Kad čovjek jednom leti,
Visoko kad se vine,
Čemu tlo i pad?
Nek zemlje se ne sjeti,
Nek motri san visine:
Od oblakâ grad!
Zašto da dolje pane?
Kad već dosadi sve mu,
Neka nađe dom:
Kao pticama grane
Neka je počivka njemu
Oblak-aerodrom.
A kad već treba pasti –
Neka pane u more:
Drugi plavi san.
Tamo će imat časti,
Koje je imo gore, –
On i aeroplan!
Tu se nebo ogleda:
Dubina mu sjaj kaže
I zvjezdani trag.
Dubina snizit ne da,
Koji visinu traže
I san im je drag.
Nebo i more se ljube:
Dviju sestara braća
S ljubavnika dva:
Nikad ih obje ne gube.
Uvijek se k jednoj vraća
Svaki od dva sna.
U more nek potone, –
Da ono s njime njiše
Sav nebeski svijet:
Oblake i avione,
Zvijezde; – da uz njih više
Ne ustavlja svoj let!
Objavljeno: 1939.
Odgovori