Što se viješ, orle, baš nad mojom glavom
I srce mi puniš crne slutnje stravom?
Ja ne želim borbe – meni mira treba
I gn’jezdašce ispod zavičajna neba…
Poslušaj me časak, pa ćeš vidjet skoro,
Dobrim da bi meni drugom biti moro.
Sedam sam se ljeta tuđinom potuco:
Ne bih li toliko barem blaga skuco,
Da si sazdam domak čedan, tih i ubav,
U njem smjestim prvu i jedinu ljubav.
Sad se blažen vraćam… gledam s te planine,
Kako sunce jarko po mom selu pline.
Bi l’ mi kazat mogo: što mi ljuba radi?
Misli l’ jošte na me u vjeri i nadi?
“Sedam te je ljeta čekala uz suze –
– Ali je nedavno drugi ženom uze,
“Oboje su sretni. Ona svak dan više,
“Skoro će i prvo da si čedo njiše…”
Kobni glasi, orle, kobniji od smrti!
Sa grozota im se sva mi pamet vrti.
Ja sam s teška rada dane, noći jeco:
I misleći na nju sedam ljeta stjeco;
A sad vidim, da je sve to zalud bilo –
Duši mi se desno polomilo krilo!
Ali ne, ne! Zalud ipak se ne kinih:
Ona mi je suncem bila u tuđini…
Uzmi zato kesu punu zlata eto
I odnesi njojzi pod uzdarje sveto.
Onda kao str’jela hitrim krilim prni
I ovamo mi se u planinu vrni.
Tu mi iskljuj živo srce iz njedara –
Čemu da ga čuvam, kada nema para!
Odgovori