Tena

Sive vezice su se petljale između Teninih prstiju dok ih je pokušavala zavezati u donekle čvrst čvor. Sjedi u polumračnom predsoblju između bunta zimskih jakni. Obukla je široke traperice, muževu dolčevitu i bijelu parku. Iz kuće nije dopirao nijedan zvuk, što je snijeg izvana činilo spokojnim. Neće se smrznuti, šetat će brzo i s ciljem. Do majčine kuće ima pet kilometara, a ceste nisu osvijetljene. Dobro poznaje taj put. Samo će otići i vratiti se kad završi.

Što se više trudila, to su vezice postajale zamršenije. Učinilo joj se da ima dvadeset pari prstiju. Zanese se unatrag, glavom udarivši u regal. Ruke joj padnu sa strane. Gleda u crnilo koje jakne ostavljaju, kako se blago njišu u ritmu kojeg je ostavila s naglim trzajem. Izgledaju poput crnog ventilatora koji usporava, premda nijedna nije bila crne boje. Pokušava se sjetiti zašto ide u majčinu kuću ovako kasno, već je prošlo jedanaest sati. Djeca spavaju na katu, a za muža nije sigurna. Da li ide po njega? Jakne se prestanu njihati. Netko je zasigurno isključio prekidač ventilatora s druge strane zida, u žutoj kuhinji gdje je ostavila zagorene kolače na stolu. Nagne se naprijed, rukama obgrlivši raširene noge. Sive vezice su se razasule po pločicama. Nagura ih u tenisice. Vrijeme je da krene.

Snijeg pada sedam dana zaredom. Počne predvečer, kad se mrak spusti. Ljudi u selu prebacuju program za programom, jedu ostatke od ručka, namještaju posteljinu do granica pucanja. Starci prebacuju krunicu iz ruke u ruku, stavljaju zubala u čaše prljave vode da prestanu cvokotati zubima, skidaju slojeve odjeće što su bliže pećima. Na minutu prije sedam, svi su u posteljama, leđima okrenuti prozorima sa skupljenim zavjesama. S prvim naznakama jutra, zavjese se razmaknu. Snijeg je prestao padati. Čuju se tragovi automobila, dreka djece i zamasi sjekira. Zubi su napokon izvan prljave vode.

Tena polako zatvori ulazna vrata. Drži ruku na kvaki. Nije sigurna treba li zaključavati. U zabačenom selu s par stotina stanovnika nema opasnosti od zločina. Ispred par kuća gori vanjsko svjetlo, ali je ostatak ulice u potpunom crnilu. Ako zažmiri, vidi obrnutog dalmatinera kako se poigrava u zraku, sa svakom izgubljenom bijelom točkicom dobiva par novih i tako sve iznova dok se oči ne umore. Ipak neće zaključati, vratit će se ubrzo. Šaka joj je poprimila oblik okrugle kvake. Puhne u prste da ih ugrije. Ostavila je upaljeno svjetlo u predvorju i dnevnom boravku. Kad je krenula niz puteljak, sjetila se pokojne bake koja je godinama nakon rata palila lučicu na prozoru da joj se sin zna vratiti doma.

Premda je selo bilo rijetko naseljeno, Teni je bilo drago što tu živi. Kad prođe zima i snijeg, priroda naglo procvjeta i ljudi se počnu smiješiti. Taj period od tri godišnja doba su joj bila najdraža, bez ispucale kože i teških gajbi drva. Uz veselo čavrljanje sa susjedima i lavežom pasa, svijet se doimao skučenijim i toplijim. Pred zimu, svi se zatvaraju u četiri zida i stagniraju. Oni koji imaju posao, ubrzano koračaju prema autu. Roditelji su vršili pritisak da se škola otvara u deset, da djeca ne moraju po mraku čekati autobus. Do tri sata su bila kući. U četiri, težina tijela bi postala alergična na vanjski zrak. Sama Tena osjeća usporeno gibanje kroz šikaru slojevitog crnila ispred sebe. Zna da se ne smije okretati, jer mozak tada stvara neprirodne slike utvara koje ne postoje. To je samo igra iza nje. Čija, da li njezine vlastite glave ili okruženja, o tome ne želi razmišljati.

