Vjetri se gone i laju, i grizu kao pseta
vrh tvoga divovskog tijela, kameni oklop ti krše.
Grčem ti guraju žile u hladna njedra drveta,
i ko u vepra ti krošnje na sunčanome hrptu strše.
Tople su kiše isprale tanki sloj zemlje rahle,
izvajale na tebi zmije, zmajeve, divove groze –
a sivkasto-plavim su plaštem nebom ti bure mahle
i ženski se puštaš, starino, da leđa ti brste koze.
… O, dragi moj, stari, okrutni dive,
kako bih volio stavit ti ruke u mišice hladne!
Još jednom bosonog pretrčat stijene od starosti sive,
prateći na pašu koze mršave i jadne…
Objavljeno: 1932.
Odgovori