Krasan je dan. Sunce je izašlo bez oblačića, to osjećaju i tri jastuka, koje staviše u veliko dvorište na daske da se sunčaju. Blago si ga njima! Oni, koji su osuđeni da vazda provode vrijeme u tmini, kojima danju ne daju gledati svjetla, koje tek noću obasjava svjetlo i to kakvogod od lampe ili svijeće – oh, kako je njima sad lijepo na suncu. Od goleme radosti upravo se puše. Jedan je nabubrio kao mijeh, drugi se pružio preko daske od milja, da izgleda sav suh, makar da je toliko i toliko perja pojeo, koje vrlo polako probavlja. Treći stoji nešto podalje i pruža svoje ruke i noge u šir – ljudi ih zovu uglovima – rekbi, volja ga je da ogrli nebo, samo da su ga malko više stavili, n. pr. na krov il ća na dimnjak.
– Meni je skoro već i previše sunca – progovori najednoč nabubreni jastuk. – Ako me još dugo ovdje ostave sav ću pocrniti, a onda ću morati opet u rublje, a da vam pravo kažem, ja to ne volim.
– No da, kad si pod pokrivalom, onda mrmljaš da ti ne dadu sunca, a sad, gdje ga imaš, sad ti opet nije pravo. Ne čudim se da takvog mrnđušu meće gazdarica svaki čas u rublje – odvraća jastuk koji se pružio preko daske.
– Pst… pst… ne svađajte se, kolege – javlja se jastuk što je ispružio ruke i noge – malo se kada nađemo u društvu, a onda da se još i svađamo. Pax nobiscum velim ja, a da nam ljepše prođe vrijeme, pripovijedajmo si štogod.
– Što si to rekao: pax nobiscum? Čini mi se, da ti znadeš i latinski? – izmrmlja nabubreni jastuk, te se i on pruži.
– Kad je čovjek naobražen, onda znade i latinski – odsiječe ponosito upitani. – Međutim – nastavi on opet kolegijalnim tonom – ne govorimo sada o naobrazbi, već si rađe kratimo čas.
– Al čim? – podiže glas ispruženi jastuk.
– Na primjer pripovijedanjem sanja naših gazdarica.
Nabubreni jastuk uzdahne: – Oh, strašne su to bile sanje, još sam i sada mokar. Od pol noći do zore polijevale su me suze, već sam mislio da ću se utopiti… no neka bude, društvu za volju oženi se i fratar. Slušajte, ispripovjedit ću vam sanju moje gazdarice. Dakle –
– S dakle se ne počinje – opomene podalje stojeći jastuk, koji je znao latinski.
– Ja ne znam drugačije početi.
– Dakle počni s dakle. Zaboravio sam da si malo učio – umiri se koritelj.
– Dakle mojoj gazdarici – poče nabubreni jastuk nešto siputljivim glasom – počelo se najednoč oko ponoći sanjati, da je postala velikom lipom u Bosnoj. Prvo što je učinila osjećajući se lipom u tom pogibeljnom kraju, pogleda dolje i vidi strahotu, od koje sva protrne. Tik njezinoga stabla ležalo je mrtvo tijelo mlada vojnika, u kojem je namah prepoznala svoga sina, jer nije imao nijedne zvijezde. Naravski, kao lipa nije se mogla onesvijestiti, inače bi to bila učinila. Najednoč opazi lipa da sa svih strana lete k njoj divlji Turci noseći velik kotao. Taj kotao stave pod lipu, naliju u nj vode i pod njim zapale vatru od suha granja. “Valjda neće mojega sina”, pomisli lipa i jedva što je tako pomislila, skoči jedan Turčin na njezinoga sina, odsiječe mu handžarom ruke, noge i glavu, te sve to baci u kotao.
“Jok!” skoči nato staro Ture, koje nije imalo više nijednoga zuba, k kotlu, te izvadi glavu iz kipuće vode: – “Vi ostali, koji imate zdrave zube, možete jesti meso, al ja ne mogu, stoga mi pripadaju uši i nos”. Rekavši to, odsiječe on zbilja nos i uši od glave i stavi ih u svoj torbak.
“A šta ćeš ti s tim?” – upita neko Ture, kojemu su zubi stršili iz usnica.
“Skuhat ću si hladetinu”, odvrati starac i odstrani se.
– Fuj! nemoj dalje! – krikne sada od užasa latinski govoreći jastuk. – Kako može čovjek ovakvu ludoriju pripovijedati, to je pravi škandal!
– Nisam ja kriv; tako je moja gazdarica sanjala, pa me je svega zalila suzama – ispriča se nabubreni jastuk.
– Oprosti, zaboravio sam da nisi vrlo naobražen – reče prvi ironički, te ponuka jastuk što se je preko daske pružio da on stane pričati.
– Dakle ja –
– Ništa dakle!
