stvari bile rasprodate, misleći na nove “zlatne” sandale koje je vidjela u izlogu kad je dolazila i smjestila se u potkrovlju. Pasaće s napaćenom haljinom u kojoj putuje iz godine u godinu, pitajući se kad će joj više dosaditi da je promjeni. Zna da još nije, jer samo ipak mijenja sandale da bi bar malo osvježila izgled, kad se već haljine ne može riješiti.
Crni rastezljivi džins, u kombinaciji s tim sandalama, koje će da kupi sutra, žutom majicom otvorenog ramena i velika torba i spremna je u štampariju po prvi set od 16 postera koji već treba da su gotovi poslijepodne, a poslala ih je preko interneta par dana nego je doselila.
Samo jutro, treba da ga dočeka, odmorna, naspavana; ali kako? Ipak se mora suočiti s otvaranjem kofera i nabacivanjem neke garderobe preko sebe, jer joj je cigareta ostala kao jedino rješenje pred spavanje, a nije željela da momak preko puta padne u bendek od njene cigarete bez garderobe, jer je u momentu i njega ugledala tamo. Koincidencija, možda će pomisliti ako je ugleda na balkonu ili će mu se ego već popeti na 239 obrtaja, nije je više bilo briga.
Smjelo je zakoračila u ipak samo malo sada već suhljem peškiru oko sebe, nemajući vremena za kofer i rovljenje po njemu. Nasmiješila mu se, pocrvenjela i zapalila.
Jutro je stiglo. Sunčano i toplo. Izašla je na balkon poslije napravljene kafe. Sa šalicom kafe u ruci i cigarom u ustima, prebirala je po džepovima tražeći upaljač. Nigdje ga kad joj treba; već se pošteno iznervirala već ujutro. Kad ovako jutro krene, kakav li će tek biti dan? Mislila je na poster i da li će je boje u toj štampariji kojoj je povjerila zadatak, izdati.
A onda preko puta, on. S prebačenim peškirom oko pasa, izvajanim tijelom i cigarom i kafom. Nasmiješila mu se.
Uzvratio je. Nije znala koji jezik govori, pokazala mu je rukama da joj treba pripaliti. Digao je ruku i pokazao pet minuta i na sebe kako treba prvo da se obuče.
S njene desne, a njegove lijeve strane tog dizajnerskog objekta u kom su stanovali, nalazio se hodnik/most sav u staklu, koji je spajao oba sklopa zgrada, i to samo na njihovom spratu.
Kad je jučer doselila, pitala se, dok je promatrala taj most i park u zelenilu na prizemlju, zbog čega je most samo gore na sedmom, bilo bi joj interesantnije da ih ima još i na nižim spratovima; a posebno na prizemlju, jer bi zaglušio park u zelenilu od saobraćaja, a ujedno bio i kao lijep arhitektonski sklop pješacima koji tuda prolaze, a s mogućnošću pogleda na taj zeleni raj kroz staklo.
Prije nego mu je ostavila šansu da joj objasni kako će doći do nje s upaljačem, pokazala je prstom na most i digla ruku pokazujući za pet minuta.
Klimnuo je glavom i poslao joj poljubac.
Zagrnula je duks preko sebe i krenula s kafom u ruci. Zaključala je potkrovlje i ponijela telefon i kutiju cigareta. Dok je prolazila tim hodnikom, došavši prije njega i stupajući na njegovu stranu, čekajući ga, vidjela je s desne strane vrata koja su vodila na bazen. Razbacila je osmijeh od uha do uha, misleći koliko ima do najbližeg butika badića. Skoro je došla u iskušenje da ode malo prozujati na bazen, a onda se brzinski vratila, misleći kako je već stigao.
Vratila se u hodnik, pozdravila ga na engleskom i upitala za prijateljstvo na Facebook-u. Dok ga je tražila, pitajući se da li mu je profilna sa ženskom osobom; a opet morbidno i sarkastično tješeći da je bolje i sa ženskom nego s muškom, iznenadila se vidjevši ga samog na profilnoj slici.
Malo je pregledala u njegovoj blizini mu FB, okrenula se, zahvalila, rekla vidimo se i krenula prema svom stanu.
“Wait”, nasmiješio se i izvadio upaljač iz džepa. Oboje su se nasmijali dok joj je pripaljivao cigaretu. Pokazao joj je rukom cifru četiri i zamahnuo rukama da će na plivanje pokazujući pravac bazena. “See you”, pokazala je četvrticu i mjesto pred bazenom.
