(jednočinka)
OSOBE:
Marta, djevojka svojih sedamnaest godina, želi izložiti na Trgu bana Josipa Jelačića transparent, idealist
Kiki, umišljena sponzoruša, nacifrana, praznoglava, uvodi psa u tramvaj
Keka, sklona svađama po tramvaju, voli cugnuti
Sofija, poduzetnica, hvalisava, nepoštena
Janja, Dalmatinka, glupava
Štefica Turić prozvana Dupè, piljarica, redovita guračica po tramvaju, bezobrazna
Školarka, u svome svijetu, uvučena u događaje ne svojom voljom
Trudnica, statistica
Kontrolorka
Radnja se zbiva u Zagrebu krajem kolovoza 2019. u jednom satu, u tramvaju broj jedanaest koji vozi od Dubrave prema Trgu bana Josipa Jelačića
PRVI ČIN
Prijepodne je, skupina ljudi čeka tramvaj na stanici u Dubravi, na pozornici je četiri stolca, u početku su osvijetljeni samo putnici, čuje se kako tramvaj dolazi i kako se otvaraju vrata. Putnici naglo i brzo ulaze i kod ulaska u tramvaj čuju se nestrpljivi i nervozni komentari, guranje.
Samo osvijetliti putnike na stanici ne treba osvijetliti stolce, što je glazba jača, svjetlo osvjetljava cijeli prostor, pustiti zvuk dolaska tramvaja.
Keka: Gospodična, Vi ste mene gurnuli dvadeset puta, zaboga miloga…
Kiki (ima ruža na zubima, afektira, odjevena ekstravagantno, napadno): Gospođo, zar ne vidite da je gužva? Mogla bih i ja za vas reći da me namjerno tj. hotimice (stanka, povišenim tonom) gurate i podbadate (Zaleti se i sjedne na jedno mjesto)
Keka: Vi, vi ste jedna obična klipača…(Odmahuje rukom i trči ne bi li sjela, ali u tom trenu trkom ulazi Sofija)
Sofija: (svali se na sjedalo, nimalo ženstveno, premda glumi ženstvenost): Ovamo, ovamo… (Pogledava čas u Kiki kojoj maše čas u Keku kojoj govori): Pa zar ne vidite kolika je gužva… koliko ima ljudi?
(Slijedi dio gdje svi tiho žamore ili su zabavljeni svojim poslom, ne smiju pokazati da čuju kako Marta govori, njihov govor mora izgledati kao da se vidi da ono što Marta govori oni ne čuju)
Janja (ulazi u tramvaj, gura se): A Gospe ti, astiga… napravite mista zakasnit ću na autobusni. (Nastavi se gurati, te stane na sredinu tramvaja) A jadna li san ti kad mi ode autobus…
Svi: Je l’ baš morate u ovu gužvu unositi tooo? Daj se makni… Strašno…Miči se… Povukli ste me za majicu… zakasnit ću na autobus!
(Osvijetliti samo Martu, a ostale putnike osvijetliti djelomično, ostali putnici su u zaustavljenom pokretu poput marioneta, nepokretni.)
Marta: Oprostite, oprostite… imam dvije karte… (Ipak, mlada je i brza i dokopa se mjesta kod sjedala, ali ne sjeda). (Ušla je u tramvaj i nekako se smjestila, stoji, ali sad se ljutnja sviju svaljuje na nju, svi rogobore, pokušava ne smetati nikome, mehanički se sklanja od ljudi i razmišlja) Bijedna je ova naša stvarnost, ali mora biti načina da se svijet pokrene… Krenula sam u ovaj pothvat sa sigurnošću. Marko sumnja u uspjeh naše avanture. Pokolebao me je u jednom trenutku: “Završit ćemo u zatvoru!” rekao je. “Zašto bismo završili u zatvoru, ako ljude opomenemo?” Rekla sam mu: “Otići ćemo tamo, razvući stvar i stajati nijemo!” (Stanka, pogledava ljude koji se ljute na njezin transparent koji im smeta, pokušava ne smetati) Ipak… možda smo po noći to trebali napraviti… doći, okačiti i pobjeći. To je bila Markova zamisao, a ja sam ustrajala u tome da tamo stojimo, da ga (naglašava) rasprostremo i držimo. Sad više nisam sigurna da nam je to mudro. Hjoj… a Marko je ipak pristao! (Misli joj je prekinulo uporno Kekino dozivanje, okreće se i misli da njoj govori, ali Keka govori Školarki).
