Podijelila je sve što je imala i otišla na aerodrom. U mislima i s novim lakim koracima, lakim kao pero, bez težine koja je pritiskala njene noge sa svakim beživotnim korakom iza nje, koračala je ka aerodromu. Nije se više obazirala šta je ostavila iza sebe, a šta podijelila. Koga ostavila, koga ne, koga nikad upoznala nije, a možda je željela. Nije se više okretala. Išla je sigurnim koracima naprijed.
Koračajući pita se kakav bi joj život bio bez Facebook Mileve. Sigurno pomalo dosadan, konstantovala je i bacala pogled ka današnjim memorijama od prije nekoliko godina i sa sjetom se sjećala lijepih vremena, putovanja s radnim kolegama ka jednom izletu, zajedničkom ručku, promatranju ptica i obilazku znamenitosti Utvandrarna, grupe Šveđana početkom 1800. u posiromašnoj Švedskoj sa odlaskom ka novoj američkoj budućnosti koje je ostavilo utiska na njoj, a i sam obilazak jednog restorana i okoline gdje se snimao taj film.
Tada je još mogla da vidi.
Budućnost i sadašnjost.
Eto sada i ona odlazi, skoro dvije tri godine poslije tog obilazka, a nekoliko stotina godina poslije, kao i oni. Novopečena Šveđanka ili Bosanka sa 15-godišnjim švedskim iskustvom. Ili stara Kanađanka.
Nije bitno.
Nije gonjena istim nagonima kao ti ljudi tih godina, ali podudarnosti im nije nedostajalo.
Prebacivala je teške misli u svojoj glavi o tome da li je sve ponijela što joj treba. Alvedon, Ipren, tigrova mast, Andol, gel protiv bolova, tablete za stomak, tablete koje su dobre uz druge tablete da ne nadima stomak, teblete za smirenje, tablete na prirodnoj bazi protiv bolova da ne uništi ionako možda uništenu jetru, mokre maramice, suhe maramice, labelo za osušene usne, kremu za ruke, pasoš, novčanik, osiguranje kroz Evropsku uniju, telefon, punjač, blok za pisanje, dvije olovke, od toga jedna za križaljku, tri Swedbara, boca vode i osmijeh.
Osmijeh u nepoznato.
Ina je bila slijepa, već duže vremena nije mogla vidjeti. I ono malo vida, oko 37 posto koje joj je ostalo zadnjih godina je totalno izblijedilo, tako da više nije vidjela ništa. Koja tuga je to bila. Nemoći vidjeti te najljepše oči koje je rodila, prije toliko godina. Koja je to tuga bila, niko je nije moga opisati. Niko je nije mogao osjetiti. Niko je nije mogao naslutiti. Koliko je krila tu tugu, niko nije znao. Niko nije mogao naslutiti. Kako je ovako ostala ćorava i slijepa u 21. vijeku. To je bilo praktički nemoguće, a tehnički nikako. Bila je zdrava k’o dren, al’ vještice dođoše i doslovno sa svojim prodornim kokodavskim glasovima je oslijepiše i ogluhiše. Bila je sigurna da nešto jeste ili neko jeste.
Biti slijep i gluh u tom vječnom trenutku, životu.
Te vještice, prodornih, cikavih glasova, kojima telefoni ne trebaju i na desetine metara se nadvikuju, ooo, aaa… k’o na livadi, kome vrata ne trebaju, pogotovo šteke, to je misaoni pojam, možda vještice nikad nisu dobile instrukcije kako se ta sprava kao što je šteka koristi. Možda je to fakat bio misaoni pojam, pita se Ina. Najgore je noću čekati te vještice i jutrom se buditi zajedno s njima i pratiti njihov bioritam života. Te vještice koje su živjele oko nje. Vještice, beštije, rospije.
Ali osmijeh je nabacila i ide u nepoznato, a poznato. Jer tamo je već živjela, trebalo bi da se lako snaći u sredini u kojoj si prije živio, mada sada ovako slijepa nije više bila ništa sigurna, osim u svoju nesigurnost. Ovako iznenada slijepa samo je sto posto bila sigurna da je sto posto nesigurna.
Predala je pasoš na pasoškoj kontroli i uz plaćenu pomoć stjuardese koja će joj pomoći pri putovanju, a organizovanu od svog bivšeg dragog uzela je za ruku tu pomoć pruženu i kročila je konačno ka avionu. Bila je to jedna od vještica koja će joj pomoći. Jedna najglasnija. Vodilja nad vješticama. Jedna koju je njen bivši posebno cijenio. A njena prijateljica. Koja je vrijedila više nego što je ona ikad. Koja je sa svojim prodornim glasom bila zanimljivija nego ona ikad što je bila. Jedna čija je familija, u očima njenog dragana, bila zanimljivija nego njena što je ikad bila. Jedna, čija je kuća i ono što se u njoj dešavalo, bila zanimljivija nego što je njihova bila.
Ali pomoć je pomoć, mislila je Ina. Sve je bolje nego ovdje biti slijepa i sama. Nije više imala šta da izgubi, ono možda najljepše je već otišlo ka ponoru, vid.
Prošla je malim hodnikom koji je vodio ka avionu, osjetila je da je na pravom putu, a onda iznenada prije nego što će kročiti ka unutrašnjosti aviona, čula je od svoje plaćene pomoći svog bivšeg dragana: “Sretan put” i kročila ka ponoru. Aviona nije uopšte bilo.
Plaćenica se okrenula, ne trepnuvši pogledala u njenog bivšeg dragana i rekla:
“Nikad nam više neće smetati.”
Autor: Indira Kušmić
Odgovori