Ima još do utorka i do otvaranja. Naplivaće se s neznancem, ne zamarajući se pričama o njihovim životima i prošlostima, a pogotovo ne budućnostima.
Stigla je prije četiri. Naplivala se, prije nego što je došao. Mišiće je sredila i kondiciju istrenirala. Kad je stigao, malo su proćaskali na engleskom, poslije nekoliko minuta skontavši da su iz istog mjesta i u stvari pričaju istim jezikom. Malo je bila smiješna situacija progovorivši odjednom na svom jeziku, gledajući se oči u oči kao dva blizanca, samo različitog izgleda. Tada je i on zaplivao.
Gledala je to izvajano tijelo kako pliva, dok se odmarala od svoje ture i pripremala na novo uranjanje u plavetnilo bazena, osluškujući metal muziku na radiju koje su pustili na bazenu.
Stari znana©️
“Jesi li sigurna”, upitao je još jednom njen stari znanac, stigavši noć prije u Sarajevo, prije nego je preuzimao pozamašnu gutu novca.
“Dakako da jesam”, odgovorila mu je Katrin, “Ti bar znaš da su moji postupci uvijek ispravni i odlučni.”
“Ali ovog puta, mislim da stvarno pretjeruješ, sačekaj malo, ne budi kukavica.”
“Šta da čekam, da i ono malo dostojanstva, prkosa i ponosa, bude zgaženo kapitalističkom čizmom? Da i ono malo tijela koje ne boli, zaboli? Da i ono malo tijela kad zaliječi, zaboli još više? Da i ono malo koraka, ishabanih tabana, žuljeva, mišića koje bole, nerava koje ne popuštaju postanu možda zakovani za krevet ili ne daj Bože invalidska kolica?”
“Ajde ne dramči. Ti bi bar bila lak pacijent sa svojih pedeset i kusur kila.”, zezao je.
“Da, kome?” nasmiješila mu se “Možda tebi koji nikad ne ostaješ, možda tebi koji nećeš da saslušaš. Pusti praznu priču, nego vidi je li sve spremno za utorak.
I onaj glavni i najveći nerv izdao me na neki način. Udružio se s drugima, pa su počeli igrati po meni kao đavli, nezaustivo i neustrašivo. Šta više da čekam?
Već mi je muka samu sebe da vidim i čujem kad me boli. Već mi je muka od nerješenja, od priče, od pomoći, od doktora, od lijekova, od toga što sebi ne znam pomoći, od toga što sebi ne mogu pomoći. Već mi je muka od svega. Već mi je muka da je auto koje toliko želim, jer nisam vozila nekoliko godina, možda i dobro što nemam. Već mi je muka, da mislim hoće li živac pritisnuti u saobraćaju baš kad ne treba.
Već mi je muka od svega, od mojih 43 godine. Od savjeta koji ne vode ničemu konkretnom.
Muka mi je od muke.
Muka mi je od čekanja.
Muka mi je od priželjkivanja normalnog, kao recimo tebe tu kod mene, a ipak misleći kako je i upražnjavanje oznojenih tijela samo trošenje tijela.
Muka mi je od misli, od crtanja, od kiše, zime, hladnih tabana. Kad bi možda bilo nekog sunca; možda bi bilo bolje. Možda bi se misli ugrijale, nervi smjestili na svoje, bolovi prestali, suze osušile. Možda bi život opet imao smisao kao i sa 16 ili 17 kad sam mislila da je moj čitav svijet. Samo da bi se godinu poslije našla van svega pod okriljem rata.”
“Opet ti i tvoj rat. Nisi jedina. Počni voljeti kišu, daj joj šansu. Počni voljeti suze, daj im šansu. Pa i bolove i crne misli, i izlaz kojeg nema, i možda ishabano tijelo koje će još više da boli. Daj im šansu. Toliko si valjda duguješ svima oko sebe; koji i pored svega ipak u tebe vjeruju i cijene te, na neki način.
Ljubav, kao i mržnja je jaka riječ.
Ne osvrći se na njih. Ne traži dlaku u jajetu. Ne traži ljubav i simpatiju, jer tako te neće stići ni mržnja. Daj šansu, životu. Izlaz, uvijek imaš.”
“U redu je sve što pričaš, ali naravno ne spominji ovo nikome i sredi sve za utorak.”
“Možda sunce te dočeka ili prodaja postera.” poljubio ju je.
