Kupio sam trešnje, jogurt i fažoliće. Nije ni 9, a već je upeklo i sve se žile rastežu u valovima. Jedva se čekam sakrit među svoje starinske, debele zidove na ugodnih plus dvajspet. Izlazim s parkinga. S lijeve strane, uz metalnu ogradu, u spomen na tragično preminulu pješakinju, godinama se izmjenjuje vijenac koji se prebrzo suši. Nikad mi nije bilo jasno kako je netko mogao skončat’ na mjestu gdje ne možeš vozit’ više od deset na sat, koliko mala mora bit’ šansa i koliko velika glupost da te ne bude čak i da te netko skupi pri takvoj brzini.
Povratak kući odgađam za par sekundi, moram propustit’ plavo vozilo jače kubikaže na zadnji pogon. Malo zadržim pogled na zgodnoj brineti koja je za upravljačem, taman dok prođe, i skrenem za njom. Ispred nas je samo semafor kratkog daha i gotovo klizimo prema crvenom svjetlu. Moram priznat da je spretna: lijevom rukom drži volan, drugom namješta mobitel i traži certifikat o kvaliteti u retrovizoru prema kojem je usmjerila pogled koji želi imat’ neko značenje i poljubac ograničenog dometa. Okine jednom, dvaput, triput. Valjda je zadovoljna. ‘Ko zna je li, osim u sebe, ponekad pogledala i u onaj vijenac. Krećemo istom brzinom zaustavljanja, svatko svojim putem, svatko svojim malim šansama i velikim glupostima.
Autor: Boško Habuš
Odgovori