Prolazi pokraj trulih ograda, snuždene pod slojevima snijega. Osjeća pseće poglede, skutrene unutar vlažnih improviziranih kućica, miješajući ih s ljudskim iza zavjesa, kako se pomiču s njezinim stopama. Ujutro će misliti da sve ovo bio san, jer će se ona vratiti. Pitat će je gdje je išla, a ona će odgovoriti da je cijelo vrijeme spavala. Možda mjesečariš, oh ne, pa rekli bi mi ukućani, jesi sigurna, pa zar se ne bi nijedan pas oglasio, vjerojatno bi, oh kako imate žive snove, ona bi se nasmijala i zaboravili bi na to. Njima je hladnije iza prozora, pomislila je. Što je više snijega padalo, to joj je bilo toplije. Nije stavila kapuljaču na glavu. Pucketala je prstima u džepovima, gazeći po čistom snijegu, sve dublje u izlaz iz sela.

Državna cesta koja spaja okrug je bila očišćena prije prvih večernjih vijesti. Blatnjave bljuzge su se skoro stopile s novim naletima neprekidnog snijega. Premda na cesti nije bilo nijednog auta, Tena se ipak držala uskog kolnika za pješake. Platnene tenisice su joj bile potpuno mokre, a niz parku su se cijedile kapljice pahulja. U daljini se čuo vihor vjetra. Između dva sela, neplodna polja su bila prazna s djelomičnim poslijeratnim ruševinama.

Obližnji grad je bio udaljen tridesetak kilometra do kojeg je Tena išla autom. Ne može se sjetiti da li je auto bio parkiran u garaži kad je odlazila. S njim bi došla za deset minuta u majčinu kuću. Ona više tamo ne živi. U predgrađu susjednog grada se nalazi ugodan starački dom. Uz djecu i kućanske poslove, Tena nije imala vremena za cjelodnevnu brigu za majčino narušeno zdravlje. U domu ima svoje vršnjake, društvene igre i odgovarajuće krevete. U obiteljskoj kući na početku sela ju je čekala prašina koja grize za oči, bakine stare stvari i majčine iznošene haljine. Ubrza korak. Ovim tempom, tamo je za dva do tri sata, ovisi o količini snijega i hladnoći koja nije dopirala iz njega.

Tena ima sretan život. Rodila se, školovala, udala i rodila troje djece. Nakon srednje škole se pokušala zaposliti, ali u uništenom gradu je napredak stao. Čistile su se ulice, obnavljale zgrade, jedna po jedna, dok cijelo područje nije djelovalo poput amaterskih kulisa. Sve najbolje uloge su pripale časno preminulima i izbjeglicama. Tena, njezina majka i baka su ostale same nakon što su muškarci otišli u borbu za one koji su sjedili u foteljama i igrali šah. Ubrzo nakon završetka buke, čuo se samo plač. Zemlja se punila tjelesima, bez sjemenki plodova, a Tena se našla iznad tla.

Upoznala je muža na lokalnoj tržnici, gdje je prodavala jaja i mješavine prirodnih čajeva. Pristala je poći s njim. Korak do auta, upaljen motor, kilometar jedan za drugim i našla se u selu koje se nije bitno razlikovalo od njezinog rodnog. Djeca su dolazila s godinom razmaka, iscrpljujući mlado tijelo, Tena s umornim rukama i raširenim kapilarama na nogama, mrsne kose iznad štednjaka, u staroj trenirki s propuhom od pećnice u kojoj su gorili kolači. Tena, Tena koja hita kroz siječanjsku noć, protjerana kroz novu godinu, Tena s mokrim stopalima i obješenim grudima koje se klate ispod parke, ako se zagrli, počet će se grijati i onda će tek shvatiti kolika je temperatura debelo ispod ništice, zato klati rukama da ubrza svoje ostarjelo tijelo, udiši sporije, Tena, oštar zrak probija tvoja slaba pluća, Tena, zaboravila si cigarete doma, Tena, kamo ideš?

Tena osjeća paru u mozgu dok se misli pokreću. Zaboravila je na tu radnju, na misli koje nisu automatizirane, ona samo sluša vijesti i čeka crnu kroniku, recepte zna napamet, gleda kroz televizor, djeci odgovara kroz poglede i šaku, Mužu se prostre kao poplun, spava tvrdo i bez sna, budi se prije budilice, jedna noga ispred druge i već je ruku stavila na plin – pali cigaretu nagnuta nad štednjakom, u ogrtaču, prozirna, gleda kroz prozor i promatra snijeg. Ali, jutros je nestalo plina. Tena gleda upaljač u svojoj ruci, cigareta se već zalijepila za donju usnu i blago visi. Pogleda prema prozoru i vidi da snijeg još uvijek pada. Dan je. Opet pogleda u svoju ruku, upaljač je tu, prisloni ga blizu lica i opali. Dubok udisaj dima ju je ošamutio.

