Vlak je krenuo kao i obično. Točno 10 minuta nakon što je trebao krenuti prema rasporedu. Dakle, kao i obično, rekli bismo. Sve je bilo potpuno uobičajeno.
Vani je još noćas škripao snijeg. Nije padao kao da se planira zadržati. Samo je nagovijestio da dolazi novo godišnje doba. Priroda je odlučila da će zima doći baš večeras u ovaj naš grad – sami centar raskošne zemlje Hrvatske.
Iako je bilo hladno i sivo, dan je bio daleko od tmurnog. Možda je baš ta noćna susnježica bila nekakav prijelom kišne i turobne svakodnevice.
Nije li jesen uvijek nekako sjetna? Kao da podsjeća na prolaznost vremena, mladosti, života. Istovremeno, kao da se u nama rađa i skuplja nekakva tjeskoba. Anksioznost koja doživljava svoj vrhunac taman pred dolazak zime. One prave, hladne, bijele, čiste zime.
Kao da je tjeskoba dosad bila toliko jaka i u ovo jutro jer su mnoga jučerašnja napeta lica danas djelovala nekako mirno i spokojno. Snijeg je donio oslobađanje te mračne energije kod ljudi. Donio je promjenu. Novo platno. Izbrisao je sve loše stvari i neugodna iskustva protekle godine. Zameo je sva lijepa sjećanja na ugodnu vrelinu ljetnog sunca. Otvoreno je novo poglavlje i ljudi kao da su bili uzbuđeni pred novim stvaralačkim izričajem koji će uslijediti u njihovim životima.
Dakle, ovoga jutra je sve djelovalo potpuno uobičajeno. Čak je bilo dovoljno “normalno” da se u trenutku zastoja vlaka na jednom od onih zagrebačkih mostova, Hendrixovom mostu, jedna gospođa oglasila s komentarom: “Svaki dan isto. Uvijek je nešto.”
Naime, truba je bila jedina najava. Bila je jedini znak da se sprema dogoditi nešto posve neočekivano. Poslije toga nije bilo glasnog zvuka. Nije se čuo vrisak ili galama. Nitko nije naslućivao da se pod njihovim toplim sjedištima ugasio život. Smrt je stigla na most.
Tko je bila osoba koja je odlučila ovako sebično prekinuti tipičnu svakodnevicu ljudi? Zašto se našla na željezničkom mostu, gdje nitko ne bi očekivao naići na ljudski lik? Što će biti sada sa svim što je ostalo za njom? Je li ta osoba išta ostavila iza sebe? Možda nikada ništa nije ni imala…
Najvažnije pitanje za naše putnike je sigurno bilo: “Kad ćemo krenuti dalje?” Uslijedilo je: “Možemo li stajati negdje da nismo usred mosta?” Ali, ono što im je zasigurno prirodno došlo da pomisle je: “Tko je kriv za to što se dogodilo?”
Naime, u ljudskoj je prirodi valjda da traže krivca za sve što se događa na svijetu.
Ono što možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti je da nije bilo puno onih koji bi pomislili da su sami ovo skrivili. Ipak, nekima je vjerojatno prošlo glavom kako su mogli krenuti na raniji vlak ako im je bilo toliko važno stići. Drugima je došla ona poznata blesava rečenica: “Da sam znao da će se ovo dogoditi, napravio bih drugačije”. A tko bi znao što će se dogoditi? Vrlo vjerojatno ni onaj jadnik pod vlakom nije bio sto posto siguran hoće li zaista provesti svoje sumorne misli u djelo.
Ono što je bilo očito iz reakcija putnika je da nitko nije pomislio kakav je osjećaj biti pod željeznim kotačima vlaka. Dok su telefonirali svojim bližnjima, šefovima ili kolegama o događaju koji ih je zadesio, bilo je podsmijeha i izjava poput: “Samo se meni ovo može dogoditi na ovako važan dan”, ali se nitko javno nije osvrnuo na činjenicu da se ovo u suštini ne događa njima. Oni sjede u toplom kupeu, s ugodnim pogledom na nemirnu Savu i čitaju knjigu, koju bi ionako čitali putem da vlak nije stao ovdje usred poznatog zelenog mosta.
