1.
Ah, tužna li je za ljepotom čežnja
onom ko stvara ljepotu u misli!
Vruće je ljeto: žarko grije sunce
da pod njim vene karamfil i ruža,
kroz žegu cvrčak pjeva, klasje zlatno
niz dugo polje talasa kô more.
O moje plavo, nedogledno more,
kol’ za tobom me silna mori čežnja!
Kraj tebe prođoh ono doba zlatno
kad ne taru nas ni brige ni misli;
u tvome valu, kô mirisna ruža,
kupa se ljubav moja, moje sunce!
Obujmit će ju toplom rukom sunce,
a srebropjenom neizmjerno more:
rastvorit će se kô u ljetu ruža-
ta osjetit će snagu mojih čežnja
i nebrojenih uzdaha i misli.
O čedo moje, rumeno i zlatno!
Oko tebe je žiće mlado, zlatno,
ti si kô zora koja vodi sunce,
kô ljiljani su čiste tvoje misli,
srdašce vjerno, duboko kô more,
snježane grudi, krvi moje čežnja,
a sitne noške, kô dvije kite ruža.
I kô što pelud pčeli nudi ruža,
a ptici zrnje daje klasje zlatno –
ja bih njoj život. Ah, al moja čežnja,
žarča, neg plamno i zanosno sunce,
zanijela me, kô lađu burno more,
zanijela me, kô dušu slatke misli!
Al zalud nam je, tužne moje misli:
daleko od nas ona cvate ruža,
daleko nju nam sinje grli more,
uz koje ja proživjeh doba zlatno.
Ostaje nama ovdje samo čežnja
i mrke gore i nad njima sunce.
Neg u pjesmu se pretvorite misli,
recite Lijepoj: kô hridinu more
da i nas za njom ljuta bije čežnja.
2.
Kao pod žrvnjem što masline svježe
u suđe cijede žuto, mlado ulje
njezine tako neumorne usne
slast ljubavi u moju siplju dušu:
i dršćem kao mjesečevo zlato
u titrajućoj površini vode.
Ta ruže cvatu kraj svijetla i vode,
u mladosti je naše žiće svježe,
u suncu najveć odbljeskuje zlato,
na žarkoj vatri čisto gori ulje –
a moju mladu i zanosnu dušu
griju i žare i krijepe njene usne.
Kad prvi put na one krvne usne
utisnuh cjelov, kô kroz bistre vode
kad prođe zraka – kroz moju je dušu
uzdrhtaj prošô. Bješe jutro svježe
i mirno more, kao mirno ulje,
a istok krvav, kô žeženo zlato.
Ja sam joj rekô: – Daj se ljubit, zlato!
Opojno njene mirisahu usne
kô južni balzam, il ružično ulje,
il s istočnijeh strana miris-vode.
Prekrasni časi mladosti nam svježe,
kako ste moju obnemogli dušu!
Otada sam joj svoju dao dušu,
jer njezina su čuvstva suho zlato,
a još i sada, poslije mnogo, svježe
u cjelovu su njene rumen-usne.
Njena je vjernost vječni izvor vode,
a ljubav čisto, iscijeđeno ulje.
I gorućem što kandilu je ulje
za moju mladu ona bit će dušu;
rad nje ću preći i kopna i vode,
i čuvati je škrto kao zlato,
a ona dat će meni svoje usne,
i cjelove na njima sveđer svježe.
O pjesmo, nać ćeš sutra naše zlato,
gdje na me čeka na žalu, kraj vode,
reci, čim dođem, ispit ću joj dušu!
Odgovori