Prisjetila se knjige žutih korica. Pripadala je njezinom ujaku. Ostavio ju je na noćnom ormariću kraj nepospremljenog kreveta. Čitala ju je iznova i iznova. Zar je ona nekad znala čitati? Dijelovi knjige su se redali u pravilnom nizu, tvoreći roman upravo tu, ispred njezinih očiju. Muž još spava, djeca priželjkuju petnaest minuta duže u toplom krevetu, a ona čita, kraj štednjaka, s upaljenom cigaretom, čita knjigu, vidi prvu posvećenu stranicu, korice grube na dodir i nepospremljen krevet kojeg baka nikome nije dopustila da ga pospremi.

Ne raspoznaje ovaj dio puta. Pretpostavlja da je već na polovini, jer su njezino i susjedno selo podjednako utonuli u krajolik. Na svakih petstotinjak metara treperi slabašno svjetlo ulične lampe. Čim prođe pokraj jedne, svjetlo zatreperi i ugasi se. Cestovne znakove u daljini pokazuju vozačima da uspore zbog skliske ceste, nepredvidljivih jelena i divljih svinja. Za Tenu, oni su spodobe što stoje mirno i uspravno poput vojnika. Paze na nju, šutljivi i poslušni, a s prvim svjetlom automobila, čarolija se prekida i pretvaraju se u aluminij, samo što ove noći nijedno vozilo nije ometalo Tenu ni znakove. Jeleni nisu imali razloga iskakati nasumično prema farovima, šutke su se šetali po smrznutim poljima, čekajući pijance i treću smjenu da izvedu svoj prljavi ples. Krda divljih svinja su gmizala u rijeci kopita, ignorirajući gljive i spuštene rogove. Osjećali su Teninu prisutnost, zbunjivala ih je.

Neopasna, tanka pojava je gazila naprijed ne zastajkujući, dok su se svjetla iza nje sustavno gasila. Snijeg je gusto padao i prekrivao njezine plitke tragove. Ako nestane, tko će policiji reći da je sama hodala, da su joj ramena bila kruto stegnuta, da se nije smjela okretati. Tuga je izvirala iz nje, nanoseći val vibracija prema krošnjama u šumi iz koje su došli. Hladna tuga, ni snijeg nije mogla otopiti. Što je dulje odmicala, to su oni dalje ostajali iza nje. Zaštititi je ne mogu, kako zaštititi Tenu od nje same. Divlja svinja pogleda jelena, dva para svjetlucavih očiju u mraku. Jelen zna. Obojica povedu svoja krda natrag u šumi, ostavljajući aute na miru ovu noć. I Tenu, koja kao gazela hita pokraj ceste, nesvjesna.

Zrak je težak i hladan, lice joj je mokro od snijega, ali bi opet zapalila jednu cigaretu. Kutija crvenog Yorka je ležala pokraj štednjaka, široko pakiranje s tri komada, dovoljna da izdrže do jutra. Razmišljala je da se vrati po njih. Problem nije bio vraćanje, nego mogućnost da se djeca probude, da Muž sjedi za stolom pokraj izgorenih kolača, da uđe u toplu kuću u odjeći koja se zalijepila za nju. Pokušava docrtati plan majčine kuće, svaku prostoriju zasebno. Slika cigareta razasutih po plohama, pomalo ustajale od vlažnih zidova i vječno prohladnog prostora. Ne sjeća se prošlog puta kad je bila tamo, da li je tada uopće pušila. Bacala je pepeo u sudoper, trzaj požutjelog desnog kažiprsta. Katkad bi zahvatila vrškom cigarete zahvatila sapunicu, gaseći žar. Otkidala bi pokvašeni dio i upalila plin. Miris deterdženta, plina i crvenog Yorka se miješala sa slinom. Svaka cigareta je dolazila s grižnjom savjesti. Bila je sretnija u minuti gorenja cigarete, nego u preostalih dvadeset tri sata i četrdeset i devet minuta. Da se sada vrati, ne bi uspjela obaviti sve do jutra. Susjedi bi već bili budni i primijetili bi je. Djeca bi vrištala u kuhinji. Ako počne razmišljati o nečemu drugom, skrenula bi pozornost s cigareta. O čemu? Kako se razmišlja?