“Ćao, vidimo se. Tek je 106 postera gotovo. Treba da ih pregledam, prije nego dam na štampanje druge. Prodaja postera??? Ti samo tako prokleto misliš na novac. U tvom svijetu i kad sanjaš, sanjaš novac. Tvoj svijet je obojen zelenom bojom. Etiketa tvog šampanjca uslikanog za Instagram i socijalne medije ima okus novca, a nije ukusan. Piješ ga sam, dragi, ne ostavljajući vremena da ti se neko približi, dodirne te, ostane kraj tebe do jutra, probudi te kafom i dodirom, pjesmom i osmijehom. Ti si tako naivno i prokleto sam sebi dovoljan.”
“U redu, ne sekiraj se. Uživaj u gradu i proljeću malo. Jesi kupila sandale?”
“Ajde, gledaj svoja posla, ne trudi se radi mene, opet je sutra sve isto.”
Nakostriješila se, kad je upitao za sandale, tupo spuštajući pogled ka svojim “zlatnim” sandalama, pitajući se je li je sreća baš toliko morala zaobići. Je li morao biti toliko neosjećajan, ćorav ili egoistički zaljubljen samo u sebe i svoj lik u ogledalu, tako da ništa dalje od svog cijenjenog i precijenjenog nosića nije primjećivao? Ubijala ga je njegova hladnoća.
Više nego bolove koje je trpjela iz dan u dan, iz noći u noć.
“Ti u svom svijetu, ja u svom, željna da me vidiš, čuješ, dodirneš.”
“Ne budi šašava.”, nasmijao joj se.
Pozdravili su se. Dok ga je Katrin pratila pogledom, nije mogla da se ne upita hoće li se ikad više vidjeti. Ipak nije mogla da se ne upita i pored pozamašne gute novca koju mu je dala, da li će srediti sve u utorak, na izložbi.
Da li će je prevariti? Nije mogla da se ne upita.
Mislila je na poster broj 106 i “If I could go back and do it all over again… I would” i otpratila ga želeći mu svu sreću ovog svijeta.
Pitala se kasnije gledajući u poster Broj 106, u siluetu djevojke na zalasku sunca, s rancem kao satom na leđima; da li bi li i oni isto uradili, Ratnici?
Ratnici sa svih strana, a već unaprijed znajući odgovore.
Ona zna da bi – bez kajanja, velikih riječi, pompe i fanfara iz daljine koje donose šampanjac i šampanjski poljubac. Mislila je na njegove riječi dok su pričali o kiši i o tome da ne dira i ne traži ljubav jer neće tako dobiti niti mržnju, jer tako će ostati pošteđena i jednog i drugog. Ali ipak ne može, ne može da ih ne dira, provocira, ispituje – ni ljubav, ni mržnju. Ne može da ih ne traži.
Ona je rođena da osjeća.
Jebi ga. Ili ljubav ili mržnju. Jer i mržnja zna da voli. Itekako. Jednom kad je prepoznaš. Onda si sretan kad je prepoznaš, jer znaš da te mržnja voli. Onda si tek tako ubitačno nesretno sretan. Jer si prepoznao.
Štampanje postera je kasnilo, jer se iskomplikovalo nešto oko tog projekta. Stići će za 15 dana, rekli su joj u štampariji neka se ne sekira. Sve će biti sređeno; momci u štampariji koketirali su s njom smjelo, a njoj je već bilo svega dosta – i projekta i brojeva i piksela; smiješila se i mislila na neki drugi utorak, da joj prođe.
Brošure i reklame za izložbu još nisu bili anonsirani, tako da je bar tu dobila na vremenu.
Ne smije se sekirati, ovo je dosada njezin najveći projekat i naravno da koketiranje momaka u štampariji koji su počeli zabušavati neće uzeti za ozbiljno. Petnaest dana… šta može da stane u petnaest dana čekajući ih kao kaznu ili olakšanje, pomislila je. Po gradu je već prozujala. S prijateljima popila kafu i piće. U mislima poplaćala sve račune ako je kome ostala dužna, a u biti znajući da nije.
Popričala je sa strancem koji priča domaći jezik, kako izložba kasni petnaest dana i ne zna šta da radi.
Fatalna tetovaža
“Pa šta je to, čemu tolika misterioznost u tinti na tvojoj istetoviranoj ruci?”, upitala je stranca koji govori isti jezik kao Katrin.