Keka (otresito): Vidite sad i ovu! Kako se ova (To izriče naglašeno) usuđuje prigovarati i gurati umjesto da mjesto prepusti starijoj ženi? (Hrli prema mjestu gdje stoji Marta, Marta se izmiče kako bi je propustila, ali odgurne ju i Marta se spotakne i gotovo padne, ispusti transparent koji poleti na ljude koji su već u tramvaju, podiže ga zapanjeno).
Marta: Gospođo, vi me krivo optužujete… (Gleda Keku, diže transparent, obraća se svima) Svaki se dan mogu vidjeti gotovo isti ljudi… (Mobitel joj zazvoni, tih nešto govori na slušalicu, čuje se samo) Marko, nemoj kasniti… Dođeš kako smo se dogovorili? (Gasi mobitel)
Štefica Turić (ona je starija piljarica, s košarom i ona se gura, ali njezino guranje je metodično udaranje u slabine, smušena je): Ja sam invalid (Vadi neki karton koji potvrđuje da je ona invalid, šeprtljavo, pretražuje džepove jer ga ne može naći) imam kartu da se razme… (Ispadne joj žuta karta i fotografija na kojoj je ona s četvero djece. Na kartonu piše njezino ime, Štefica Turić. Nitko ne zapaža da su joj ispale karton i fotografija. Školarka podiže s poda kartu i fotografiju i traži vlasnika.)
Školarka (ušla je u tramvaj i zauzela mjesto, drži u ruci knjigu, pokušava se distancirati od svega, ima slušalice, treska se u ritmu glazbe koju sluša): Oprostite… ljudi, evo nečiji karton je na podu… i… i… neka fotografija. Znate li čiji je? (Stanka, čeka da se ljudi očituju): Piše Štefica Turić (Čita polako naglašeno ime i prezime, a kako je Štefica Turić gotovo cijelim tijelom naslonjena na nju, pokušava se nekako izmaknuti. Nervira je Štefica, stalno pogledava u smjeru trudnice koja stoji ne bi li joj ustupila mjesto. Štefica Turić se javlja da je karta njezina).
Štefica Turić: A odakle tebi moj invalidni karton? Haaa? Vidi se, vidi obična ste mala muštra! (Za sebe): Kaj ste me šteli pokrast’… (glasnije to izgovara)
Školarka: Pa ja sam se ponijela fer prema Vama, a Vi ste tako otresiti… Takve sam sretala po svijetu… isti su kao ova danas (Govori svima), samo što je ova ipak za nijansu… (Pokušava se osloboditi pritiska Štefičinog tijela, želi dozvati trudnicu kako bi joj mogla ustupiti mjesto) neugodnija… Da smo na Zapadu, na primjer u Francuskoj, žena bi bila, čini mi, se malo zahvalnija… Doduše ne bi se zvala Štefica Turić nego madam Dupè…
Svi (smiju se i žamore na Školarkin komentar i čuje se malo-malo iz svačijih usta Turić i Dupè)
Štefica Turić (uzrujana): Nisam ja madam Dupè nego Štefica Turić…
Keka (odrješito): Jooj ma dobro… čujte, madam Dupè glb. Turić, pa svi smo mi nabavili po neku invalidnu kartu, kaj sad… pa smo svi mi invalidi…(Svaljena je, glasna, usekne se, priprosta, ima potrebu dobacivati, pokazuje neki dio svoga tijela koji je kao invalidan) Kaj ti mala tak govoriš i jadnu ženu vređaš? Bolje bi bilo da se digneš teti! (govori Školarki)
Školarka (pokazuje sada fotografiju na kojoj je žena s četvero djece, zagleda se u fotografiju): Jooj bit će da je ovo vaša fotografija… na njoj ste Vi madam Dupè… i jedno, svoje, troje, četvero, petero djece. (prstima povezuje ženu na fotografiji s Šteficom) Hmmm jesu li Vam to djeca ili taoci? (Svi se smiju na riječ taoci, Štefica hoće dohvatiti fotografiju, zgrabi je ova joj ne da da je uzme, malo se tu natežu i ova je ipak dohvati).