Ne prigovaraju oni zato što je svijet postao takav da sve češće pojedinci ne mogu pronaći izlaz iz svoje patnje. Nije im događaj pobudio razmišljanje o razlozima zbog kojih se život pod njihovim nogama ugasio. Zasigurno još uvijek vjeruju kako su oni sami nedodirljivi. Kako njih nikada ne bi mogla zadesiti ovakva sudbina. Nisu se naježili zbog pomisli na smrskane kosti, raštrkane komadiće organa i razlijepljene krvne stanice koje leže na hladnom željezu. Ne, oni nisu na to ni pomislili.
Je li dotična “sebična” osoba odmah umrla ili je napuštala ovaj svijet dok su putnici s podsmijehom prepričavali događaj koji se “samo njima može dogoditi”? Možda je očekivala da će očevid biti završen nešto kraće od dva sata koja su bila potrebna da se vožnja putnika nastavi. Kako bi očevid i mogao biti brzo i efikasno napravljen usred mosta? Zaista, kao da je osoba bez razmišljanja odlučila upropastiti svima potpuno uobičajeno jutro.
“Može li se zapaliti u hodniku?”, pitala je gospođa sa stražnjeg dijela vagona. Kondukter ju je pogledao ispod oka, očito i sam u napasti da zavužga koju i smiri živce.
“Ne smijem vam reći da možete”, odvratio je i ona mu se iskreno nasmiješila pa zahvalila.
Ustala je da se požuri zauzeti mjesto u skučenom prostoru između kupea vagona, a za njom je krenula i starija gospođa, koja je taman završila čak tri telefonska razgovora puna ljubavi prema svojim članovima obitelji. Čovjek bi, slušajući razgovor, mogao pomisliti da njen vlastiti život visi o koncu na ovom mostu zbog srdačnog pozdravljanja i opraštanja od svojih najmilijih.
“Ovo nisam radila dvadeset godina”, objavila je, skučivši se uz mladu ženu u hodniku vagona.
Žena, koja si je došla skratiti vrijeme cigaretom, podigla je obrvu kad ju je pogledala. Nije joj bilo jasno o čemu ova priča, no bilo joj je pomalo drago da neće biti sama u kršenju pravila željezničkog prometa.
“Prije je bio običaj zapaliti čim bi se smjestio čovjek u vlak. Tada se pušilo u vlaku, znate. Postojale su pepeljare kod svakog sjedišta.”
Tako je krenulo bezbrižno ćaskanje usred neočekivane tragedije, koja se za neke pojedince još uvijek odvijala pod kotačima vozila. Mladi je policajac pažljivo hodao nogom pred nogu po središnjoj željeznoj pregradi mosta, pazeći da i sam ne doživi nesreću dok obavlja svoju dužnost. U ruci nosi ravnalo i ljepljivu traku. Nitko ne zna što se s ta dva predmeta upravo sprema učiniti, ali je putnicima drago vidjeti da se barem nešto poduzima. Njegova pojava im daje uvjerenje kako će se uskoro možda napokon pokrenuti u smjeru kojim su planirali ići kad su jutros ušli u vlak.
Ubrzo nakon mladog policajca mostom su prošetali njegovi stariji kolege, od kojih je jedan nosio fotoaparat obješen oko glave, a drugi debelu bilježnicu. Ima li dovoljno ovakvih slučajeva tragedije da se napuni cijela ta bilježnica imenima i bilješkama? Jesu li unutra upisani događaju ove godine, mjeseca ili čak tjedna?