– Dakle ništa. Na svetom je Kralju tuklo upravo jedanaest puta – poče ispruženi jastuk mekanim glasom – kad je moja gospođica počela sanjati, da je u nekakvoj bosanskoj šumi bez cipela i bez suknje, kako je legla u krevet.
– Stani, ti postaješ nepristojan – zakrči pripovjedaču riječ naobraženi jastuk – tako se ne pripovijeda, što bi svijet rekao?
– Dakle –
– Prokleti dakle!
– Ništa dakle. Moja je gospođica išla po šumi, ali naravno u cipelama i u suknji, jer inače i ne hodaju pristojne djevojke. Tako se ona namjeri na neku kućaricu, iz koje je čula užasnu kriku i viku. Budući da je bilo tamno, prišulja se k oknu kućarice i pogleda u rasvijetljenu sobu. Al što vidi u sobi? Nasred sobe stoji svezan njezin brat, a oko njega stoje sami bijesni Turci s krvavim handžarima i škripe zubima i mašu handžarima iznad glave njezinoga brata.
“Stojte!” vikne najednoč njihov vođa. “Ne ubijajte prije toga mladića, dok niste uhvatili njegovu sestru, koja je također došla okupirati Bosnu. Prije svega dajem vam na znanje da ima na desnom obraziću crnu bradavicu, onda ju uhvatite i dovedite k meni. Drugo, što vam velim, velim vam da će ta djevojka doći u moj harem.”
Kad to začu moja gospođica, – nastavi pričati ispruženi jastuk – uplaši se silno i, pomislivši da će bar dotle njezin brat ostati živ dok nisu nju uhvatili, okrene kućarici leđa i stane trčati. Al kako je bila bosa –
– Nije bila bosa –
– A je –
– Sram te bilo, gospođica – pa bosa! – namrgodi se izobraženi jastuk.
– Dakle nije bila bosa, ali je ipak izbola sve noge, a najposlije i košulju poderala –
– No, što je opet?
– Premda je imala debelu zimsku suknju – dometne pripovjedalac.
– Molim te, kani se pripovijedanja, već slušaj rađe što ću ti ja sada pripovijedati usque ad finem – podiže sad glas latinski govoreći jastuk: – Ti i onaj tvoj drug možete se štogod naučiti, ako dobro pripazite. Moja se pripovijetka dijeli u šest knjiga a svaka knjiga na pedeset kaputa.
– Koliko je to kaputa! – začudi se nabubreni jastuk.
– Norc! – razljuti se pripovjedalac. – Ti valjda misliš kapute od sukna, kako gospoda nose. Ovi kaputi dolaze od latinske riječi “caput, capitis”, koja znači “glava”. Dakle pazite – ovdje je dakle na mjestu – dakle u prvoj glavi pripovijeda se ovako.
Naobraženi jastuk podigne glas dotle dokle ga je kadar nadignuti samo čestit jastuk.
– Prije svega – počne on – uzimljem si slobodu predstaviti se čitatelju: tko sam i što sam. Ukratko: ja sam jastuk, a kakav sam, ne dopušta mi pristojnost reći, jer bih se mogao samo hvaliti. Svake noći u kojih deset sati, t. j. u doba kad dusi izlaze iz grobova, posjećuje me neka krasna gospođa, koja stanuje u ovoj kući na drugom katu. Čim me opazi, ogrli me namah i ljubi me u moja blijeda usta. Ljubeći mene, neprestance zanjiše se u tih san i sanja – oh – kleta ljubomornosti, zašto su te bogovi stvorili! – ne o meni, već o nekom mladiću, koji je prije stanovao u prvom katu, a sada je pošao okupirati Bosnu. Ne bih ništa rekao da je oficir, al tako sanjati vječno o “gemeineru”, ne! – čitatelj će pojmiti moje ogorčenje. Čuj-de, mili čitatelju, što je sanjala prošle noći. Upravo pred zoru bilo joj je kao da je u nekom krasnom sarajevskom haremu, usred kojega pljušte mirisni vodometi i cvatu zlatni đulovi, a na jednom đulu sjedi ona u spodobi leptira. Što vidi nesretnica? Njezinoga “gemeinera” uhvatile krasne bule i trzaju ga po haremu svaka na svoju stranu. Moj je! moj je! viče svaka od njih, a moja gospođica, da nije leptir, morala bi proplakati. Najednoč se sa škripom otvaraju vrata od harema, i tko ulazi? Ulazi grozni Mahmud-paša, strah i trepet svega kršćanstva i vlasnik toga harema. Ha! – krikne on krvoločnim glasom – a bule padaju nice –
U dvorištu se pojavi sluškinja te odnese pripovjedača na drugi kat upravo u onaj par kad mu je pripovijedanje bilo najzanimljivije. Ostala dva jastuka ostadoše zapanjeni.
Obzor, br. 211. od 14. IX. 1878.
Odgovori