“Što misliš?” zamišljeno je izgovorila zagledavši se u svjetlost koju je reflektirala čaša. Ta svjetlost učinila joj se nestvarnom, nekako nedostižnom i neopipljivom. Polako je okrenula čašu i promatrala kako se ta ista svjetlost svakim pomakom razlama na više dijelova. Razmišljala je što bi se dogodilo kada bi je uspjela dovoljno puta okrenuti. Možda bi se svjetlost razlomila na tisuće dijelova, a možda bi nestala kao zvijezde među oblacima. Možda bi počela skakati poput plamena ili teći poput oceana. Svidjela joj se ideja o tekućoj svjetlosti.
“O čemu?” zbunjeno je izustio podignuvši lijevu obrvu. Sjaj u njenim očima privlačio mu je pogled. Osjećao se kao da plovi nemirnim morima tog plavetnila. “O čaši?”nasmiješio se, tako otkrivši male udubine na svojim obrazima.
Uzvratila mu je osmijeh. Na trenutak se usredotočila na svoje disanje. “O svjetlosti.”, duboko je izdahnula i sklopila oči u ritmu izdaha. “Nestvarna je.” otvorila je oči i pogledala u strop. Misli joj je obuzela pukotina na stropu koja se širila i granala poput žila u tijelu. Znala je da bi njenom ocu smetalo što je zaokupljena malim stvarima kao što su pukotine na zidu ili svjetlost u čaši.
“Možda.”, sklopio je oči i naslonio glavu na rub stolice. “Ne znam.”
“Kako to misliš?” poskočila je sa stolice i ljutito pljesnula rukama. “Ta svjetlost… Ne mogu je opisati riječima, razumiješ?” izdahnula je i sjela. Osjećala se kao da ona prodire u njenu dušu i pokušava osvijetliti one najmračnije kutke. Kao da joj se uvlači pod kožu i kola njenim žilama poput krvi. Kao da dotiče njeno srce i obavija ga vječnom toplinom koja topi ledeni oklop straha i boli.
“Zbilja te očarava, zar ne?”gledao ju je u oči. Opet je plovio onim morima.
“Zbilja. Zbilja me očarava.”
Autor: Lucija Očko
Odgovori