Snilo mi se kerub da sam
I da stražim rajska vrata,
U ruci mi strašna pala
Usijana žežen-zlata.
Iza vrata što ih stražim
Nevinost je žila sama;
Kitio joj bijelo čelo
Vijenac mirte i ljiljana.
Snilo mi se te mi rekli:
Čuvaj ovaj dah od pjene,
Od mirisa bijelih ruža
Stvorene su dojke njene.
I ako ih dašak dirne,
Što ga žarki šapat kreće,
Oparit će lijer bijeli
I nevinost – umrijet će!
Stražio sam strogu stražu,
U ruci mi strašna pala,
Poda mnom se kolutalo
Bezbroj zvijezda i svjetala –
A ja stražim vrhu svega,
Da ne bude želje strasne,
Nevinosti da se oko
Ne pomuti, ne ugasne…
Tada vidjeh gdje se s pola
Eter krenu k drugom polu;
Svi atomi zadrhtali
Ko u slasti, ko u bolu,
A krajevi svjetskih bezdna
Ko dvije glave mile, lijepe,
Činilo se: žarke usne
U poljubac će da slijepe –
… Zadrhtali lijer i mirta,
A nevinost blijedit stala.
Spasti ću je – sad il nikad! –
Trže ruka, bljesnu pala.
I zasikta oštrac ljuti
Među cjelov, među lica.
– – Snilo mi se, kerub da sam,
A ja bijah – ubojica!
Vienac, 1896.
Odgovori