Nemoćna sam
pred ustalasanim morem
koji nemilice kida moja jedra
razdire mi nutrinu
ne birajući sredstva.
Ispod nebeskih kapi
u svitanju dana
lagano nestajem
ka dubinama plavim jurim
okupana izgubljenom
radošću života.
Plamti u meni taj žar
što vode oprati ne mogu
duboko ispod kože
zapleo se inat
komad po komad
u tkivo utisnut
i biljeg tvoje ljubavi
na izdisaju treperi
žudeći svom otoku spasenja.
Neka ovaj svjetionik ljubavi
samo za nas u moru
izgubljene radosti postoji!
Autor: Mira Mijić
Odgovori