Foco d’amor in gentil cor s’apprende
come vertute in pietra preziosa:
che da la stella valor non discende,
avanti ‘l sol la faccia gentil cosa…
Messer Guido Guinizelli
1.
Oj Kupidone, dođi: danas ćemo
bježat kroz paprat i kroz gusto granje,
tražeći Lijepu – pa da započnemo
ljubavi borbu, srca osvajanje.
I onda ćemo da je odvezemo
u bijele dvore, naše na imanje,
pa tu joj srcu rane povežemo
uz milosrdno, blago njegovanje.
I ozdravit će; ali blijedo lice
i njene male, prozirne ručice
trag će odavat prošle boljetice.
A svijet radoznô mene će pitati:
– Što joj siroti? – Ja ću mu pričati:
– Za gajem čezne, gustom za paprati.
2.
Strujaše tiho plavetnom pučinom
podnevni vjetrić; na lagane vale
sunčane zrake zlato prosipale
i gubile se prozirnom dubinom.
Kô hitra riba morskom površinom
ti plivala si, šireć ruke male,
a noške su nad vodom provirale
plavetno-blijede, smrznute mokrinom.
Dođite k meni, noške golubinje!
Na žarkom pijesku mori me čeznuće,
ljubomoran sam na to more sinje,
što, grleći vas, preda mnom se pruža.
Dođite k meni: ljubit ću vas vruće
i postat ćete kô da ste od ruža!
3.
Cvao je april ružičan i tanak:
kucalo sunce sa rukom u zlatu
na prozor tvoj, a mendula u cvatu
mirisala je kroz proljetni danak.
Poljupcem zadnjim budio te sanak
milujuć tvoju veđu umiljatu;
a ja sam na tvom čekao doksatu,
gdje urekli smo za danas sastanak.
O Zoe bijela, čista poput cvijetka,
koji u plahoj ruci Gabrijela
pred Djevicom je zadrhtao stidno –
kroz tanke pruge jutrnjeg haljetka
ljepote tajne tvoga vidjeh tijela,
pram ranom suncu koje bješe vidno.
I tvoje milovidno
rumenilo se lice kao zora
kad crven-krila diže iznad gora,
a jutro nenavidno
oko ustašca mirisalo tvojih,
kô da te brani od cjelova mojih.
4.
Ipak bje lijepo kad se nije znalo
za naše milje i ašikovanje,
kad cijelo selo zlobno, radoznalo
tražilo naše skrovno samovanje!
I svašta se je, Zoe, nagađalo;
jedno nas vidje u šumi kroz granje,
a drugo obnoć u vrt nabasalo
otkrivši nas i naše milovanje.
Al bješe slatko u cjelovu plahu,
uz šumor lišća, grlit se u strahu,
i mislit: – eto, neko kroz noć ište
naš sastanak i mekano skrovište!
Oh, divni dani ružične prošlosti,
progonstva draga ljudske brbljavosti!
5.
Pjesnici, Zoe, tvoje usne slave,
za njima ginu pojuć pjesme nujne,
zovu ih listkom ružice krvave,
zovu ih prvim dahom zore rujne.
A glazbenici u zanosu prave,
u slavu njima skladbe miločujne;
bijednici, misleć na njih, zaborave
na dane žića gorke i olujne.
Mudracu one raskidaju misô,
i on uviđa kog te usne žele
da nije zalud na svijetu bitisô.
Meni se one zlatno saće čine:
a moje pjesme – nestrpljive pčele –
s njih sišu slatkost vječne medovine.
6.
Želim te odvest tamo kamo hrle
pred zimu ždrali, med bambusne trsi,
gdje ute zvuče, gdje visoki vrsi
plavilom čistim tiču se i grle;
gdje paulovna cvijetke obamrle
lagano spušta na zemaljske prsi,
i gdje sve teži k uživanja svrsi,
a Buddha ravna duše neumrle:
u carstvo sunca. Tamo: plamnom moći
svojom će sunce tvoje oči ljubit
i tvoju dušu zlatnom ovit zrakom –
a ja u vedroj ljubavnoj slatkoći
usne ću tvoje do krvi izljubit,
i okrunit te lotosom i makom.
7.
O slatko li je na travi, u tmini,
na usne usne, a grudi uz grudi,
o Zoe! Svježi lahor zrakom bludi,
strastveno dršću zvijezde na vedrini.
I ostat tako dugo, u tišini
noći i tajne, gdje ne ima ljudi,
da duša klone, misô da poludi,
jedno smo biće da nam se pričini.
Sjećaš se, Zoe, u onom klonuću
pomamnog krika žića i ljubavi,
što gubio se u noć uzdišuću?
Sjećaš se, Zoe, riječi i cjelova?
Kažu, da onoj zgnječenoj u travi
niklo je mnogo prekrasnih cvjetova.
8.
Nad plemenite krasne perivoje
predvečer nujna spuštala je sjene,
a ja sam lutô tražeć zlato svoje,
otišlo nekud, skrilo se od mene.
Ljiljani čisti i visoki stoje,
kraj njih se krupni makovi crvene –
i onaj dodir bijelo-krvne boje
varakao mi oči izmorene.
Cvjetovi vjetra svakom pri omašku
sagibahu se lagano i tio,
a ja u svaku tankoćutnu čašku,
da nađem zlato zavirit sam htio:
– Makovi žarki i ljiljani bijeli,
kamo ste moje golupče odnijeli?
Oj tako ne uveli!
Kaž’te, jer teško ljubavi u varki,
ljiljani bijeli i makovi žarki,
oj tako ne uveli!
Iz jedne čaške svjež me pelud posu,
u noć se njezin zvonki posmijeh prosu.
9.
Dvoranam sjajnim Boccadoro kuće
odzvanjale su frule i violini
u mekom skladu, strastveno i vruće:
oh, slatki moj menuet Boccherini!
Bila si nježna s čipkam’ u bjelini,
vireći na me kroz lepezno pruće,
a noške tvoje plesnoj u vještini
brzahu, budeć u srcu čeznuće.
Držeći smjerno šešir na tri kuta,
sa napudranom perikom na glavi,
ručice tvoje ljubljah mnogo puta –
dok ozdol nujne frule i violini
spajahu naše duše u ljubavi:
oh, slatki moj menuet Boccherini!
10.
Kroz sivu maglu hrle trome, mirne
u trokutnome jatu ptice divlje,
tek katkad krilom jedna drugu dirne
i, kliknuv tužno, zalepeće življe.
K šumama gustim, na poljane širne
proljeće mlado s juga ih pozivlje,
gdje vode teku svježe i prozirne,
gdje novu ljubav sunce blagosivlje.
Kô one ptice, k tebi pjesme ove
skladne i tihe, svjetsku kroz hladnoću,
lete i nose želje pjesnikove:
O Zoe, daj nam nevinost i mladost,
zanosa prvog najvišu slatkoću
i ljubav svoju – našeg žića radost.
Odgovori