“Vidjećeš za koji dan, kada bude vrijeme; a sada pakuj kofere”, idemo za dva sata.
Utonula je u pogled iz kojeg nije željela da izlazi.
Kofer je spremljen. Ubacila je i zlatne sandale, USB i kompjuter, malo veša, tri majice, traperice, dvije haljine, baby doll pidžamu, dva peškira, šampon, balzam, kremu za ruke i tijelo, kremu za sunčanje, sunčane naočare, šorc, japanke i torbu za plažu. Pasoš, mokre i suve maramice, križaljku, bocu vode, telefon i punjač, karmin i tri Mars zamrznute čokoladice ponijela je sa sobom. Nabacila je i kožnu jaknu preko sebe, čekajući ga oko pet poslijepodne u hodniku kompleksa.
Pomalo se komešala što kasni; a već naviknuvši se na to, promatrala je sjetno prolaznike, pitajući se hoće li ikad više doći. Nikad se ne znaju putevi koje te vode nečemu; ali je bila sigurna 56 posto što njen projekt koji dobija oblik, s laskanjem iz štamparije, ne vrijedi, jer kasni. Je li ona pogriješila? Stalno se pita i koriguje; u mislima izvinjava i ide dalje spakovana. Nadala se u 15 dana velikim promjenama, naravno nabolje; zahvalna strancu koji to više nije i što upotpunjuje tišinu i samicu koju je stvorila oko sebe i komu ne smetaju njene navike i stil.
Čekajući ga, znala je da sa svakom izgubljenom stvari, dobiva neku bolju i prikladniju u trenutku. Ona nije imala vremena za kajanja. Život je opet postajao ružičast. Kroz njene naočare svi putevi su jednaki i dostojni sreće i ljubavi, pa i ovaj sa samo 15 dana života još.
Pet i pet, nema ga još. Gledala je gore prema njegovim prozorima, a onda se iznenadila kad ga je ugledala kako ide i nosi kacigu.
“Pa ti si izludio. Nisi valjda mislio motorom?”
Stavio joj je prst na usta, ne dozvoljavajući joj da išta izusti. You’re the boss, pomislila je i nasmiješila se.
U Hrvatsku su stigli prije ponoći. Odspavali su do 4:30. Žamor i vrevu grada, glazbu iz okolnih kafića i već pomalo pijanih mladića kako se naglas raspravljaju i zezaju sa svojim društvom i djevojkama nisu ni primjećivali. Poslije odmora i spavanja parkirali su kraj plaže i otišli u obližnji kafić. Poručili su Subway sendviče i dva Ožujska. Pogledavši ga upitno da li će po još jednu Žuju, okrenula se i rekla da dolazi za pola sata. Noćno kupanje je uvijek bilo kik. Sada joj je bilo potrebno plivanje.
Nakon nekoliko sati sjedenja na motoru, spavanja i odmora, vraćala je svoje mišiće u pokretne trake i svoje morske misli i uspomene na svoje mjesto. Mjesto, koje je ostavilo traga u njoj i nakon izbrisanog ljetnog tena i linija od kupaćeg. Sad je bila preumorna da misli i na sebe, a kamoli njega. Pitala se je li još uvijek živi tu, u tom gradu?
Sutra, ne sad; pokušala je da ne misli na njega, plivajući i odganjajući umor, carinu, put, njega ispred nje, stranca, njega obgrljenog njom, nju obgrljenu njim, njega stranca motoristu i njega stranca koji to više nije. Sutra, mislila je; ne misli sad, plivaj, utopićeš se, sama je sebi sugerirala i stavljala misli i uspomene na mjesto. Pokušala je da pronađe nešto zanimljivo da pogleda, da skrene misli, ali u crnilu noći ništa se nije vidjelo.
Okrenula se i zaplivala natrag, uranjajući u valove kao u svoj dom, izranjajući, pa opet uranjajući. Otplivala je dvije ture, a tada je i njen saputnik došao. Dok su zajedno plivali, noć je zatvarala; a zora budila novi dan.
Izlazeći iz vode, drhtala je ko prut. Pogledala je tetovažu na ruci svog stranca/saputnika, koji je u međuvremenu skinuo povoj s nje i ponovo uronila u taj pogled iz kojeg nije željela da izlazi.
Svih 14 sutrašnjih dana su joj bili nevažni. Njenih 14 dana koje su joj preostale u životu.
Vratili su se u Sarajevo sretno i vidno umorni poslije 15 dana plivanja i odmora. Kada su svi posteri bili gotovi, poredani, stigao je i utorak i otvaranje izložbe. Nije očekivala posjećenost svoje raje, koja je bila polijena u svemu u kom nije vidjela svoj interes, a i jer im je ponekad sve tako priprosto servirala i na Facebook-u. Nema veze, ne žali ona ni za čim.
Otvaranje je praćeno novinarima, sugrađanima i fotoklikovima; šampanjcem i grožđem, brošurama i cijenama postera. Katrin se već prije javno izvinula što ne može prisustvovati otvaranju. Posjetioci su pregledali svih šest soba u kojima su se nalazili posteri.
Na zadnjem posteru “Thank you”, djevojka koja drži sat u ruci, a na čelu joj je cifra 174, pisalo je na engleskom:
“Thank you” is the last image, 174 in this theme I did in the last nine months. I hope you enjoyed it as much as I did creating it. Some of the images speaks and screams for itself. They don’t need further explanation. I started the series with the quote on my first image that goes like this; “You never know beforehand what people are capable of, you have to wait, give it time, it’s time that rules, time is our gambling partner on the other side of the table and it holds all the cards of the deck in its hand, we have to guess the winning cards of life, our lives.” by #josésaramago in #blindness.
Even though a lot of my images speaks about trust, struggle, equality, sadness, stress over the time and passing time, it also teaches about #love and #humanity and how to start over, how to let go and how to speak up for yourself.
It teaches about the future while letting go the past.
Thanks for supporting me 🙂 ️
174/174 #time #passingtime, napisala je Katrin.
A onda su u zadnjoj sobi zamijetili mrak u jednom dijelu galerije. Mrak je ipak praćen malim svjetlom s poda uperenog u visinu nečega, skulpture možda, mislili su dok su se znatiželjno približavali i tom umjetničkom izražaju, posljednjem od umjetnice Katrin, koja je sve uredno poslagala, ištampala s ljubavlju, ljubavlju prema kreaciji.
Tada su čuli vrisak, jer skulptura nije bila skulptura, već obješeno tijelo koje je visilo sa stropa.
“Nije to ona”, neki su uzviknuli.
“Jeste, ona je; samo s obrijanom kosom na lijevoj polovini glave i novom tetovažom na vratu”, neko je rekao.
Dok su se komešali, zgražali, a neki i s čudom smijali svemu, ugledali su komadić papira koji je krasio i bio zakačen na njen prst desnog stopala.
Na papiriću je pisalo: “175”.
Novinari su slikali, a nepoznati momak je brzinski uzeo papir na kom je pisalo 175; izvukao revolver iz jakne i nasumice tražio žrtve po Galeriji. Policija i TV su stigli. Prenosili su izravno kako je momak s kapuljačom sakrivajući lice; srednjeg rasta i u svijetlo plavim trapericama i bijelim tenisicama priveo jednog taoca pripijajući mu revolver u sljepoočnicu.
“Šta tražiš momak; zar nemaš već previše i s obješenom umjetnicom posla?” smjelo je rizikovala svojim pitanjem i direktnom optužbom, život taoca policija.
“Nisam ja taj kojeg tražite. Nisam je ja ubio.”, rekao je mladić s revolverom.
“Ja sam samo tu da popunim životnu dosadu i učmalost ovog sivog života.”
“Da. S revolverom u ruci, baš si našao zanimljivu igračku s kojom će ti život zablistati, u tom svom jadnom životu.
Ko je onda, ko je ubio, ako nisi ti?”
“Tebe smo vidjeli kad je i umjetnica Mala ubijena u Švedskoj. Odgovaraš opisu, visini, samo ne znamo koji ti je bio motiv. Ni Mala ni Katrin nisu baš bile prilično bogate, šta si dobio s njihovim ubistvom? Pa i Inda, njihova prijateljica koja je zadavljena žicom u Štokholmu nije imala previše. Osim jezika i kreacije. A to je ionako malo bilo plaćeno, a često koštalo životima.
Znamo da su bile prijateljice Mala, Katrin i Inda, porijeklom s Balkana. Da li si bio ljubomoran njihovim prijateljstvom? Je li ti nešto smetalo?”
“Odjebi”, zatresao je opet revolverom, ne mogavši ga slušati i ispalio jedan metak prema stopalima mrtve Katrin.