Što kad se bilježnica napuni? Hoće li sva ova imena, sve ove osobe biti ostavljene na polici i zaboravljene u oblaku prašine, dok će se prelamati hrbati nove bilježnice s praznim listovima, spremnima za ispunu? Mladi bi policajac mogao pomisliti kako bi ove godine moglo biti više zapisa nego prošle. Nekako se čini da bi trebalo biti više imena. Možda će za ovu godinu, s obzirom na okolnosti, biti potrebne čak dvije takve bilježnice.
Starija gospođa i njena znatno mlađa nova poznanica su se vratile u vagon, svaka na svoje mjesto. Njihovo je potencijalno prijateljstvo probuđenu, kao i u mnogih pušača, pri paljenju cigarete sred krize, ali je isto tako zamrlo gašenjem čika čizmom o pod.
Uslijedila je tišina. Koliko je prošlo od zadnjeg nagovještaja ljudskih glava koje su prolazile pred prozorom vagona? Još uvijek nema naznake da će se vlak pokrenuti dalje. Strpljenje putnika visi o niti. Ako je i bilo nekakve empatije prema umrloj osobi, sad je ona potpuno ishlapila. Nitko više nema razumijevanja za sebično stvorenje koje je odlučilo skočiti, ali ne s mosta, već na most.
Ne samo da su živci na izmaku snaga, već se javljaju i tjelesne potrebe. Izleta do toaleta je bilo mali milijun. Svako otvaranje vrata kupea vrši se uz glasan udarac zbog frustracije. Svakim udarcem putnici dižu glave puni nade da će se jednom na vratima pojaviti kondukter ili druga važna osoba, koja bi im mogla dati informaciju o tome koliko će još dugo morati nepomično sjediti na ovoj hladnoći, okruženi vodom.
Neki pak cmakaju ustima, kako bi ostalima dali do znanja da su žedni, osobito ovako okruženi vodom. Mješavina kiše i snijega izvana im je osušila usta i pobudila želju za pićem. Čak i siva rijeka pod mostom djeluje primamljivo u ovakvom trenutku.
Mladi čovjek u ranim tridesetima koristi posljednja dva sata mirovanja na dogovaranje posla u Austriji. Sudeći po razgovoru s nekakvom smotanom agenticom, nezadovoljan je svojim poslom njegovatelja i došlo mu je vrijeme da potraži bolje opcije. Svaka opcija se trenutno činila boljom od ove viseće nasred mosta.
Nakon dva i pol sata čekanja, mladić je shvatio da mu ni žeđ više nije toliki problem koliko osjeća glad. Bila je to toliko intenzivna glad da je osjetio kako mu se vrti. Nije bio siguran koliko je jako gladan, ali je znao da mora nešto pojesti, inače će izluditi.
Krenuo je obilaziti putnike od sjedišta do sjedišta, od vagona do vagona, kako bi provjerio ima li netko nešto za prigristi. Ne samo da je morao pronaći osobu koja posjeduje nekakav oblik hrane, već je to morala biti i osoba koja bi tu hranu podijelila s nepoznatim čovjekom u ovakvom kriznom stanju. Tko zna koliko će se još stajati usred mosta. Možda će taj kreker, koji netko moguće posjeduje u ruksaku, spasiti život svom vlasniku nakon idućih dva sata čekanja.
Sudeći po mirisu mandarine, što je ispunio vagon pri povratku mladog muškarca, uspio je pronaći dobru dušu koja će ga spasiti od smrti zbog gladi. Čini se da je uspio dogovoriti i nekakav posao u Austriji. Samo treba poslati sve dokumente.
“Kako netko može biti tako sebičan?”, čuo se glas djevojke iz drugog vagona. Sa svojim je suputnikom također odlučila zapaliti cigaretu da odagna misli od svoje vlastite boli. “Mojoj je prijateljici tata umro i slomljena je, a ja ne mogu biti uz nju jer se netko odlučio sebično baciti na most. Frustrirajuće je!”, viknula je u telefonsku slušalicu.