Štefica Turić (uzrujana): Sram te bilo, balavica jedna…
Keka (okreće se prema Marti i nju hoće ušutkati jer se ona nasmijala na Ivin komentar): A kaj si se ti pak smiješ (Obraća se Marti, a ona skreće pogled).
Kiki (obraća se Keki): Vi ste gospođo ovdje napravili jedno, jedno, jedno, najobičnije ugnjetiskivanje…Vidite kako je moj Pupi uznemiren (Gladi psa, pas zalaje popravlja frizuru, frnji nosom, okreće glavu prema prozoru). A Vi, gospođo, (Okreće se prema Štefici) Vi metodično (Naglašava tu riječ metodično) udarate ljude u… u… u… u… u… u… (Zamuca od srdžbe) rebra… slabine… gdje god stignete…
Keka: Vidi nju…a imaš li ti kartu za tog svog Pupija (Imitira njezin način govora) Haaaa? (Izdreči se na Kiki, pas zalaje, Kiki ga prigrli, a Keka kivno miče cijelo tijelo vrteći se na stolcu, prosvjeduje, vadi hrpu karata iz džepa i hoće dokazati da ona ima pravo na stolac i time proziva ostale implicirajući da se voze bez karte) Da vidim vašu kartu, gospodična! I imate ruža na zubima… bolje to obrišite!
Kiki (zgranuta, vadi ogledalo briše ruž): A tko ste vi, prosim vas lepo, da tražite od mene kartu? Ja sam kupila kartu i za Pupija i za sebe…molim! (Frkne nosom, maše rukom i obraća se Niki, glavom pokazujući prema Keki). Gospojo, ja retko idem tramvajem… moj auto je na popravku i nis verovala da je tak po tramvajima… dobro je rekel moj dragi Sergej… (Govori ispod glasa, diže se i pokušava otvoriti prozor) Ovdje se osjeća miris poriluka, jaja, češnjaka, prdaca, čarapa…
Marta (uzdahne rezignirano i u poluglasu): Opaaaa… opet jedan dijalog na biološkom nivou…
Štefica Turić: Neki dan sam vidla jednoga balavca, mulca, s idiotskim škrlakom… i iskoristila sam gužvu da ga laktom lupim u rebra… e ovak’…(Probode Sofiju… samozadovoljna jer je napravila “reda”, obraća se Keki jer intuitivno osjeća da Keka vlada situacijom i da je nametnula svoj mjeru vrijednosti).
Sofija (ostane namjerno bez daha, folira, glumi, izdiše): …Pa jeste vi normalni… (Povišenim tonom punim čuđenja) Vi ste mene sad tak mlatnuli u rebro… (Hoće krenuti prema vozaču da prijavi neočekivani udarac, gura se prema naprijed, Kika je zbunjeno prati, svi je gledaju)… Sve je puno bedaka… Što mi je ovo trebalo da se vozim tramvajem?
Janja: A mogli ste uzet’ taxi… i ja san pogrišila… moran na autobusni… a ovdi sve puno debila… Svaki se dan sriću ljudi koji su isti ka ovi danas… ima ih na sve strane… e… a… žurin na autobusni… posla’ mi ćaća suvi smokvi i bajama po Duji. Treban to pokupit’. Skužajte, a koja je ura?
