Šeširi na daskama

I tako dalje… Ali, i to je bila istina. Istina da je Nikolica radio u tvornici i istina je da su ga uvijek krivo gledali. Nije on znao, htio je, ali nije on znao zašto su ljudi baš takvi, zašto su tako zločesti i zašto baš njega ogovaraju, zašto ga mrze, zašto im to sve uopće treba. Njemu je bilo samo jedno bitno, bitno da radi i da se vrati kući nakon posla. A sutra, opet tako, opet jednako isto.

Međutim, danas vrijeme i dalje nepovoljno, užasno skupo na svakom koraku. Kiša na kišu. Ljepljivo. Htio je Nikolica ne misliti na svoje kolege u tvornici, ali znao je da čovjek uporno misli na ono na što ne bi smio. Tako je jednom mislio na onu preko ceste, ali znao je da to ne smije, da ona već odavno ima drugoga i da ga voli, ali je on svejedno mislio na nju; mada je znao da to što on misli ne zna nitko drugi osim njega.

Radio je pod pritiskom. Morao je zadovoljiti kvotu da ostane zaposlen. Oni preko puta njega, samo su ga krivo gledali, a ujutro bi šaputali međusobno: “Eno ga! Neka ga vrag više odnese!”

I tako: na marendi, onako sam, u kutu, dok pokušava ostati neprimjetan, kako ga ne bi komentirali, ipak upadne u oko jednome koji nije mogao bez da nešto ne dobaci. Znao je to Nikolica, zato je odmah otišao iz kantine, ne završivši svoju kavu. Znao je da mu i svaki zalogaj drugi broje, tako je često kući odlazio gladan, ili bi u salvetu ponio neki sendvič koji bi pojeo sam i u miru, bez ikakvih oko njega.

“Vidi, nikoga nema, sam je ko pas!” dobacio je jedan namjerno glasno. I oni okolo popratili su tu uvredu sa smiješkom kao potvrdom. Ali, svi ti koji su tako govorili, nisu se uopće pitali da li ih on čuje, oni su, zapravo, htjeli da ih se čuje, kako bi on otišao.

Dan je prošao i vratio se doma. Nikolica nije mogao spavati, vrtio se po krevetu i hodao po kući, čitao bi neku obaveznu literaturu, ono što su drugi govorili da svaki čovjek mora pročitati. Ali, i to je bilo naporno, on je htio jednostavan život, bez ikakvih napora, pa ni onih intelektualnih. Zapravo, on je čitao jer je znao da to najbolje uspavljuje. On bi bio sasvim sretan da svaki dan radi i da dođe poslije posla kući, i tako svaki dan; bez uzbuđenja, bez pritiska.

Tako je bauljao po kući i izlazio iz prostorije i ulazio u drugu, razmišljao je o raznim nepovezanim stvarima. Zanimalo ga je to, kako mnogi ljudi, puno gori od njega, počevši od onih s kojima je radio, kako takvi u životu puno bolje prolaze, i to samo zato što su zločesti. Vjerojatno zato što je zločestih ljudi puno više pa se lakše nađu i sprijatelje s drugima, sebi istima; dok eto, ova manjina, ova mala manjina dobrih, kao što je naš Nikolica, takvi moraju trpjeti one glupe. Ljudi često okruženi drugima zaboravljaju koliko vrijede. I Nikolica je ponekad znao misliti nije li i on baš onakav kakvim ga smatraju. Gdje god da je došao smatrali su ga budalom, i to baš zbog toga što je bio pametniji od drugih. Uvijek glupani pametnijeg od sebe nazivaju budalom. A svi ti, takvi, nisu ga poznavali, jer samo o čovjeku kojeg poznajete možete reći ružne stvari. Znao je to Nikolica.

Nije mogao zaspati. Dizao se neprestano. I gledao je kroz prozor, u one svjetiljke, okružene svjetlom sa svih strana. Odlazio bi do onih polica gdje je držao knjige, i nije otvarao. Rekli su mu da tako treba s knjigama.

Sutradan, jutro ujutro još neispavano, škilji sunce iza onog brda. Razvučeno. Nikolica se ustao i počeo se pripremati za posao. Kao i uvijek, uvijek isto.
Odjednom odjedanput, dan nadigrao onog prije sebe. Dani su počeli dužiti, već po nekoliko metara sa svih strana malo duži. Zna se, dolazak ljeta. To znači samo to, i to znači samo jedno.