Njen je sugovornik preko telefona vjerojatno imao više sažaljenja prema poginuloj osobi, sudeći po reakciji djevojke. Naravno, ta osoba s druge strane linije nije provela puna dva sata čekajući usred mosta, odgađajući sve svoje obaveze i stavljajući život na pauzu zbog nekog sebičnjaka.
Studentica, barem se tako čini prema modnoj osviještenosti te istovremeno spontanoj neurednosti kose i nedostatku detalja, prelistavala je tanku skriptu vjerojatno nikada detaljnije nego sada. Odjednom je ustala, kao da ju je nešto ubolo ravno u stražnjicu pa stala na mjestu, naizgled spremna vrištati. Začudo je ostala mirno i tiho stajati punu minutu, a onda se naslonila nemoćno na prozor vlaka, gledajući u smjeru iz kojeg se Sava približavala mostu vratolomnom brzinom. Možda je i sama razmišljala kako bi bilo skratiti si muke, no ona bi tada bila odabrala skočiti u hladnu rijeku. Ako ne prije, onda je to bilo sigurno sada, kada je osjetila muku čekanja zbog tuđe sebične odluke.
“U vlaku sam, eto”, čuje se gospođa sa sredine vagona. Također priča na telefon. “Ludim jer stojimo nasred savskog mosta”, glasno se nasmije. Njen je sugovornik očito bio spremniji suosjećati s njom, nego s preminulim. “Koji idiot se baca tako rano ujutro i to na most? Mogao se u Savu baciti”, mudro je zaključila.
Čini se kako je to popularno mišljenje većine putnika.
“Za par minuta ćemo krenuti. Vozit ćemo se samo do Hrvatskog Leskovca, a onda presjedamo u drugi vlak”, objavio je kondukter putnicima svakog vagona zasebno.
Bolesna znatiželja je zavladala umovima putnika kad se vlak polako pokrenuo. Puževim korakom se odvukao do kraja mosta pa nastavio dalje. Glave putnika su se nagnula prema tračnicama, ne bi li ugledali kakav znak onoga što se odvijalo pod njima cijelo ovo vrijeme. S njihovog sjedišta nije bilo moguće vidjeti što su važno zaključili svi ti mnogobrojni policajci i istražitelji koji su naporno radili puna tri sata, koliko su stajali nasred mosta.
Presjedanje je bilo olakšanje. Da se ovakav prebačaj putnika i njihovih putnih torbi dogodio u bilo kojoj drugoj prigodi, naišao bi na strogo negodovanje. Međutim, nakon trosatnog čekanja usred poznatog zagrebačkog mosta, nitko nije izustio ni jednu primjedbu. Putnici su se natrpali u idući vlak koji ih je spremno dočekao u Hrvatskom Leskovcu, tamo bogu iza nogu, a iscrpljeni su mladi i stari posjedali na svoje nove pozicije. Možda im je i sama promjena pejzaža donijela nekakvu radost.
Učinjeni su novi pozivi, kojima su obavijestili svoje voljene o razvoju situacije, zahvaljujući im na sudjelovanju u njihovoj mučnoj borbi s vlastitim živcima. Ponovno je otvorena Tolstojeva Ana Karenjina te ostala djela poznatih i manje poznatih autora, kako bi putnici sami sebe prevarili da nikada i nisu potratili tri sata zarobljeni na mostu. Snijeg više nije padao. Novo platno je već obilježeno. Ovo neugodno iskustvo je umrljalo čistoću novog lista, kojem su se neki jutros možda i radovali.
Istini za volju, da nije bilo ovog mučnog čekanja, neki od putnika bi upali u kakve druge nevolje. Trenutno nisu sposobni razmišljati u pozitivnom svijetlu, s obzirom na to da su se zaista namučili danas, no kad bi stvarno dobro razmislili, kad bi se baš jako potrudili, pronašli bi barem tri razloga zašto ovo nije bilo najgore što im se moglo danas dogoditi niti je ovaj dan bio najgori koji su dosad doživjeli.
Autor: Martina Margreitner
Odgovori