Te stare žute kuće krovova zelenih
Po vazdan drijemaju u tamnoj, vlažnoj sjeni.
I sokak pust je. Jaki vonj vrućine. Tiho.
Sav predio bi mrtav i bez života bio,
Da djeca bosa i u šarenom odijelu
Ne prođu putem s vodom u ibriku bijelu.
Kraj mirne vode siva i tanana munara
U nebo gleda: ozgo svom se nada spasu.
Već dugo ljudi čuju tugu u njenom glasu
Pred akšam, kada s grijeha okolicu kara.
Na vodi paviljon – ko svetost svega kraja –
Za zavjesama čuva propast slavnog sjaja
I sam s munarom štuje višnju moć Allaha.
U suton možeš tamo i ćemane čuti
I vidjet lice bjelje, nego i duša sluti,
Tek pazi, da te bula ne učara plaha.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori