Tog maglovitog jutra,
ledeni dah zime stegne
pusti park napuštena dvora.
Dvora snažnog i silovitog
koji nakon tog maglovitog jutra,
nije dočekao novo sutra.
Stoljećima on tako stoji
na kamenom brdašcu.
Opire se snijegu, kiši i vjetru
čuvajući tajnu strahovitu i sjetnu.
Tog maglovitog jutra,
nekoliko stoljeća u prošlosti,
dvorom se prošire zvukovi bubnjeva
koji izazovu strah i splet
nesretnih okolnosti.
Mladi kraljević skoči na noge
i žurno, gotovo trčeći
pohita u predvorje dvora.
“Što učiniti? Kako podanike spasiti?”
upita savjetnike kraljevskoga zbora.
“Dragi kraljeviću, sada Vam je kasno o tome razmisliti,
mi poduzesmo ono što vi ni u snu niste mogli zamisliti.”
Tog maglovitog jutra,
dvanaest članova kraljevskoga zbora
izdaše mladog kraljevića.
Svaki mu zada po jedan udarac bodežom.
Vrela se krv stane izlijevati iz dubokih rana.
Ranjeni kraljević padne na hladni kamen,
dok se krvlju topi njegov zlatni znamen.
Kraljica majka dotrči,
padne na koljena plačući, moleći.
“Ovdje Vam više ni molitva neće pomoći.”,
jedan od dvanaestorice prozbori
i bodežom joj srce raspori.
Tog maglovitog jutra,
razlila se krv po dvoru, u tome davnom stoljeću,
poput bistrog potoka,
u ranome proljeću.
Godine su prolazile,
ljudi su se rađali i pretvarali u prah.
Samo pusti dvor još uvijek stoji
kao simbol izdaje sina i majke
koja još uvijek plače,
moli.
Autor: Ivona Martinčević
Solidna poema na kojoj se može graditi svašta, Pokušavam pogoditi odakle je naša Ivona izvukla baš ovaj motiv dvorca i izdaje, počev od Shakesperea, naših dvoraca Ružice, Kamengrada, Legengrada, Bedemgrada, fantastičnih priča naše Ivane Brlić-Mažuranić, Sofoklovih tragedija, no sve sam dalje kao da tragam za izmišljenom pticom Snark (Lewis Carroll – The Hunting of the Snark)
They hunted till darkness came on, but they found
Not a button, or feather, or mark,
By which they could tell that they stood on the ground
Where the Baker had met with the Snark.
Ondak mi pao na pamet George R.R. Martin i Game of Thrones, ali tu sam šupalj kao granje, pak sam se potpuno zavezao. Glavno je ipak da sam čitajući poemu potrošio kutiju papirnih maramica brišući nos i suze. Pretpostavljam da je to i bila Ivonina originalna namjera.