Vukao sam nogu za nogom, šutao kamenčiće ispred sebe
Po prvi put nisam žurio, jer za to nije bilo potrebe
Po prvi put nisam odredište tačno znao
Po prvi put sam pognute glave, prazno uzdisao.
Koračajući u tom turobnom, teškom, besciljnom hodu
Čuo sam dvojicu iza sebe, pa sam još više usporio da odu
A oni živahni mladići raspravljaše šta najviše u ljubavi boli
Jedan reče kada te druga strana ne voli.
Pričaše tako kao da bol nikada nisu ni osjetili
Već nagađaju onako, čisto šta se može dogoditi da bi se podsjetili
Drugi se sjeti i reče
Kako je za njega rastanak ono što najviše peče.
Pričao je kako tako izgara duša cijela
Ne ostavljajući je živom niti jednoga dijela
Stao sam i okrenuo se lagano prema njima
Nasmiješio se onim jedva pokretljivim mišićima.
Rastegao ukočeno usne, onako nazor
Dok sam osjetio u duši veliki razdor
I rekao da je najviše boljelo
Gledati u stranca, kojeg je srce nekada mnogo voljelo.
Kapnula je suza, možda i dvije
Pognuo sam glavu opet baš kao prije
Udahnuo duboko i skrenuo desno, ne želeći nastaviti razgovor s njima
Već opet onako nastaviti besciljno hodati, vukući nogu za nogom, igrati se sa kamenčićima.
Autor: Ajla Osmanović
Odgovori