Sofija: 5:50
Janja: A krvave ti ledine, još ću ja kasnit’. Reka’ mi je kolega da taj autobus dolazi ođe u pola 12.
Sofija: Kako kasnite? Doći ćete prerano. Imate još 6 sati do 11:30
Janja: Kako 11 i 30? To je 11 i po, a…e…
Sofija: Pa što nije pola 12, 11:30?
Janja: Ma je l’? Da je tia reć’ 11:30, reka bi pola 23 ili 11 i dva kvarata. Ne pačaj se di ti nije misto!
Štefica Turić (hihiće se…krevelji, očima traži Kekinu podršku, Keka povlađuje premda se malo prije otresla na Šteficu, stalno se prislanja tijelom na Školarku)
Keka (okreće se Kiki): Kaj se vi, madam, fort vrpoljite… (Kiki šuti, Sofija se nekako progurala naprijed otišla je do vozača, ali brzo se vraća, uvrijeđeno stoji podalje i bulji kroz prozor).
Kiki: Mah… pustite me na miru…
(Kratka stanku, treba se “čuti” tišina)
Keka: E… mala… mala… (Obraća se Školarki)… mala (Školarka je ignorira, ali Keka je uporna)…mala? (Školarka je konačno pogleda)…Učiš… a? Niš ti to ne koristi. Bolje ti je napisati par anonimnih prijava. To danas prolazi… onda prođeš i dobiš diplomu i pravac Irska… samo kaj ti tam’ tak stečena diploma neće niš’ koristit’. Eeeeeeee… Bolje vam je da što prije svi odete… naše vreme nije prošlo… Kad mladi odu, umirovljenici će doći u modu (Teatralno, pjevno, recitira).
Školarka (gleda čas prema Keki čas u smjeru gdje stoji trudnica, ali ne uspijeva je dozvati): Molim? (Ne odgovara, odmahuje rukom i stavlja slušalice na uši) Svaki se dan mogu sresti tipovi kao što je ova… (Mrmlja sebi u bradu).
Kiki: Zakaj ne pustite dete na miru? Celo nas vreme uznemiravate… Vi ste neka političarka… zakaj niste otišli v Sabor? Tam njima pametujte…
(Tramvaj naglo zakoči, svi koji stoje polete i Marta slučajno okrzne Šteficu, Štefica Turić se uzjoguni, počne gestikulirati, kočenje tramvaja, putnici izražavaju tijelom kada tramvaj zakoči- naprijed-nazad).
Štefica Turić: Ti to namerno gaziš ljude po nogama? Dovlekla si to (naglašeno) tu (pokazuje transparent) i zauzela si jeno mesto… (Marta odmahuje rukom i ne komentira)
Sofija (ispod glasa): Balkanija pa je i balkansko guranje… udri ga, ubij ga, a do jučer su ovce pasli… (Obraća se Kiki, Kiki se hihoće odobravajući Sofijin komentar, glasno) A što vam je to dijete krivo? Pa što ne vidite da je vozač naglo zakočio? (Stanka) Sve bih ja njih vratila na selo da kopaju… seljaci ostaju seljaci… a vidiš mene… došla sam u Zagreb prije petnaest godina… i nikako se ne mogu naučiti na ponašanje nekih ljudi… evo vidjela sam ovu (Gleda prema Štefici) nogu je podmetnula toj maloj s transparentom… hmm (Tiho Kiki)… ta mala mi se ipak čini sumnjiva… što ona to natijepa po tramvaju… da nije ona neka teroristica?
Štefica Turić (dok Školarka sjedi, Štefica Turić se i dalje stalno trlja o nju ne bi li ova ustala, Školarka je zabavljena svojim poslom, pravi se da ne vidi i ne čuje, Štefica Turić govori u prazno iako želi da je Školarka čuje): Ajme, vidi ti nekulturne dece danas, ni pomakli se ne bi staroj ženi, a imaju mlade noge. Eh, joj, joj, svijete moj… (Postaje narogušena jer ipak dugo stoji, a htjela bi se svaliti).