Ne osjeća prste na rukama, samo titranje desnog kažiprsta. Ispod plave boje prstiju nazire se žućkast krug oko nokta. Počne tresti ruke da pokrene cirkulaciju. Pokreti joj se učine neprirodnim, kao dvije grančice na snjegoviću. Snjegoviću ne smeta hladnoća, on se samo želi pomaknuti. Dvije ruke mogu napraviti više od nogu. Mogu grliti, pisati, prolaziti kroz kosu. Mogu držati tuđu ruku da toplina prijeđe i na njegovu. Snjegović je satkan od zime, a Tena je evolucijski nastavak borbe protiv prirode. Vidjela je što su ljudi sposobni napraviti u ratu. Stoljećima se tješe da je ljudska sila snažnija od prirode, čak i kad se guše u prirodi ponašanja i nagona. Tena zna da postoji mogućnost da se neće vratiti živa. Ako je snijeg ne zaustavi na putovanju, onda će njezina priroda duha dovršiti ono što je sama započela.

Tena zna da ima snage. Trčanje za djecom, kućanski poslovi, vuča dugačkih grana za potpalu, grijanje smrznutih cijevi, raskopani vrt u dvorištu. Odumrli mišići ispod mokre odjeće se gibaju. Fizički napor donosi znatno manje zadovoljstva od mentalnog, onog kojeg je Tena zapostavila, upravo onaj koji je u zimskoj noći tjera da hoda uz sklisku cestu bez rasvjete, bez cigareta, sa životinjskom glađu, hoda prema kući u kojoj je ostavila nešto. Voljela bi znati što je to tjera da promrzla pješači. Je li i njezin ujak pokušavao pronaći put za doma, je li vidio upaljenu lučicu na prozoru, je li hodao u vlastitom tijelu ili duhu, previše pitanja za Tenu koja je zaboravila razmišljati, previše misli za jednu noć.

Boji se, po prvi put otkad je krenula, boji se. Ne primjećuje vanjske znakove opasnosti, ignorira tijelo koje je na izmaku, desni kažiprst svira stranu melodiju po zraku, nervoznu i brzu. Ako i plače, suze se gube u pahuljama. Poliže kutove usana. Sol se nakupljala u grudicama, topljiva pod vrućim jezikom, onakva kakva se skuplja na dnu promiješane salate. Tena nikad ne plače. Ona upali plin, sredi ormare, opere pod. Tenu čeka zasrana wc školjka, grumeni dlaka po kadi, muhe iznad iskorištenih pelena. Tenu čeka hladna kava, bačena neiskorištena cigareta, pijani Muž. Tenu ne čeka upaljena lučica, nenamješteni krevet i knjiga. Tena ne smije nastaviti plakati. Njezine oči su plave, gledaju ravno ispred sebe. Ne smiju se zamutiti. Tena obriše lice rukavom. Sol je prešla na jaknu, a Tena osjeti okus šećera u kocki kako se topi u vrućoj kavi.

Službe namijenjene za čišćenje cesta su ostale bez soli za posipanje. Glavni u smjeni je odlučio da se nastavi s poslom pred zoru. Nadomak susjednog sela, Tena se poskliznula. Pala je na zaleđeni beton, kičme izvijene u slovo Z. U pothlađenom tijelu, san je brže dolazio od bolova. Pokušat će odmoriti. Tena zna da ne smije zaspati. Ako zaspe, prekrit će je snijeg. Odjednom se ta ideja učini lijepom. Ne, ne smije zaspati. Mora ustati. Napipa slomljenu kralježnicu. Ispucani kralješci je podsjete na raskopani vrt. Vrat se objesio poput tulipana koji su niknuli dan prije početka snijega, uvjereni da je stiglo proljeće. Tena, sjeti se.

Bol ne dolazi. Ne boli me, Teni sine. Tena, slomljenog trupa, s rukama punih modrica, s nogama koje se klate po snijegu tvoreći snježnog anđela. Tena, koja je zaboravila cigarete, Tena koju je Muž tukao s cjepanicama, Tena, reci mi, sjećaš li se?

