Vani je noć,
tamna i hladna
strašna
svi se uvijek nadaju da će što
prije proć,
da opet dođe zraka sunca,
sjaj topline
cvrkut ptica i budnosti miline
u kojem optimizam puca,
ali još je uvijek hladna večer
iza ponoći otkucane,
gdje strava ukusa je gorka uz bezokusni šećer
a od užasa dah zastane,
jer vani su ubojice što vrebaju
neoprezne,
jer vani su noćni predatori
šišimiši i bijesni psi
što se zlokobno keze,
možda je praznovjerno
ali možda su tamo i duhovi
i demoni,
psihotični klaunovi i oni što su poslani
po Sotoni,
nije sigurna mjera samo biti doma
jer i samoća može ubiti,
kod nedaća barem stradaš u društvu
a čovjek je ipak društveno biće
u biti,
ali ja sam s tobom,
u zagrljaju
dok smo obgrljeni zidovima kojima
omeđujemo teritorij
nazvan sobom,
u plamenu ljubavi
od pokrivača je prevruće,
dok ti milujem kosu crvenu
a tvoje usne me k tebi, kao vojnika
naivna ljubav prema domovini u rat uvuče,
ljubav zbog koje se od ničega ne preza,
pa ako treba i suočit se sa svim nedaćama
koje nosi noćna jeza,
čuvam te kroz ovu strašnu noć,
sve dok dan neće doć,
dan u koji ću jedino zbog tebe ljubavi
kročit upucan s optimizmom,
jer ti si moja zraka sunca
sjaj topline
što budi cvrkut ptica i budnost začinjava milinom.
Autor: Ivor Kruljac
Odgovori