Školarka: Oprostite gospođo, ali kanim svoje mjesto ustupiti onoj trudnoj ženi (Pokazuje na ženu koja je podalje od nje)… čini mi se da joj je teže stajati… nisam se do sada ustala jer sam dobro zaključila (Misli na Štefičino trljanje) da biste se vi uvalili bez imalo milosti… (Ironična je). Gospođo, molim Vas dođite, želim vam ustupiti mjesto. (Trudnica se želi progurati i dolazi do Školarke, Školarka se diže i ustupa joj mjesto).
Štefica Turić (svađalački nastrojena jer djevojčica nije odmah skočila i ustupila joj mjesto, nego ga je ustupila trudnici): Ne znam iz koje si čerge ispala ti mala Ciganice, ali ovdje, u ovoj civiliziranoj zemlji (Naglašava) ustupa se mjesto starim i bolesnim ženama, a ne mladim i zdravim!
Školarka (ostaje mirna na očiglednu rasističku opasku): Ne znam iz kojeg ste čerge Vi (Naglašava) gospođo došli, ali u mojoj čergi takve stare i zajedljive babe jedu za večeru!
(U tramvaju nastupa opći smijeh, svi govore u isti glas, ocjenjuju Školarkinu doskočicu i komentiraju potiho Štefičino nasilno ophođenje, Štefica Turić sva iznervirana)
Štefica Turić (osjeća smijeh cijelog tramvaja kao veliku uvredu, ne zna što bi i sada, nasrće na Martu koja stoji pored nje, obraća se objema i Školarki i Marti, osjeća se sukob na generacijskoj razini): Nada u vašu generaciju? Ha? Pa to je totalni gubitak vremena (Govori Školarki, pa se okreće Marti) A i tebe sramota mogla biti, s tim plakatom… zauzela si mesto… Mogla si ić’ peške… ja sam godinama pješačila pet kilometara u školu po snegu, po kiši… nisam se vozila tramvajem… (Na rubu je da zaplače, osjeća se uvrijeđeno i poniženo).
Školarka (uzima u zaštitu Martu iznervirana Štefičinim komentarima): Što ste se sad okomili na tu tihu putnicu i još je nepravedno napadate, a samo vam je cilj zauzeti mjesto! Da vi sjedite ni na kraj pameti ne bi vam palo da ustupite mjesto… evo na primjer… toj trudnici. (Namjerno ponavlja tu zgodu da zasrami Šteficu).
Marta (cijelo vrijeme pokušava se držati po strani, ipak Štefica Turić joj se toliko približila da je morala reagirati, stoji joj na palcu, Marta i Školarka se zgledaju, pjesnički je raspoložena, ironična): Gospođo otmjena stasa/ (ironično) Molim vas, s moga mi siđite palca/Uočili ste praznoga mjesta zov/Krenite naprijed u novi lov… (U tramvaju se prolomi smijeh, ali Keka se ne sviđa što je Štefica napadnuta iz sveg “oružja”, a posebno joj se ne sviđa što je sad po strani)
Keka: A gnjevnih junakaaa!… Vladanja izazovnog… nema što! Ja samo gledam i čudom se čudim… gledajte balavice sad ovo…. (Teatralno i dramatično se diže s mjesta i želi ga ustupiti Štefici, Štefica se svali sva sretna na stolac, gurne Keku, a ova pak gurne Martu, Marta se sad makne kod Kiki)
Kiki: Nitko se ovdje ne ponaša izazovnije od vas… osim toga Vi fort branite madam Dupè ups. Turić… Vaša je vladanje izazovno!… Što nas prozivate?… Stalno uznemiravate mog Pupija!