Krenuo je istom rutom. Stao ispred jedne kuće gdje se uvijek javljao jednom psu koji bi ga veselo prepoznao. Porazgovarao bi s njim, a onda, čudio se jedno vrijeme zašto takvi ne mogu biti i ljudi, tako dobri; mada da i pas progovori možda bi bio jednak kao i drugi, zaključio je kasnije. Eto, tako nekako razočaran u sve što ga okružuje, dolazi na posao. A ono: na poslu svi opet pogledom upiru na njega. Svi ga nekako teško podnose, ne podnose. Držao je sve u sebi, ohrabrivao se… Čovjeku koliko god da je teško u životu, uvijek ima svoje ime i prezime, a to ima svoju težinu. Znao si je to ponavljati Nikolica.

Mada i međutim, a onda i u međuvremenu, ne izdrža više… Tako je trpio žestoko ogovaranje mjesec dana, a onda… Otišao je kod doktora…

Zaustavio se pred zgradom, onako, kao i svim sličnim drugima; ogrnuta u bijelo, zabijena tvrdim stupovima u sivi asfalt ulice. I ona usputna ulica, s jednim smjerom koji vodi jednosmjerno, činila se ponekad zastrašujućom. Sve bi možda i bilo prihvatljivije samo da nije trebao ući, samo da je trebao proći pored zgrade kao kakav prolaznik.

U onom uskom hodniku, napravljenom samo kako bi čekanja bila što neizdržljivija, sjedio je Nikolica u šutnji i ponešto u strahu. Čekao je tako pred vratima, i promišljao da li je sve ovo uopće bilo potrebno da se dogodi, možda i ne bi bilo tako da je o tome duže razmišljao, jer, znao je da s vremenom često zaboravi na ono na što misli. Nešto je tako blesavo mislio, a onda unišao.

Nikolica mu je ispričao što sve proživljava na poslu i kako više ne može izdržati niti dana. Doktor je sve zanimljivo slušao i zapisivao u svoju bilježnicu. Čudio se svemu što je Nikolica govorio, kao da nikada ništa slično nije čuo, kao da mu ne vjeruje. Tako su razgovarali i odjednom, samo je podigao slušalicu i nešto nerazgovijetno promrmljao onome na drugoj strani.

Nakon kratkog vremena, u ordinaciju mu je ušao kolega, sav ozbiljan, kao da je ozbiljnost jedino što mu preostaje, kao da su mu nekad prije rekli kako inteligentan čovjek mora biti ozbiljan i kao da Nikolici curi vrijeme. Nedugo nakon toga, ušla su još trojica. Rekli su Nikolici da sačeka u hodniku, te da će ga zvati kada dođu do zaključka.

Nikolica je tako u znoju i nervozi hodao; i hodnik u kojemu se pronašao, djelovao mu je prohodniji no pred desetak minuta; prošetao ga u cijelosti. Gledao je u kvaku i čekao kako će je netko s druge strane otvoriti. Više od sat vremena čekao je u hodniku, a onda ga je jedan hladno pozvao unutra. Bio je Nikolica osjetio da nešto nije u redu.

Sjeo je na onu jednu stolicu dok su ga ovi gledali u čudu. A zatim; dijagnosticirali su mu: kronično razočarenje u ljude, uz obrazloženje: već duži period izlaganje zločestim ljudima. Nije Nikolica znao što to sve znači, ali je kao i uvijek, onako dobar i poslušan, vjerovao drugima, pogotovo onima za koje je sigurno znao da su pametniji od njega.

Doktori su ustanovili da još nisu vidjeli toliki prag podnošljivosti kod jednog čovjeka, te su mu predložili jednostavno i najbolje rješenje: da hitno trebaju, nepogrešivim kirurškim zahvatom, odstraniti mozak, pazeći da svi živci ostanu sačuvani… Rekli su mu to hladno, kao da se njega to ne tiče, i kao da on u toj operaciji neće sudjelovati. Pukla mu je petarda u grudima.

Otišao je nakon toga…

*

Ne previše gorljivo. Ali i dalje vanka toliko vruće da pretjeruje. Ljeto pretjeralo, neizdržljivo je. Ptice u slučajnom prolazu, prošle ispred njega.
Vratio se na posao i samo mislio kako bi trebao na operaciju, i  bi li to uopće bilo pametno, jer zna, ružne stvari se mogu dogoditi, stvari na koje uopće ne želi niti pomišljati… Mislio je tako dok je radio i nikako se nije mogao odlučiti, međutim, sve su ga više oni pogledi i šaptanja pritiskala.

