Sutonska vuče se tmina
mekano mirisnom sobom,
intimnost vodeći sobom.
Mi dvoje, pokraj kamina,
sjedimo jedno spram drugom,
moja božanska Sinjora!
A nijemih iz koridora,
ovita koprenom dugom,
tišina nečujno kroči.
Ura nestrpljivo kuca.
Plam u kaminu svjetluca,
a tvoje sijevaju oči
nemirne, velike, vješte.
Kosa se gorgonska lašti.
Nokti od jaspisa tašti
na malim rukama blješte.
Moja fantazija hvata
sve one odraze sjajne
i želje prosiplje tajne
oko tvog bijeloga vrata,
i usta razbludna dirne,
uz krzno titra, iz koga
sja srebro ramena tvoga,
kô mjesec sred noći mirne.
“Vaša fantazija drska
isprazne lovi fantome!
Studen je u srcu mome.
A ljubav meni je mrska.”
– Al, ljubav, blijeda Sinjora,
zna se osvetit kadikad!
ko nije ljubio nikad,
taj sutra ljubiti mora!
“Kô vještak zbori poeta!
On srce poznaje naše!
Iz svake pio je čaše,
mirisô iz svakog cvijeta.”
– Ne, ne, božanska Sinjora!
Trubadur nisam, što prosi
milost, što nudeći nosi
srce od dvora do dvora.
Ni gajdaš, koji se skita
kroz šarnu vrevu pazara:
iz svakog pije pehara,
i k svačjem veselju hita.
Nisam ni redutna maska,
u lovu za hitrom srećom,
za koju s ugaslom svijećom
prestaje zanos i laska.
Neg ja sam na drumu Vrelo:
kruži ga modra visina,
grli ga ravni širina,
a sunce nad njime vrelo.
Drum se kroz ravan vijuga.
Sad s jedne, sad s druge strane
po koji prolaznik bane,
od puta umoran duga.
Sad munu klimava kola,
sad konjik prašinu vije,
il neko kog čežnja bije,
il neko gonjen od bola.
Il ludi pustolov, koji
za varkom života bježi,
il duša samotna teži
za tragom sanaka svojih.
I mnogi opazi vrelo,
pa svomu u letu stane,
na slaba koljena pane,
da žarko rashladi čelo.
Il usne utapa žedne
svježinu pijuć, il moči
s nesna iznemogle oči,
il prsi razgalja bijedne.
I onda, odlazeć dalje,
tek još se okrene jednom
i bistrom vrelu i lednom
svoj pozdrav posljedni šalje.
A vrelo nadme se, giblje,
protiče niz polja pusta,
kroz trave i žita gusta,
i plodne, pitome griblje.
Kao da hrli za njima:
za žarkim srcima onim,
za onim dušama bônim,
nadama i praznim snima.
Kao da čezne i vapi
za mnogom usnicom žednom,
žaleći što ga na jednom
ne ispi do zadnje kapi.
I hrleć u toku hitnom
na pješčan platò nabasa,
i tu, bez šuma i glasa,
u pijesku nestaje sitnom.
Ja sam kô vrelo sred puta:
i mene mami i bije
i krv iz mog srca pije
nemirna čežnja i ljuta.
I prestah. Opet tišina
nad nama spustila vlasi.
Nervozno kucaju časi
na uri povrh kamina.
Vatra se zgasila. Tama.
Al iz nje sijevaju oči
(kao u proljetnoj noći
do dva zalutala plama
rano probuđenih zora)
i želje pozivlju moje
da panu na usne tvoje,
moja božanska Sinjora!
Odgovori