Štefica Turić: Oh, oh, oh…srce mi je prazno od ovih… (Ulizuje se Keki), a moram sjesti (Servilna je), noge izranjavane (Snishodljiva), (Ispod glasa, okreće glavu na drugu stranu, vadi maramicu, podmuklo) Hm, vlažni stolac od guzice… (Dvolična, briše stolac i to izgovara da je Keka ne čuje)
Kiki (sve to čuje i vidi, ali pravi se da ne čuje i ne vidi, pokušava se koncentrati na Sofiju, govori joj): Ajme da… pa ja sad idem sa svojim dragim Pupijem na Rodina, znate onog totalno poznatog slikara? Ma ne… poprilično jako sam sigurna da je on slikar… (Štefica Turić joj se kesi i kopira je samo gestama, ali tramvaj opet zakoči i Marta stane Kiki na nogu).
Marta (naglas): Svak’ svakome smeta… (Iza te replike Marta utone u svoje razmišljanje, nabaviti mikrofon da se čuje razlila između monologa i živoga govora, osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni) Želim učiniti neobičnu stvar, moram probati! Moram…! Marko misli da naš pothvat neće ljudi razumjeti… Stalno mi govori da su ljudi hulje!
Kiki (obraća se Marti): Pa mislim ono, pazite malo! Nisu vam moje cipice nekakva, ne daj Bože, Zara. Vidim da se niste naviknuli na takve lijepe stvari, ali red je red! Pogotovo kad je u pitanju ovakva dama. (Mrmlja si u bradu) Kakva nekultura i malograđanština (Komentar se odnosio na cjelokupnu situaciju, okrene se prema Sofiji) I još tu drži to nekaj kaj zauzima pa skoro cijeli tramvaj, zamisli da ja ovdje umjesto mog slatkog Pupija nosim pauna i to onog ženskog koji je pufi i veliki.
Marta (osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni, ignorira, opet njezin monolog): Kako bih voljela da je u zabludi! (Gleda u Kiki, nasmije se ironično, nekako sluti da je Marko ipak imao pravo) Ne smiju me ovi ljudi demoralizirati! Znam da radim ispravnu stvar! Ljudi će isto kao ja zastati od udivljenja kad im poruka dođe do sive kore! I sebi i Marku mogu dokazati da sam u pravu! Odbijam s indignacijom priznati da će moj pothvati biti besmislen!
Kiki: Pa tu ne bi bilo mjesta ni za koga. (Dramatično okrene glavu prema prozoru): Iako sam htjela pauna, ali sam dobila svog slatkog Pupija. (Govori Sofiji): Ova s tim transparentom naprosto smeta…
Sofija: Da, da (Ispod glasa) sam Vam rekla… (U taj čas zazvoni joj telefon i koncentrirana je na razgovor) Sebastiane, mene ne zanima što se piletina pokvarila, kada već niste naručili novu, snađite se sa starom… Kako to misliš: “Kako da se snađemo?”, A kako ne? Prepeci ju, ne znam, nabaci neki intenzivni začin i samo nabacite neki natpis tipa…
Marta (osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni upada u razmišljanje): Neću se pomiriti s Markovim mišljenjem da svijetom vlada borba za prljavi opstanak i prljava mržnja. Pa dobro, ako i povjerujem da vlada borba za opstanak, zar ovo što kanimo nije upravo to? Borba za opstanak humanoga? Sofija: Reš-reš piletina, današnji izbor šefa kuhinje, ograničene količine! okusite piletinu na mediteranski način!… Za Boga, porazgovarat ćemo kasnije zove me netko…
Marta (osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni, nastavlja): Stat ćemo pred bana Jelačića i rasprostrijet ćemo taj transparent. Tada će ljudi pročitati i zastati! Moraju! Marko, vidjet ćeš! Ljudi će stati i zamislit će se i otići dalje puna srca kao i ja! Ne, ne želim više gledati kako oko mene živi nepoštenje, laž i licemjerje… Ljudi su baš zbog toga poraženi jer se ne znaju izvući iz tih negativnih osjećaja! (Stanka) A što je uopće poštenje? Zašto je ono meni tako drago i milo? Zašto su mene te riječi tako zadivile i pokrenule ovu ideju koju želim podijeliti sa svijetom?…
Sofija: Halo?… Da, da to sam ja. A dobar dan gospodine Vlado recite kako stojimo. Molim?! Kako to mislite moj prijedlog je odbijen?! Ma što on zna, moj restoran treba veću terasu! Mah, a, čekajte malo, narušava se estetika čega, one birtijetine pored il onog bijednog rest… Ma kakvog centra grada, dajte molim Vas, što bi taj arhitekt mogao znat’ o estetici, jeste li vidjeli kako izgleda. Ne zanima me… terasa će biti tamo pa makar je sama morala graditi! Sredite to….!