Pri izlasku, samo je čuo ono što nije htio: “Što on tu više radi; tko ga više ovdje drži!?”

S tim na pameti morao je preživjeti cijeli jedan dan. To što je čuo bilo je dovoljno da odluči, da se odluči za operaciju, to mu je jedino preostalo, jedino da izdrži. Postoji nešto užasno nepodnošljivo kad znaš da ne bi trebao biti na mjestu gdje jesi, a moraš biti. Bio je znao da je cijeli život radio samo jedan posao i da nije sposoban ni za što drugo, niti bi ga itko drugi i zaposlio. I to saznanje, držalo ga je, mislio je, kao i većinu ljudi za svoja radna mjesta.

Već tri dana sunce dobro namješteno. Zateklo se na nebu, pokraj ono nešto oblaka. Današnji dan prepisao vrijeme od onog jučer. Sve potpuno jednako, isto. Nikolica je odlučio otići, jer… morao je…

Napravili su mu sve tako, sve vrlo jednostavno, da sam može stavljati i vaditi mozak. I ništa se nije primjećivalo. Operacija je bila uspješna i doktori su zapisivali u svoje bilježnice postupke, za neke druge slučajeve…

Na kraju, zamotali su mu mozak u lijepu svilenu maramu i dali su mu prigodnu kutiju za njega: lijepu drvenu, s malim katancem, da mu ga slučajno ne ukradu. Rekli su mu da ne brine, da ga može staviti gdje želi: na ormar, policu, i tako to… Usput, predložili su mu da ga čuva i da pazi da mu ne ispadne, jer to nikako ne bi bilo dobro za ponovnu i daljnju upotrebu.

Ponio je Nikolica svoj mozak kući i čuvao ga. Nebitno gdje izlazio, znao je da će biti okružen ljudima i znao je da svi ti ljudi, većinom će biti zločesti, zato, nije htio riskirati te je znao da će ostavljati svoj mozak kod kuće u kutijici.

*

I tako, došao je i današnji dan, bilo je puno mora među onim brodovima, a Nikolica je napokon otišao na posao. Na poslu sve je ostalo jednako: isti ljudi, iste tužne priče, jednako nadmetanje čije je dijete uspješnije, jednako ogovaranje čije nije, jednaki poslovi i još jednakije misli.

Netko je spomenuo njegovo ime, samo je to razumio, ali ništa dalje od toga nije mogao… Osjetio je nekakvo olakšanje, nekakav mir, mirnoću. Nije doživljavao, nije dopiralo do njega ono što su govorili, ništa ga nije smetalo, jednostavno se prepustio jednostavnosti.

Prije, dok je to radio s prisustvom mozga, tlačilo ga je što to govore protiv njega i mučilo ga je zašto šef nije baš zadovoljan njegovim radom, a Nikolica je mogao biti nazvan svakakvim imenima, ali nikako neradnikom. To ga je baš doticalo. On je mislio, a bio je i u pravu što tako misli, mislio je da šef nikome ne daje komplimente, jer ga je strah da ne odu negdje drugdje za veće novce. A šef, bio je jedan od onih šefova koji ni sami nisu znali kako su dobili tu poziciju, i upravo zbog toga, znali su glumiti ono što nisu. On nije mogao nastaviti od tamo gdje je stao kad nikada nije ni počeo. Ovome je sve bilo servirano, i zato što svojim radom nije došao do toga, nije ni mogao znati nastaviti. Treba čovjek kroz puno toga proći da bi došao do nečega, mislio je Nikolica. Mnogi rade poslove o kojima ništa ne znaju, i, mnogi ne rade poslove o kojima sve znaju. Tako i ovaj, zgubidan, nije znao ništa ni o čemu.

Mučilo ga je to prije, međutim, sada više nije tako…

Sada, Nikolica radi na traci i skida šešire; slaže ih na široke kockaste daske, na koje stane oko šesnaest komada. Radi to bez imalo napora, bez imalo uzbuđenja.

I istina je, da je sada Nikolica napokon sretan, nakon toliko godina mučenja od strane drugih, sretan je jer mu je mozak u kutijici, na sigurnom, u toplom, kod kuće.

Autor: Lovre Rončević