“Nisam bio ja! Ja je nisam ubio, a ni Malu; ne znam ni o kome pričate, ni ko je ta Mala. Ovo sada sam ispalio, sada sam bio ja; ali ona je već odavno mrtva, zar ne? Ovaj metak nije ubistvo. Ovaj metak sam ja, ali ja je nisam ubio; kao što ste vidjeli na njenom stopalu s brojem 175 ona je već bila mrtva. Da, bili smo prijatelji. Da, ja sam ovdje s revolverom i to ne zbog izložbe, nego zbog nje.
Ne zbog njenog tijela koje sam želio i priželjkivao, i koje mi nikad nije htjela dati. Ja sam tu, jer nisam mogao biti kul kao ona, pa sam s revolverom, mislio da ću i nju impresionirati, ni ne znajući da je mrtva.
Eto zato sam tu. Radi nje, da joj pokažem kako mi je stalo, pa makar i s revolverom. Nije me primjećivala. Tu sam radi nje, ali ona je već mrtva, neko ju je ubio”; vidjela mu se suza u oku dok je puštao taoca i predao oružje policiji.
Giro
Slučaj s Katrin je prošao bez uspjeha. Ubica nije pronađen, iako je komesar Stenly iz Švedske sarađivao s nadležnim organima u Bosni i Hercegovini. Nikakvih tragova ni za Malu ni za Indu.
Nekoliko mjeseci kasnije, u policijsku odaju u Švedsku javio se izvjesni Giro. Pričao je perfektan švedski i rekao da je poznavao umjetnicu Indu čije je neriješeno ubistvo napravilo pometnju prije godinu dana, kao i njezine prijateljice s obrijanim glavama i tetovažama na lijevoj polovici vrata.
Rekao je da ga je pomalo zabrinjavala sekta i situacija u koju su potpadale tri drugarice, umjetnice, praćene nekim dasom na Internetu, s kojim su komunicirale, a kog nikad nisu vidjele.
Giro je bio u bliskom odnosu sa sve tri, s Indom i Katrin i dugogodišnji ljubavnik. Ali ga je boljela Indina tuga, očaj i osama, njezina nemogućnost da spozna kako ne može da ostavi ženu; radi nje. Bojao se, priznao je Stenliju da nije zbog njega otišla u sektu.
“O kakvoj se sekti radi?”, upitao je Stenly, odmah mu tu nešto smrdeći.
“Da, komunicirali su s izvjesnim dasom, u grupi L; koji im je toliko punio glavu s dosadom i depresijom, kako je sve crno, koliko su ljudi bezobrazni, kako su digitalni, poludjeli, kako se ne druže; i kako bi im najbolje bilo da nađu nekog bliskog, plate ga da ih ubije, jer tamo je bolje; spasiće se ništavila i ovog sranja, zime i dvoličnih ljudi koji misle samo na sebe.”
Pokazao je ček s pozamašnom gutom novca s Indinim imenom napisan njemu i priloženim pismom. Izvadio je drugi ček s pozamašnom gutom sa svojim imenom, a odmah zatim i treći. S pismima. Na drugom čeku je potpis od Male, a na trećem potpis od Katrin.
Nijedan ček nije bio unovčen.
U pismima je pisalo: “Dragi Giro, hvala na tvojoj pomoći i što ćeš nas sa žicom u rukama svojim energičnim pokretom riješiti ovog ništavila od života. Mi idemo u bolji svijet, možda tamo ima nekog humanog. Ovaj digitalni i s pixellima nam je dojadio, a pogotovo zima, minus vani, često i na računu, i bolovi. Nadamo se da ćeš ti biti dobro s novcem koji ti ostavljamo. Kupi sebi novi kompjuter, iPhone, iMac, iPad, iCar, iGod, iChocate i svu tehnologiju ovog svijeta. Pa sjedi i uživaj. Još jednom hvala.”
“Hm…” rekao je Stenly: “Zbog čega nisi unovčio čekove od njih tri?”
“Nisam ih ubio radi novca.”, nasmiješio se Giro.
Stenly je odmahnuo glavom u nevjerici, pozvao kolegicu i rekao da mu treba veliki godišnji odmor. Pokazao je glavom na Giru i odmahnuo glavom.
Poslije tri dana godišnjeg, radna kolegica ga je nazvala i rekla da su zaplijenili Girin kompjuter. Pronašli su da je u sekti L on dasa, serijski ubica i tvorac sekte L koji je komunicirao s umjetnicama.
Autor: Indira Kušmić
Odgovori