Keka (vrpolji se, zagledava se u ljude, čudi se hoće li netko komentirati Sofijin razgovor o piletini): Gospođo, ispunit ću vam jednu želju… može?
Sofija: Kakvu želju vi meni možete ispuniti, pitam ja vas sad! Meni Vam ne treba ništa (Hvali se) imam kuću, vikendicu na moru, automobile, kolibu u planinama, jahtu, novaca, predstavnica sam vrtlarskog kluba… doduše nisam predsjednica, ali bit ću… koju želju vi meni možete ispuniti?
Keka: Onda vi nama ispunite jednu… može?
Sofija: A jeste Vi dosadni… kad postanem predsjednica vrtlarskog kluba čut će se za mene…
Keka: Odite više vrit i postanite predsjednica tog vašeg vrtlarskog (naglašava) kluba… (Umire od smijeha)
Sofija (zgrnuta je, od ljutnje okrene glavu, trkne Martu): Sram vas može biti! (Gurne Martu, otresito na nju) Vi ste fakat već dosadili s tim… po cijelom tramvaju hodate! Što vam je to? Čuvate to kao najveću dragocjenost! Da vi niste neki terorist? Da nas nećete možda u zrak podići? Ha?
Marta (sva već izmučena od gužve, od bezobraznih komentara, naguravanja): Evo… gospođo, idem van na Trgu, a neću Vam reći što mi je to… i ne… nisam nikakav terorist… ili… hm… možda bi se i moglo reći da sam neki subverzivac… (To zadnje govori ispod glasa)
Sofija: Hvala Bogu… Trg… ova će konačno van!
Marta (opet razmišlja, osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni): Ipak… ne, ne, ne… hrabro ćemo to napraviti! Samo tolika je gužva (Poluglasno) Hoću li se uopće uspjeti dovući do izlaza? Joj, koja smola… (Opet u sebi, osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni) Marko jesi li stigao? Tako me lovi trema! O… samo da se izvučem odavde…
Kontrolor (naglo ustaje): Kontrola… karte na pregled!
(Osvijetliti samo Martu, ostali su ukočeni, tramvaj ulazi na Trg bana Josipa Jelačića, otvaraju se vrata, u tramvaju vlada pomutnja jer nitko nema karte osim Marte, svi trkom idu prema vratima. U tom natezanju Marti ispadne jedan dio transparenta, ona ga povuče prema gore, ali on se rastvori. Vidi se natpis. Osvijetliti plakat: “Navek živi k izgine pošteno!” Marta jedina ostaje u tramvaju, skuplja svoj transparent i istodobno kontroloru daje na uvid dvije karte).
Svi (osvijetliti cijelu scenu na 10-ak sekundi i polako gasiti, izgovaraju što su usput pročitali i dodaju svoj komentar): Brišem da ne izginem… Pošteno ću ja zbrisati… Kontrola… Kontrola… Ostala je samo mala teroristica… Nek ona navek živi… Kaj to znači “Navek živi k izgine pošteno?”…(Svjetlo se gasi).
Autor: Višnja Jukić
Odgovori