Pupolj ili kitno cvijeće
Pred mrazom je ništa skrozi –
Mlad il star se ovdje kreto,
Smrt ih valja vijek u slozi. –
Iz sjemena usijana
Iz zemlje klica niknu
Uz pripomoć božjeg žara;
A uz rosu neba dobra
Stabalcem se nježnim stvori.
Nježno bilje nježno goji
Ruka pomnog gojitelja,
Jer ga želja silno vuče
Ugledati bilja ljupkog cvijeće.
Radost vrlo tad oćuti:
Grančice kad dobi stablo
I biljem se zaodjenu,
Odoricom oku dragom.
Čas za časom nebom minu,
Na vrhuncu drva sitna
Promjena se oku kaže,
Ah, kol mila za viđenje!
Nježnu glavu pupolj pruži
Ovjenčanu cvjetnijem lišćem,
Ponoseć se svim uresom. –
Triput sretan gojitelj bi,
Kad viđaše trud svîh ruku
Uroditi plodom željnim. –
Ali višnji kruzi,
gdje sudbina biva,
I dariva sreću
Umrlijem ovdje,
Ne puštaju dovijek
Nit da sreća traje.
Mraz bo pane ljuti,
Glavičicu pupa
Nemilice slomi;
Grančice usahnu,
Stabalce povehnu
I prignu se k zemlji. –
Pupolj sniknu, i njega ures dragi –
GUSTAV umrije mladijeh sred ljetâ. –
Ures dični, rijetka mladca svojstva:
Čednost, revnost, smjernost i pobožnost,
Miroljubje, poštenost muževnu,
Prijateljstva rijetki jurve cvijetak,
U njem shara smrt jednijem hipom,
Slijedeć sudbe odlučenje stalno.
Uspomena njegvog bivstvovanja
Rascviljuje bratsku nama dušu
I umara mlađahno nam srce.
Ali pogled preo zvijezdâ gori,
Gdje u krugu vječnijeh zborovâ
Život biva pun ugodne slasti,
Bez prestanka u sve vijeke trajuć.
Utjehu nam, braćo, slatku pruža,
I spominje nas na sastanište,
Pobratimsko rukovanje vječno –
Zato, dušo, prestan tugom tužit,
I ti, srce, ucviljeno suzit,
GUSTAV umrije – al nam ipak živi,
U spomenu među vjernom braćom.
Pa će jošte vrijeme krasno doći,
Gdje će tamo sada oko brata
Zabljesnuti svjetlosti čistinom,
Usta nijema gdje će oživjeti
I prozborit riječcu pobratimsku,
Gdje viđenju kraja biti neće. –
A ti, vjerni pobratime mili,
GUSTAVE naš, milovanje drago!
Čuj plač braće i jecanje duše
Nad sudbinom tvog udesa tužna;
Gledaj suze, kano rijeka teku,
I grob tužan nakvašuju sada:
Rec’ nam riječcu pobratimstva znanu,
Daj razvedri bratskijeh srdac tugu! –
Sve uzalud – nema riječi, nema… –
Zadrža ih hladan grob u sebi,
Gdjeno brata omiljeno tijelo
Uze pokoj boraviti skromno.
Kad s’ vidjelo nebeskome krugu
Da ti, pobre, ostaviš nas tužne,
Tad, o sjeno nezabitnog brata,
Primi cjelov od vjerne mu braće,
A ti, zemljo, koja tištiš grudi,
Budi laka mlađahnijem udom!!
1855.
Odgovori