Muž smrdi na pivo. Radi do kasne večeri, pije od ranog jutra. Ni danas nije bilo ništa drugačije. Zna da će se derati kad vidi pougljenjene kolače. Želi si pripaliti jednu prije no što Muž dođe, ali ruke joj se tresu. Muž ne voli kad Tena puši. Kad je zatekne, gasi opuške po Teninim ramenima. Otvara ulazna vrata, pogađa sve iz prve. Debela radna jakna zauzima najviše prostora u hodniku. Skida čizme. Visok je. Saginje glavu kad ulazi u kuhinju. Uzima pivo iz frižidera. Opet si upropastila kolače, Tena. Glupa si, Tena. Poljubi je dlanom po licu. Vatra se ugasila, Tena. Nisi podgrijala večeru. Tena, ti zbilja voliš kazne? Kralješci teško pucaju bez točnog pritiska. Tupa bol je intenzivnija s odugovlačenjem. Bijes povećava broj udaraca. Muti misli, iskaljivanje se pretvara u nasumično udaranje bez brzog ishoda. Tena je sklupčana kao pas pokraj sudopera. Gleda u stol na kojem su kolači i cigarete. Ubrzo će se Muž smiriti. Čita postotke nikotina i katrana s kutije, zamišlja brojeve barkoda, sebe, nagnutu kraj plina, lice obasjano plavim svjetlom, uzdah. Pluća se pune dimom i kisikom. Izdah, ugljični dioksid pomiješan s Muževim dahom piva. Prestat će, uvijek prestane. Udaljava se. Otišao je. Preležat će minutu, dvije dok ne dođe k sebi. Čuje njegove korake kako se približavaju. Miris svježeg drva je izbezumi. Udara je, udara je po leđima. Krckanje dopire do ušiju, ne zna cijepa li se drvo ili koža. Milijun trnaca se probija kroz živce. Onesvijestit će se od bolova, crne točkice plešu ispred plavih očiju. Crveni York poprimi dublju boju. Krv se slijeva niz čelo, oči je peku. Slabašan nalet povjetarca prostruji kraj Tenine glave. Muževa ruka zamahne cjepanicom i slomi Tenin vrat.

Ležeći u snijegu, Tena se sjeti. Njezino tijelo leži u kuhinji pokraj sudopera, otvorenih očiju, uperene prema stolu. Muž hrče u dnevnom boravku. Bol je ostala kraj tijela. Ustane, vrati glavu u položaj. Kralježnica krcka dok se isteže. Pogleda se. Odjeća joj je krvava. Na tlu nisu ostale mrlje. Još sat vremena hoda. Mora krenuti ako misli stići prije zore.

Da su njezina djeca imala šanse roditi se, nakon današnjeg događaja bi zasigurno završila u domu. Očeve šake u trbuh nisu dozvoljavale rast ploda. Prva dva pobačaja je opravdala genetikom. Nakon trećeg se nije usudila ići u bolnicu. Rascvjetane modrice na trbuhu su prekidale strije. Očistila se nad bideom. Komadići su ispadali iz maternice. Kupila je pelene za odrasle.

Tena hita kroz noć. Nesvjesno se dira za trbuh. Dječja pjesmica iz djetinjstva svira u ritmu pada pahulja. Smije se. Kad si se zadnji put nasmijala, Tena? Počne trčati. Šuma nikad nije bila privlačnija. Može skrenuti gdje god hoće, može trčati do aerodroma i živjeti na Havajima. Havaji su predivni, ocean, ljeto, monsunske kiše, pijesak. Na Havajima nema snijega. Naziru se prve kuće na početku sela. Tena uspori. Može skrenuti prečicom, odabrati bilo koju stranu svijeta. Uperit će prst i nasumično potrčati. Mora odlučiti prije no što uđe u kuću. Kad se zatvore vrata, opcije više ne postoje. Tena, hoćeš li pobjeći ili nastaviti hodati? Noge se same kreću. Ne mogu se zaustaviti, pomisli. Uspomene će me pratiti kamo god otišla. Moj stari krevet me čeka. Zaspat ću. Ja ću nestati, pustiti dušu da bude slobodna. Nasilne smrti ne oslobađaju dušu, Tena. Duhovi su suđeni na lutanja. Vječno, priupita Tena. Tišina. Koliko dugo lutam? Pogledaj oko sebe, Tena. Stojiš na rubu svijeta. Postoji li išta nakon sela? Želiš vidjeti? Tena kimne. Trči, Tena, trči.
Iz kuta gledanja, Tenina rodna kuća se množila, ostavljajući dojam napučenosti sela. Iza nje, zemlja se sužavala. Traktor se njihao na litici. Zbunjen, klatio se naprijed nazad. Ispod njega, golema praznina. Kamo je svijet nestao, šapne Tena. Zašto misliš da je svijet dužan postojati bez tebe, Tena? Nije postojao ni kad sam bila živa. Nije istina, Tena. Ti si bila svijet. Pusti se, hoću i ja zaspati. I ti? Da, Tena, pusti me.

Tena se okrene. Jedva je vidjela kamo hoda. Iz kuće je dopiralo slabašno svjetlo s prozora. Snijeg je pojačao. Žmiri, prati svjetlo. Napipava ogradu. Ulazna vrata se otvaraju. Tena, stigla si.

Tena, hvala ti.

Autor: Antonija Jolić