Mi ne znamo, kad jaglac žutim trubama zove,
mi ne znamo, kako blistaju zvjezdana čisla,
koja prebiru grane lipe, breze i zove,
jer mi više za radost i proljeće nemamo smisla.
Naše su kosti upile svu vlagu potleušice,
po plućima se vuku otrovne magle dima:
mi znamo zagrljaj reume, gripe i sušice,
nas vole jedino bolesni, bijeda, glad i zima.
Mi smo krenuli u grad, da se riješimo duga,
a mi smo se riješili snage i zdravog roda –
sada je za nas tvrda zemlja i tupo ralo pluga:
nemamo brazde zemlje, ni komad kućnog poda.
Makar su našu krv pretvorili u zlato
i sočno i zdravo meso oteli na kile –
nas očekivanje snaži i nismo klonuli zato:
– na nama ostaju rane, mišićje, koža i žile.
Objavljeno: 1932.
Odgovori